Više od 20 godina, otac Aleksej Uminski je služio kao starešina crkve u mirnom dijelu Moskve. Njegovo razrješenje i raščinjenje trajali su oko deset dana.
Tri dana prije pravoslavnog Božića u Rusiji, 4. januara 2024. protojerej zadužen za tu oblast pozvao je telefonom Uminskog i rekao mu da se sljedećeg dana pojavi pred njim. Kada je to učinio, protojerej mu je uručio dekret kojim ga suspenduje iz službe, oduzimajući mu pravo da propovijeda svojoj pastvi.
Manje od sat kasnije, Uminski je stajao pred disciplinskom komisijom sa četiri člana koja se nisu predstavila, ali su mu postavili nekoliko pitanja o tome zašto tokom službi ne čita molitvu u znak podrške ruskom ratu protiv Ukrajine, nakon čega su potvrdili njegovu suspenziju i naložili mu da odmah skine krst s vrata.
U danima nakon Božića, Uminski je više puta putem e-maila i telefona pozivan da se pojavi pred crkvenim sudom na ročištu o mogućem raščinjenju. Nije se pojavio, već je napustio Rusiju nakon što mu je jedan svećenik rekao da će biti uhapšen nakon crkvenog procesa.
Ubrzo je dobio obavijest putem e-maila da je poglavar Ruske pravoslavne crkve, moskovski patrijarh Kiril, odobrio odluku eparhijskog suda od 13. januara da ga raščini zbog "odbijanja… da čita molitvu za Svetu Rusiju tokom božanske liturgije", rekao je Uminski za Systemu, istraživačku jedinicu Radija Slobodna Evropa na ruskom jeziku.
Uminski, 65, jedan je od oko 50 svećenika Ruske pravoslavne crkve koje je crkva progonila zbog protivljenja ruskom ratu protiv Ukrajine ili podrške Ukrajini u odbrani od invazije, smatraju u Christians Against War, međunarodnoj monitoring grupi.
Nekoliko njih, poput Uminskog, kažnjeni su zbog odbijanja da čitaju Molitvu za Svetu Rusiju, koju je Moskovska patrijaršija koristila da eksplicitnu podršku ratu protiv Ukrajine uključi u bogosluženja širom zemlje.
Patrijarh Kiril, glasni podržavalac predsjednika Vladimira Putina i invazije koju je pokrenuo u februaru 2022, osmislio je tu molitvu i pročitao je na službi u septembru iste godine. Sada obavezna, ona kaže da su se "oni koji žele da vode rat digli protiv Svete Rusije" i moli Boga da "nam podari pobjedu svojom silom".
Kada ga je disciplinska komisija pitala zašto ne čita tu molitvu, Uminski je odgovorio: "Ne znam šta je Sveta Rusija", rekao je za Systemu. Kazao je da često prima pisma od bivših kolega koji se suočavaju s dilemom: nemoguće im je moliti se za rat, ali strahuju od prijava i crkvenih sankcija.
Crkveni obračun s kritičarima rata pogodio je svećenike i vjernike od Habarovska na ruskom Dalekom istoku do Vilniusa, gdje je nekoliko svećenika iz litvanske eparhije Ruske pravoslavne crkve kažnjeno zbog protivljenja ratu.
'Zatvoreno saslušanje'
Među njima je i Vladimir Seljavko, koji je raščinjen 2022. zajedno s nekolicinom kolega u glavnoj ruskoj pravoslavnoj katedrali u prijestonici zemlje članice NATO-a i EU, uključujući i glavnog svećenika. Svoj antiratni stav nisu krili.
Seljavko sumnja da je crkveni progon njega i drugih pokrenuo isti svećenik koji je potom odlučivao o njihovoj sudbini kao sudija u crkvenim procesima, novoimenovani episkop koji je, kada je preuzeo dužnost, na svom stolu zatekao njihove odštampane antiratne izjave.
Ruska država pojačala je dugotrajni obračun sa neistimišljenicima od početka invazije, nastojeći ušutkati svaku kritiku rata protiv Ukrajine, zemlje koja je, poput Rusije, većinski pravoslavna.
Na neki način, kažu raščinjeni svećenici, disciplinski sistem u Ruskoj pravoslavnoj crkvi podsjeća na svjetovni ruski pravosudni sistem, posebno u politički motivisanim slučajevima, ishod je često unaprijed određen, a oslobađajuće presude su izuzetno rijetke.
Ali neki aspekti crkvenog sistema djeluju još manje transparentno od ruskih svjetovnih sudova, gdje je sudska vlast formalno odvojena od izvršne i gdje je privid poštivanja pravila dio predstave.
Svjedočenja svećenika poput Uminskog i Seljavka ukazuju na nejasan niz dešavanja u kojima svećenik suočen s kaznom ili raščinjenjem ima malo mogućnosti da se osloni na advokate ili druge oblike zaštite.
