Žene veće od traume: Kako preživjeti ratno silovanje

"Ostao mi je goli život, ostalo mi je malo živaca što imam, kako da se nosim s tim", rečenica je koju izgovara i pitanje koje, moleći se, postavlja Marija, jedna od četiri glavne protagonistice dokumentarnog filma "Veće od traume".

Marija, Ana, Katica i Đurđica, na čije priče se fokusira dokumentarac, progovaraju o traumama koje su nosile 25 godina nakon završetka rata u Hrvatskoj (1991-95.).

Protagonistice, danas u svojim srednjim pedesetim ili na početku šezdesetih godina života, ulaze u proces suočavanja s traumom u okviru programa osnaživanja "Ja sam mnogo više od moje traume".

Kako se nose s traumom i put izlaska prati dokumentarno ostvarenje autorica Vedrane Pribačić i Mirte Puhlovski koje su na filmu radile od 2017. godine. Samo snimanje je trajalo tri godine a film je sa festivalskim životom počeo 2022.

"Trauma je univerzalna priča. A pogotovo proces liječenja. U tome se svako može prepoznati, naravno ako se želi suočiti s pojmom traume i posljedicama koje one izazivaju", rekla je Vedrana Pribačić režiserka dokumentarnog filma "Veće od traume" u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Ono s čime su se suočile žene protagonistice dokumentarca je seksualno nasilje koje se 1990-ih na prostoru bivše Jugoslavije koristilo kao planirani instrument politike vođenja rata.

Žene koje se pojavljuju u filmu prošle su višestruka silovanja, mučenja i zatočeništvo tokom rata u Hrvatskoj, a nakon godina života s traumom odlučile su da se upuste u nekonvencionalni program osnaživanja pod nazivom "Ja sam mnogo više od moje traume".

"Suština je u tome 'mnogo više'", pojašnjava za RSE ime programa osnaživanja jedna od njegovih osnivačica Branka Devčić. "To znači, trauma je dio mene, ali nije sve."

"Većinom su sve osobe koje su došle u program mislile da su lude", kaže Pribačić, "da nešto s njima nije u redu. Uopće nisu znale da je njihova posljedica nešto što se događa u jednoj abnormalnoj situaciji. Čim su shvatile da nisu lude, tu se sa iscjeljenjem moglo nastaviti dalje."

Sagledavanja traume

"Trauma nije ništa drugo do jedan normalni odgovor na abnormalni događaj", kaže Devčić koja je vodila jedan element programa tehnikom koja se zove sistemske konstelacije. "Nema nikakve mistike u svemu tome. Naš organizam se tako organizira da nas zaštiti, odnosno da zaštiti život na najbolji mogući način, onako kako on to zna. E sad, ako samo to ostane kao odgovor, onda nastaje problem."

Sistemske konstelacije su efikasna tehnika za sticanje uvida u suštinu problema sa kojim se osoba suočava. U traumi, osoba je fiksirana na problem koji ostaje zaključan bez mogućnosti da se promijeni perspektiva. Tehnika sistemskih konstelacija isporučuje unutrašnju sliku u strukturu problema i prebacuje fokus na otvaranje puta ka izlasku iz problema promjenom perspektive.

Način na koji se u dokumentarnom filmu prate priče žena baca drugačije svjetlo na perspektivu traume.

"Trauma, koliko god bila strašna, može biti i jedan početak. Početak iz kojeg ćemo napraviti neke promjene. Promijeniti perspektivu i zapravo poboljšati si život. Naravno ovisi o težini traume, o pomoći koju možete dobiti kasnije i snazi karaktera", kaže Pribačić.

Pomoć na putu samoiscjeljenja

Devčić sebe zove sistemskom pratiteljicom ili coachem a osobe sa kojima radi klijentima. Kaže da izbjegava termine terapeuti i pacijenti jer te riječi smještaju situaciju u jedan medicinski kontekst "gdje mi ne spadamo", pojasnila je Devčić. Tehnikom sistemskih konstelacija, na putu izlaska iz problema "mi pratimo ljude, jer se oni sami iscjeljuju."

