U rijetkom trenutku međunarodne vidljivosti, bjeloruski autoritarni lider Aleksandar Lukašenko ugostio je pakistanskog premijera Shehbaza Sharifa u službenom posjetu Minsku 10. aprila, ocijenivši da je riječ o značajnoj prekretnici u bilateralnim odnosima.
Posjet, koji je nastavljen 11. aprila, rezultirao je nizom sporazuma koji obuhvaćaju vojnu suradnju, sigurnost hrane i trgovinu.
Najznačajnije je da je Lukašenko ponudio prihvatiti do 150.000 pakistanskih radnika kako bi pomogli u rješavanju sve većeg nedostatka radne snage u Bjelorusiji.
Za Lukašenka, čiju pobjedu na predsjedničkim izborima Zapad i dalje ne priznaje nakon nadaleko osporavanih izbora 2020. godine i naknadnog brutalnog gušenja neslaganja, svaki izravni angažman sa stranim čelnikom nosi ogromnu simboličku i stratešku vrijednost.
Diplomatski izoliran, izbjegavan od Europske unije i Sjedinjenih Država i sve više ovisan o Moskvi, Lukašenko ima malo prilika da se predstavi kao legitimni međunarodni akter.
"Pakistan ima mnogo ljudi koji žele i spremni su raditi u Bjelorusiji", rekao je Lukašenko na zajedničkoj konferenciji za novinare, naglasivši da će Bjelorusija stvoriti "potrebne uvjete" za njihovo zapošljavanje.
S više od 198.000 slobodnih radnih mjesta prijavljenih diljem zemlje, prijedlog ima za cilj ubrizgavanje radne snage u gospodarstvo koje je pod velikim pritiskom.
Taj potez, međutim, izaziva uzbunu u susjednim državama Europske unije.
Ponuda za uvoz desetaka hiljada pakistanskih radnika svakako se može sa sumnjom promatrati u susjednim članicama NATO-a Poljskoj, Latviji i Litvi.
U graničnoj krizi 2021. i 2022. godine, Bjelorusija je optužena da koristi migrante kao pijune u političkom sukobu s EU-om.
Bjelorusija je olakšala putovanje migrantima s Bliskog istoka, Afrike i Južne Azije - uključujući Pakistan - i usmjerila ih prema vanjskim granicama EU-a, što je izazvalo humanitarnu i sigurnosnu krizu.
U to su vrijeme hiljade migranata ostale zarobljene u šumama duž granica Bjelorusije s Poljskom, Latvijom i Litvom, često bez hrane, skloništa ili pravne zaštite.
Bjeloruske vlasti optužene su da su migraciju pretvorile u oružje za odmazdu zbog zapadnih sankcija.
Poljski, latvijski i litavski graničari pribjegli su povratnim mjerama, što je rezultiralo desecima smrtnih slučajeva, međunarodnom osudom i trajnim nepovjerenjem prema migracijskoj politici Minska.
Na poljskoj granici i dalje potiskuju migrante koje Bjelorusija koristi da 'napada'
Tijekom posjeta, Bjelorusija i Pakistan potpisali su sporazum o vojnoj suradnji i mapu puta za obrambeno-industrijske veze do 2027. godine, produbljujući veze između dviju zemalja, kao i druge sporazume i gospodarske memorandume.
Međutim, posebnu pozornost izazvalo je nepostojanje bilo kakve novije statistike o obujmu trgovine.
Bjelorusko ministarstvo vanjskih poslova posljednji je put izvijestilo o godišnjoj bilateralnoj trgovini s Pakistanom za 2020. godinu, rekavši da se ona kreće od 50 do 65 milijuna dolara, što je daleko od obećanja iz 2015. godine o povećanju trgovine između dviju zemalja na milijardu dolara.
Usporedbe radi, primarni trgovinski partneri Pakistana 2023. godine uključivali su Kinu, Ujedinjene Arapske Emirate i Saudijsku Arabiju, a Bjelorusije nema na popisu.
Za Lukašenka bi, međutim, Sharifov posjet mogao ponuditi diplomatsku slamku spasa i trenutak potvrde.
Za EU to vraća sjećanja na 2021. i 2022. godinu.
To bi mogao biti znak upozorenja da bi autoritarni vođa Bjelorusije ponovno mogao upotrijebiti ljude kao polugu u svom sukobu sa Zapadom.
