Nova američka politika prema Zapadnom Balkanu traži više odgovornosti od zemalja regiona, a obećava manje direktnog angažmana Sjedinjenih Država.
Fokus se premješta na ekonomsku saradnju, dok tradicionalnu političku i bezbjednosnu ulogu stavlja u drugi plan.
U regionu obilježenom krhkim institucijama i neriješenim sporovima, takav pristup nosi određene rizike.
Saradnica Američkog poduzetničkog instituta (AEI), Heder Konli (Heather Conley), izdvaja Bosnu i Hercegovinu i Kosovo kao najranjivije zemlje – prvu zbog fragmentirane državne strukture i etničkih podjela, a drugu zbog stalnih nesuglasica sa Srbijom i zavisnosti od međunarodne zajednice kada je u pitanju bezbjednost.
Prema njenim riječima, prebacivanje odgovornosti na lokalne aktere bez jasnog liderstva i detaljne strategije moglo bi produbiti postojeće blokade i ojačati nacionalističke i korumpirane političke strukture.
Ipak, smatra da je vrijeme za nove pristupe.
"Smatram da rješenja moraju doći i biti podržana od samih zemalja, jer je to najbolji način za napredak. Napori vanjskih transatlantskih sila da nametnu rješenja nisu bili uspješni, uprkos tome što su isprobani kako na jednoj, tako i na drugoj strani. Kosovo i Srbija su, naprimjer, iskoristili sporazume za podizanje nacionalizma s obje strane", ističe Konli za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Američki State Department objavio je krajem maja novi izvještaj o politici SAD na Zapadnom Balkanu, kao odgovor na zahtjev američkog Kongresa.
U dokumentu se naglašava da je završena era izgradnje država pod američkim vodstvom. Umjesto toga, fokus će biti na stabilnosti i partnerstvima od obostrane koristi, a manje na direktnim intervencijama radi obnove ili "spašavanja" regiona.
RSE s obratio aktuelnoj Vladi Kosova i Vijeću ministara Bosne i Hercegovine za komentar o američkom dokumentu, ali odgovor nije stigao ni iz jedne institucije.
Takav američki pristup predstavlja značajan zaokret u odnosu devedesete godine, kada je Vašington predvodio proces postizanja Daytonskog mirovnog sporazuma kako bi se okončao trogodišnji rat u Bosni i Hercegovini, dok je kasnije predvodio vazdušnu kampanju NATO protiv srpskih snaga, kako bi se zaustavilo nasilje i etničko čišćenje na Kosovu.
"Djelujemo kako bismo spriječili širi rat, kako bismo deaktivirali bure baruta u srcu Evrope koje je u ovom vijeku već dvaput eksplodiralo s katastrofalnim posljedicama. Djelujemo kako bismo ostali ujedinjeni s našim saveznicima za mir", rekao je tadašnji američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton), 24. marta 1999. godine, na dan kada je NATO započeo bombardovanje.
Nakon tog perioda, američka uloga poprimila je oblik kontinuiranog "pokrovitelja" za izgradnju država i institucija na Balkanu, podržavajući vladavinu prava, ekonomski razvoj i posebno bezbjednost.
RSE se obratio i američkom State Departmentu s pitanjima o novom pristupu regionu Zapadnog Balkana i njegovim uticajima, ali odgovor nije dobio.
Konli, koja je početkom 2000-ih služila kao zamjenica pomoćnika američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, ocjenjuje da dokument ne predstavlja potpunu strategiju, već prije pokušaj da se odražavaju trenutni prioriteti američke administracije.
Prema njenim riječima, on kombinuje elemente tradicionalne politike Sjedinjenih Država u regionu, poput borbe protiv organizovanog kriminala, s ekonomskim fokusom iz ere predsjednika Donalda Trampa (Trump).