Zašto osoba nakon traumatičnog iskustva ostaje u začaranom krugu neprestanog proživljavanja Devčić pojašnjava: "Trauma nije nešto što pripada prošlosti. Trauma je nešto što je tu i što ostaje kao neurološki zapis u našem tijelu. Povezale su se određene stanice u našem mozgu, hormoni su sve to skupa pospješili i to je jedna vrsta zapisa. I toliko dugo koliko je taj zapis jedini odgovor na neke situacije dotle trauma opstoji".

Da bi se prevazišlo traumatično iskustvo potrebno je stvoriti nove zapise kroz nova iskustva u sličnim situacijama.

"To je ono što smo mi radili sa ženama, stvarali i radili na njihovim obrascima ponašanja i odgovorima. Stvarale su se nove sinaptičke veze u neurološkom sustavu. Tako su one dobile jednu novu mogućnost", kaže Devčić koja naglašava da sve dok nema novih iskustava koje stvaraju nove zapise "ništa se ne može napraviti".

"Ne može se to mislima promijeniti. Potreban je cjelokupni doživljaj u sva četiri tijela – mentalnom, emotivnom, duhovnom i fizičkom. Kada se to stvori, onda postoji alternativa nekom traumatičnom iskustvu."

U trenutku traume dolazi do prekida kontakta sa resursima koje je osoba ranije imala, a kroz rad na prevazilaženju traumatičnog iskustva ti resursi se ponovo aktiviraju.

"Mi (tokom rada) nismo išli ciljano na traumu niti smo govorili o traumi, mi smo išli na ovo 'ja sam mnogo više'. Trauma se ne može tretirati direktno, ona vam izmiče. To je vrlo prirodno, to je dubinski… Ona je pohranjena duboko i čovjek automatski ide u otpor."

Stigmatizacija žrtve

Silovanje u ratu razorno je oružje praćeno strahom i nerazumijevanjem. Počinitelji su često vojnici koji ostaju nekažnjeni.

Na pitanje koliko na specifičnu traumu proživljenog seksualnog nasilja u ratu utiče kazna za počinitelja imajući na umu činjenicu da su ove žene mahom poznavale silovatelje, Devčić kaže da ima uticaja, "ali neće izbrisati ono što se dogodilo".

"Mislim da bi najveći učinak bio kod žena da im silovatelj kaže 'žao mi je'. Što se zapravo ne događa i nije se dogodilo, ali taj 'žao mi je' bi bio jako ljekovit", ukazala je Devčić.

Ono što radi zakon, kako ističe Devčić, daje odgovor na cijelu priču, reflektirajući stav zašto je trauma stigmatizirana: "Zato što društvo ne reagira na to. Zakonodavstvo ne poduzima korake i tako šalje signal 'to nije tako važno'".

U filmu se iznosi podatak da je u Hrvatskoj tokom rata 1992-95. bilo 20.000 slučajeva silovanja od kojih je svega 180 žena prijavilo svoj slučaj.

Seksualno nasilje kao planirani instrument politike vođenja rata u bivšoj Jugoslaviji potvrđen je, između ostalog i u izvještaju komisije američkog State Departmenta:

"Komisija američkog Ministarstva pravde zaključila je da je seksualno nasilje bilo rašireno u konfliktu na prostoru bivše Jugoslavije (1992-99.). Silovanje je korišteno kao dio politike terora i nasilja s ciljem 'etničkog čišćenja'. Komisija je identifikovala nekoliko obrazaca seksualnog nasilja koje je vršeno nad žrtvama u pritvoru ili nasumično. Odgovornost se može pratiti cijelim putem zapovijednog lanca sve do onih koji su planirali politiku dok su se pretvarali da o njoj ništa ne znaju".

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Hagu označio je seksualno zlostavljanje kao ratni zločin prvi put na suđenju komandantu logora Omarska Dušku Tadiću, za zločine na području Prijedora na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine.

Silovanje u ratu je imenovano kao zločin unutar međunarodnog prava i praksama Haškog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu.

Međutim, tri decenije nakon rata, žrtve seksualnog nasilja su stigmatizovane i obespravljene. Zbog toga je ratno silovanje jedan od zločina koji je najmanje prijavljivan nadležnim organima.