"Uopće ne postoji procesni kodeks. Zahtjevi za sud nigdje nisu opisani", rekao je za Systemu Andrej Kurajev, svećenik koji je 2022. kažnjen zbog kritike rata i naredne godine napustio Rusiju. Patrijarh Kiril zabranio mu je vršenje službe 2020, a crkveni sud je iste godine naložio njegovo raščinjenje.
"Ako se, na primjer, u predmetu mogu pozvati svjedoci, niko ne zna kako ih pozvati, ko će platiti njihov put i slično. Tužilac i sudija su jedno te isto. Optužnicu podiže ista osoba koja donosi presudu", rekao je. "Osoba pozvana na sud nije obaviještena o predmetu optužbe."
Sudije eparhijskih sudova imenuje episkop, ne primaju platu i nastavljaju služiti u običnim parohijama, što znači da su u potpunosti zavisni od episkopa, dodaje.
"Kada pitate: ‘Mogu li dovesti advokata?’, odgovore: ‘Ne, ovo je zatvoreno ročište.’ To je suprotno tradiciji; u Vizantijskom carstvu takvi advokati su bili obezbijeđeni, a cijeli aparat je finansirala Patrijaršija", kaže Kurajev, autor knjige od 800 stranica o crkvenim sudovima.
"Prije revolucije 1917. Rusija je imala crkvene sudove i postojali su vrlo ozbiljni crkveni advokati… Ništa slično nije postojalo u sovjetskoj Rusiji, niti postoji u postsovjetskoj Rusiji", rekao je za Systemu Sergej Čapnin, direktor komunikacija Centra za pravoslavne hrišćanske studije na Univerzitetu Fordham u New Yorku.
Sudovi Ruske pravoslavne crkve "normalno su funkcionisali" prije boljševičke revolucije, kaže Kurajev, ali "sovjetski režim je uništio tu tradiciju". Obnovljena je 2004, kaže, ali "počela je da funkcioniše" tek pod Kirilom, koji "pravila crkvenih sudova donosi usput jer mu nije uvijek zgodno da se sam bavi nepoželjnim svećenicima".
Tuga ali ne i žaljenje
Formalno, raščinjeni svećenici mogu uložiti žalbu na odluke eparhijskog suda Vrhovnom crkvenom sudu, rekao je Čapnin.
Ali, uz malu nadu u uspješnu žalbu unutar sistema, raščinjeni svećenici izbjegavaju tu opciju. Neki su se umjesto toga okrenuli pristupu koji "nije korišten stoljećima u odnosu na Rusku pravoslavnu crkvu", rekao je Čapnin: žalbi Ekumenskom sudu pod Ekumenskim patrijarhom Vartolomejem iz Carigrada.
Rat Moskve protiv Ukrajine ozbiljno je narušio već napete odnose između Ruske pravoslavne crkve i Vartolomeja, duhovnog poglavara svih pravoslavnih hrišćana.
Nakon dugotrajnih i zahtjevnih procesa Kurajev, Uminski i Seljavko ponovo su dobili svoje crkvene činove od Vartolomeja. Sva trojica govore s tugom o razdvajanju od svojih vjernika od strane crkve čiju podršku ruskom ratu protiv Ukrajine nisu mogli prihvatiti.
Carigradska patrijaršija dodijelila je Uminskom malu crkvu u Parizu i osigurala mu mali stan iznad crkve, ali bez plate; zarađuje za život držeći predavanja i propovijedi na društvenim mrežama. Svoje razdvajanje od vjernika iz bivše moskovske parohije uporedio je s razdvajanjem od porodice.
Seljavko ostaje u Litvaniji, gdje sada služi u crkvi koja je u sovjetskom periodu pretvorena u koncertnu dvoranu. Ima pozornicu, ali nema ikonostas, a njegovim službama prisustvuje dvadesetak ljudi umjesto hiljada.
Svake nedjelje ujutro, Seljavko iz skladišta uzima sklopivi analogion, nekoliko nosača za ikone i svijećnjake, održava službu i nakon toga sve vraća nazad u skladište.
Ne žali zbog protivljenja ratu, ali žali za onim što je izgubio.
"Savjest me je natjerala na to", kaže. "Ali to je kao da hodate, na vlastitim nogama, u operacionu salu gdje će vam nešto amputirati…. Sanjao sam da budem svećenik od svoje šeste godine. Postoje stotine ljudi koje sam krstio, vjenčao i služio opijela njihovim roditeljima, a sada mi se ne javljaju, prelaze na drugu stranu ulice…. Moj amidža, svećenik, više ne razgovara sa mnom, kao ni jedan od moje braće ni moj punac, koji je također svećenik. Ne mogu mirno posjetiti očev grob, jer ću završiti na području zajednice koja me više ne prihvata."