"Vrijeme je da se isprobaju neki novi pristupi, gdje lideri preuzimaju odgovornost za novi pravac, bez okrivljavanja spoljnih faktora da ih na to prisiljavaju. Evropljani i Amerikanci mogu pružiti podršku, ali i korektivne mjere ako situacija počne skretati s puta i povećavati nestabilnost. Dakle, otvorena sam za nove pristupe, ali ne vidim detalje i ljude koji će ih iznijeti", ističe Konli.
Ono što upada u oči, prema njenom mišljenju, jeste i nedostatak jednog tradicionalnog elementa američke politike: evropske perspektive.
U ranijim američkim dokumentima o Zapadnom Balkanu, integracija u EU bila je centralni cilj. U ovom slučaju, Evropa je gotovo nevidljiva.
Ova promjena, smatra Konli, signalizira veću podjelu uloga između Vašingtona i Brisela.
"Imamo iste interese kao i EU kada su u pitanju stabilnost i ekonomski razvoj u regionu, ali EU je imala poteškoća da ispuni tu ulogu. I kada krize počnu, Sjedinjene Države obično intervenišu i pokušavaju upravljati njima. Međutim, željeli bismo vidjeti održiviji pristup EU u tom smjeru. Stoga, američki dokument jasno naglašava da će SAD slijediti vlastitu politiku i, na neki način, distancira se od onoga što EU radi", ocjenjuje Konli.
Dugoročna politika Evropske unije bila je integracija svih zemalja Zapadnog Balkana u EU.
U tom procesu, Crna Gora se smatra najnaprednijom, dok je Kosovo jedino bez statusa kandidata.
Nedavno su neke države članice EU predložile da buduće članice imaju ograničena prava tokom prelaznog perioda nakon prijema u Uniju, što je izazvalo različite reakcije u regionu.
Za Marka Montgomerija (Montgomery) iz vašingtonske Fondacije za odbranu demokratija (FDD), EU ne može zamijeniti SAD na Balkanu jer joj nedostaju i kredibilna vojna sposobnost i političko jedinstvo.
On ističe da sam Zapadni Balkan još nije spreman za novi američki pristup, budući da je bezbjednosni balans, posebno u odnosima između Kosova i Srbije, i dalje krhak.
Iako izvještaj State Departmenta smatra prisustvo američkih snaga u NATO misiji na Kosovu (KFOR) ključnom komponentom za garantovanje bezbjednog okruženja, Montgomery kaže da postoje glasine da Elbridž Kolbi (Elbridge Colby), šef političkog odjeljenja Pentagona, razmatra određene promjene u NATO misiji na Kosovu (KFOR).
"Mislim da bi smanjenje američkih snaga u KFORu bilo u velikoj mjeri destabilizirajuće. To bi značilo da Sjedinjene Države više nisu potpuno angažovane u upravljanju konfliktom između Srbije i Kosova, koji smatram najopasnijom tačkom tenzija na Balkanu. To bi poslalo i signal Rusiji i Srbiji na to da se SAD povlače iz važne bezbjednosne uloge u regionu", kaže Montgomeri za RSE.
Izvještaji o mogućem povlačenju Sjedinjenih Američkih Država iz KFOR, gdje trenutno služi oko 590 američkih vojnika, nisu novi i kružili su i ranije.
Posljednji put kada je Pentagon odgovorio na interesovanje RSE o ovom pitanju bilo je u februaru, kada je saopšteno da nema najava o promjenama u rasporedu snaga.
Na pitanje da li Kolbi sada razmatra promjene, kako tvrdi Montgomeri, nije dat odgovor.
Sam NATO je upozorio 12. juna da će smanjiti prisustvo na Kosovu, postepeno tokom sljedeće godine, zbog poboljšanja bezbjednosne situacije u zemlji, ali još nije poznato koji bi kontingent mogao ili trebao biti povučen.
Montgomeri povezuje svaku promjenu američkog prisustva u Evropi i sa širim strateškim implikacijama.
On vidi Zapadni Balkan kao prostor na kojem ruski i kineski uticaj ostaju prisutni kroz političke, ekonomske i bezbjednosne mreže, te stoga upozorava da ovi akteri vrlo pažljivo čitaju svaku promjenu u američkom angažmanu.