Devčić pojašnjava kako se gleda na različite vrste traume: "Ima nekih trauma gdje se čovjek kroz traumu veliča kao heroj. Traumatiziran vatrogasac spašava dijete iz vatre. On je isto traumatiziran. Ali na njega se gleda kao na heroja. Na ove žene i na žene općenito je taj pogled i njihov doživljaj je doživljaj srama i krivnje, što stvara sliku da one nisu heroji. Zapravo one jesu heroji. Međutim, društvo i one same gledaju na sebe kao oštećene. Dakle, sve drugo samo ne herojski."

Odluka da se pokrene

Kako prebroditi osjećaje stida, straha i nepovjerenja određuje upravo taj lični ali i odnos društva prema traumi ratnog silovanja. Napraviti prvi korak je izuzetno teško, a Devčić kaže da su neke od žena koje su prošle program željele da promijene svoje stanje, da se aktiviraju, da nešto učine.

"Inače, i u drugim situacijama kod ljudi koji nisu prošli ovakve traume često su poticaji za promjenom problemi koji se toliko nagomilaju u obitelji i odnosima da se oni više ne mogu nositi s tim. Više ne znaju šta će i traže pomoć."

Individualno nošenje s traumom ilustrativno pokazuje scena iz dokumentarcau kojoj se vidi jedna od vježbi sa šalovima koji simboliziraju plamen vatre.

Devčić u svojoj ulozi coacha kaže klijenticama da odreaguju onako kako osjećaju u trenutku dok stoje a sa obje strane na stopalima osjećaju šalove koji predstavljaju plamen koji se sve više približava. Jedna od njih je odmah iskočila iz "plamenog obruča", druga je ostala nepomična i pustila da joj šalovi dugo prelaze po stopalima a treća je stala na šalove, ušla u vatru.

"To što smo radili sa šalovima je da smo testirali prozor tolerancije. Testirali smo neurološki sustav da vidimo koliko im je širok prozor tolerancije i koliko mogu podnijeti", pojasnila je Devčić, dodajući da su, iako su se priključile programu "one i dalje bile u bijegu od svega toga. To je bio modus preživljavanja, ali ne i dobrog preživljavanja."

Dokumentujući program osnaživanja "Ja sam više od moje traume" Pribačić i Puhlovski vraćaju utihnuli glas ženama koje su preživjele ratno silovanje ali i otvaraju vrata prevazilaženju transgeneracijske traume.

Ostvarivanje povjerenja

Devčić kaže da trauma "prožima čovjeka" i da je potrebno stvoriti okruženje u kojem se ona može "polako otplaviti".

"Ono što je osnovno za rad s traumom je povjerenje koje se gradi i koje se stvara prema ljudima koji rade sa osobama s problemom traume", naglašava Devčić.

Filmska ekipa brojala je svega troje ljudi koji su boravili na sesijama programa osnaživanja sa ženama a povjerenje se postepeno ostvarivalo. Autorice Mirta i Vedrana su učestvovale u nekim vježbama na samom početku procesa, ženama su dale slobodu da zaustave snimanje kad god žele. Bile su spremne da čak odustanu od prikazivanja filma u slučaju da to bude odluka neke od protagonistica.

"Vrijednost filma će biti u tome da bude što realističniji", rekla je Pribačić, dodajući da im je bilo najvažnije da se ne smeta proces "pa makar i po cijenu estetike filma".

Uvođenje kamere u intimni prostor grupe bilo je izvedeno kao vježba, kamera je u jednom trenutku postala novi član grupe i trebalo joj je dati ime, kaže Probačić, a Marija je, "kao iz topa rekla, Oči Feniksa".

Tako je kroz "oči Feniksa", mitske ptice koja se iznova rađa iz pepela snimljen dokumentarac "Veće od traume" prateći žene, toliko hrabre da podijele svoje iskustvo silovanja u ratu.

"Zapravo, sad kada sve gledam, kao da je taj film želio biti snimljen i kao da nam je sa svih strana pomagao da sve ispadne kako je, jer velikih intervencija nije moglo biti zbog situacije", kaže Pribačić koja ističe važnost "gledanja u budućnost" i iz perspektive onoga što se željelo postići dokumentarcem ali i samog principa programa osnaživanja koji su prošle Marija, Katica, Ana i Đurđica.

O povjerenju ostvarenom tokom snimanja i učinkovitosti programa "Ja sam mnogo više od moje traume" govori priča Katice koja je partneru sa kojim živi u Njemačkoj, prvi put o iskustvu ratnog silovanja, ispričala pustivši mu da pogleda dokumentarac.

