Nakon što su sedmicama lutali uz sirijsku obalu, dva ruska teretna broda pristala su u luci Tartus, dio nevoljne misije povlačenja jedne od najvećih vanjskopolitičkih pobjeda Kremlja od raspada Sovjetskog Saveza, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Brodovi Sparta i Sparta II stigli su 22. januara u Tartus, gdje su stotine komada teškog naoružanja, vozila, artiljerije i sanduka s municijom bili parkirani i čuvani od strane ruskih vojnika, čekajući transport. Istoga dana, nova sirijska vlada službeno je raskinula 49-godišnji zakup luke.
Nakon dugog čekanja na pristup luci, očekuje se da će brodovi izvesti dio ruskog vojne opreme iz Sirije.
Pitanje sada glasi: gdje idu dalje?
Sve veći broj stručnjaka ukazuje na područje pod kontrolom ratnog vođe u Libiji, što bi Moskvi omogućilo da zadrži prisutnost u regiji i pruži most ka sjenovitim operacijama u Africi. Sudan je također mogućnost, kao i Alžir.
Bez obzira na to, povlačenje ruske vojne prisutnosti iz Sirije mijenja kalkulacije za regiju.
"Kratkoročno je to prilično značajan logistički problem, ali možda manje srednjoročno", rekao je Sidharth Kaushal, viši istraživač u Kraljevskom institutu za odbrambene studije (RUSI) u Londonu. "Većina opcija u Libiji... nema značajne postojeće pomorske objekte, a velik dio infrastrukture je oštećen tokom rata. Rusi bi vjerovatno morali graditi od nule."
Dodatni problem je ograničen pristup Crnom moru zbog stoljeća starog sporazuma koji ograničava određeni vojni tranzit kroz turski Bosfor. I dok se ruska podmornička flota još uvijek smatra respektabilnom silom, njena površinska flota sve više izgleda kao zarđala eskadra sklona kvarovima.
"Moguće je da će ruska mornarica pokušati zadržati neku vrstu prisutnosti u istočnom Mediteranu, makar samo kao vježbu spašavanja obraza kako bi pokazali da im Tartus zapravo nije ni trebao", rekao je Mike Plunkett, viši pomorski analitičar iz britanske sigurnosne istraživačke grupe Janes.
"Međutim, ako pretpostavimo da Crno more ostaje nepristupačno za ruske ratne brodove u doglednoj budućnosti, vrlo je vjerovatno da će stalna ruska prisutnost u Mediteranu brzo postati neodrživa i od nje će se morati odustati u korist važnijih zadataka," dodao je.
Sirijski vrhunac
Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin nenajavljeno posjetio Siriju u decembru 2017. godine, taj je potez predstavljen kao njegov trenutak "obavljene misije" – dvije godine nakon što je Moskva poslala ekspedicione snage kako bi podržala posustale vojne napore sirijskog lidera Bašara al-Asada.
Korištenjem luke Tartus i vojne baze Hmeimim, oko 60 kilometara uz obalu, ruske snage pomogle su sirijskom zrakoplovstvu da sravne sa zemljom dijelove sirijskih gradova, uzrokujući velike civilne žrtve dok su razbijale razne pobunjeničke grupe.
"Sirija je spašena kao suverena, nezavisna država, izbjeglice se vraćaju kući, a stvoreni su uslovi za političko rješenje pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija", izjavio je tada Putin.
Ruska intervencija preokrenula je situaciju u Asadovu korist. Međutim, Moskva se nekoliko godina kasnije okrenula drugim prioritetima, kada je odlučila započeti sveobuhvatni rat protiv Ukrajine. Taj sukob, koji se sada približava trećoj godišnjici, i dalje povlači ogromne vojne resurse i ljudstvo, čineći Siriju nižim prioritetom.
Prošlog mjeseca sirijski pobunjenici, predvođeni organizacijom Hajat Tahrir al-Šam (HTS), koju SAD označava kao terorističku, zauzeli su Damask, prisilivši Asada i njegovu porodicu na bijeg u Moskvu.
Kao i druge pobunjeničke grupe, HTS nije imao simpatije prema ruskoj prisutnosti i razaranjima nanesenim u pojedinim dijelovima zemlje. Počeli su letovi teških teretnih aviona iz Rusije kako bi prevezli dio opreme kući.
I dok se teško naoružanje gomilalo u Tartusu, ostalo je nejasno hoće li Rusija zadržati prisutnost u zemlji. Dana 22. januara više izvještaja potvrdilo je da je nova sirijska vlada otkazala ruski zakup za luku.
Isti dan, dva broda Sparta, civilna plovila kojima upravlja kompanija Oboronlogistika povezana s ruskim Ministarstvom odbrane, primijećena su u Tartusu nakon sedmica provedenih uz sirijsku obalu.
Dva druga vojna broda – Ivan Gren i Aleksandr Otrakovski – amfibijska plovila sposobna za rukovanje teškim naoružanjem bez lučnih dizalica, ostala su na moru.
"Zašto je HTS toliko dugo čekao da ih istjera?", upitao je Plunkett. "Da li je bilo pokušaja dogovora kako bi Rusi ostali? Mislim da bi to bilo teško prihvatiti mnogima u Siriji, s obzirom na sve u čemu su Rusi bili saučesnici tokom rata."
"Teško je bilo uvjeriti sirijski narod da Rusi ostanu u Tartusu i Hmeimimu... s obzirom na to da su iz tih baza pomogli uništiti gradove poput Alepa", rekao je Kaushal.
Prema Africi
Za sada, Rusija ne izgleda spremna da potpuno odustane od regije.
"Ruska mornarica bi mogla podržavati prisutnost u Mediteranu raspoređivanjem snaga sa Sjeverne ili Baltičke flote, pa čak i Pacifičke flote, ali to bi bilo izuzetno zahtjevno u smislu resursa i vremena", rekao je Nick Childs, viši saradnik Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu.
"Ruske nade za neku vrstu pomorske baze u Sudanu također djeluju da su u zastoju i bile bi od ograničene koristi u poređenju s Tartusom," dodao je.
Bez pristupa luci u regiji, Rusija bi se morala osloniti isključivo na zračni transport, koji nema kapaciteta da podnese velike količine teške opreme potrebne za ozbiljnu vojnu prisutnost.
Zbog toga bi libijska luka — na primjer Tobruk — mogla biti najizglednija destinacija.
Moskva već ima sjenovitu prisutnost u istočnim dijelovima Libije, koje kontrolira pobunjenički ratni vođa Khalifa Haftar. Notorna, sada već raspuštena plaćenička kompanija Wagner podržala je 2019. Haftara u njegovoj borbi protiv vlade podržane od UN-a.
Nije jasno kolika je trenutna prisutnost ruskih plaćenika u regiji, ali visoki ruski odbrambeni zvaničnik sastao se s Haftarom u Kairu prošle godine. Međutim, čak i ako Rusi osiguraju pristup Tobruku, stručnjaci smatraju da će biti potrebna značajna ulaganja kako bi se lučke kapacitete prilagodilo većim mornaričkim brodovima.
Nedostatak pouzdane baze ili luke u regiji također će otežati ruske operacije u afričkim zemljama poput Malija ili Centralnoafričke Republike.
"Zaključak je jasan: Gubitak Tartusa vjerovatno označava kraj stalne ruske prisutnosti u istočnom Mediteranu, barem dok Crno more ponovo ne postane dostupno", zaključio je Kaushal.