"Najvažnija stvar da bismo bili spremni za Kinu jeste da ona vjeruje da će SAD zaista biti uključene kada bezbjednost bude ugrožena. Ako oslabimo kredibilitet našeg vojnog prisustva u Evropi, onda šaljemo signale da nas to ne zanima. Zato sam veoma zabrinut kako će se to odraziti na dinamiku Rusija-Kina", kaže Montgomeri.
Izvještaj State Departmenta identifikuje Rusiju i Kinu kao zlonamjerne aktere koji nastoje iskoristiti nestabilnost, korupciju i slabosti u upravljanju u regionu, ali takođe podcrtava posvećenost SAD suprotstavljanju njihovom uticaju.
Vedran Džihić, predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču, kaže da, iako američki dokument prikazuje Kinu i Rusiju kao faktore koji djeluju protiv interesa SAD, ove pozicije nisu nepromjenjive.
Prema njegovim riječima, globalna dešavanja i ekonomski interesi mogu pretvoriti Rusiju iz prijetnje u partnera.
"Ako se rat u Ukrajini završi i SAD budu imale velike ekonomske interese – poput pokretanja biznisa s Rusijom ili eksploatacije mineralnih sirovina i energetskog sektora u Ukrajini – tada bismo mogli završiti u situaciji u kojoj Rusija postaje partner SAD i na Zapadnom Balkanu. U takvom scenariju može se zamisliti da se Rusija i SAD zajedno angažuju u poslovnim projektima, naprimjer u energetskom sektoru u Bosni i Hercegovini ili u Srbiji", ocjenjuje Džihić za RSE.
Džihić izdvaja odnos Kosova i Srbije kao duboko političko i neriješeno pitanje, za koje kaže da novi američki pristup, fokusiran na ekonomiju i transakcione sporazume, nije dovoljan.
Za Kosovo je, prema njegovom mišljenju, najsigurniji dugoročni put približavanje EU i unutrašnje jačanje kroz reforme, kako bi se lakše nosilo kako s oscilacijama američke politike, tako i s pritiskom iz Srbije.
"Sarađujte s Vašingtonom tamo gdje je to korisno, ali nemojte tretirati podršku SAD kao automatsku ili dovoljnu", njegova je poruka.
"Znam da to ne zavisi u potpunosti od Kosova, zbog pet država EU koje ga ne priznaju, ali, bez obzira na to, zemlja mora ići naprijed, fokusirati se na unutrašnje reforme, vladavinu prava, borbu protiv korupcije i drugo. Mora dokazati funkcionalnost države, stalno lobirati i biti istrajna u svojim naporima", kaže Džihić.
Na sličan način, Montgomeri ističe da Kosovo i susjedne zemlje moraju da ojačaju svoju ulogu pouzdanih političkih i ekonomskih partnera, uključujući i napredak ka energetskoj nezavisnosti.
Međutim, on takođe sugeriše da regionalni NATO saveznici, Albanija, Sjeverna Makedonija, Hrvatska, lobiraju kako unutar NATO struktura, tako i direktno u SAD, za očuvanje američke uloge na Balkanu.
"Bilo bi u najboljem interesu Kosova da izabere funkcionalnu vladu koja može preuzeti odgovornost i efikasno upravljati. To je uvijek važno, ali postaje posebno kritično u slučajevima kada SAD možda neće biti u potpunosti kooperativane", kaže Montgomeri.
Na taj način, iako iz različitih perspektiva, posmatrači dolaze do zajedničke tačke: svaki korak unazad Sjedinjenih Država ne ostaje prazan, već stvara prostor koji može biti ispunjen nesigurnošću ili uticajem konkurentskih aktera.
Stoga, pragmatičan i izbalansiran pristup svih strana ostaje ključan za izbjegavanje eskalacije rizika u regionu koji je i dalje krhak.