"Ona njemu ništa nije rekla šta joj se dogodilo. On je znao da je ona bila u ratu i imao je neku svijest o tome da joj se nešto strašno dogodilo, kao i svima. Međutim, nije znao. I ona je njemu pustila film", priča Pribačić. "Katica je na taj način ispričala svoju priču, svojoj najbližoj osobi."

Katicin partner je bez riječi odgledao film nakon čega joj je rekao kako sve razumije i da se tako nešto "više nikada neće ponoviti".

Povratak nade

Pribačić kaže da je i nju samu promijenio proces bavljenja temom prevazilaženja traume ratnog silovanja i druženje sa ženama.

"Prvo sam ušla aktivistički u to, željela sam dati glas ženama. (…) Međutim, tokom snimanja shvatila sam da je to puno veća priča i željela sam napraviti film koji daje nadu, koji daje mogućnost izlaska iz traume."

Najveći izazov, kaže Pribačić, bio je kako na filmu prokazati unutrašnji proces promjene. "Tokom snimanja smo pokušali da sagledavamo stvari njihovim očima. U montaži smo konstantno pokušavali postići da gledatelji s njima prođu proces promjene."

Na pitanje kako film ove tematike rezonira kod publike, Pribačić navodi situaciju koju je doživjela u Kanadi, gdje joj je žena iz publike prišla i rekla kako je njena majka bila u koncentracionom logoru (tokom Drugog svjetskog rata, op. aut.) a kada je vidjela dokumentarac "Veće od traume" zapitala se, "Koliko bi bio drugačiji naš život, moj i moje majke da je ona imala mogućnost proći jedan takav program?"

Program "Ja sam mnogo više od moje traume" rađen je grupnim i individualnim pristupom, a Devčić ističe da je za ovu vrstu rada s traumom "esencijalna grupa jer se tu radi o odnosima".

U filmu se jasno vide promjene koje su se dogodile u cijeloj grupi.

"Na početku je grupni rad bio zahtjevan jer su sve one bile začahurene", kaže Devčić. "Kasnije se ta čahura polako počela otvarati sve dok nisu ušle u komunikaciju koja nije uvredljiva za druge. Gdje se može reći ono što se želi a da druga osoba to ne čuje na način na koji su prije slušale, znači kao napad na sebe, nego kao nešto što ta osoba tako doživljava."

Ova promjena u grupi je naročito vidljiva kroz priču Ane, jedine Srpkinje koja dijeli traumu ratnog silovanja sa ostalim ženama u programu. Iako su je sunarodnici Srbi držali u zatočeništvu i silovali jer je bila udata za Hrvata, njeno nacionalno porijeklo stvara dodatnu tenziju unutar dinamike grupe zbog same prirode rata, kao međuetničkog sukoba, koji se desio na prostoru bivše Jugoslavije.

"Ni ptice neće da se druže sa mnom sada", kaže Ana u filmu.

Razrješenje Aninog odnosa sa grupom dolazi u trenutku kada ona na konferenciji za novinare udruge Žene u Domovinskom ratu javno ispriča šta joj se dogodilo.

Marija često ističe da joj je jako drago da postoji film, kaže Pribačić, "jer se uvijek u životu može sjetiti što je za sebe napravila".

Destigmatizacija traume bio bi prvi korak ka boljem rješavanju, kako Pribačić kaže, "pitanja duše."

Program osnaživanja "Ja sam mnogo više od moje traume"

Program osnaživanja "Ja sam mnogo više od moje traume" pokrenula je udruga Žene u Domovinskom ratu. Izvedene su četiri grupe učesnika programa. Prva grupa je imala 15 a posljednja 12 modula rada dok je program svake grupe trajao od dvije do godinu i po dana.

U posljednjoj, četvrtoj grupi učestvovale su četiri žene i četiri muškarca.

Rad s prvom grupom kao pilot-program je finansirao United Nation Development Program (UNDP). Program je koristio metode nekonvencionalne terapije sa grupnim i individualnim pristupom.

Protagonistice čije priče prati dokumentarni film "Veće od traume", Katica, Ana i Marija bile su u trećoj grupi, a Đurđica je ranije prošla program. U filmu se na kraju otkriva podatak da je program zatvoren zbog nedostatka sredstava.