Muhamed i Edin Salaharević

Muhamed i Edin Salaharević, otac i sin, nestali su 1992. godine kada su ih iz kuće u Vlasenici srpske snage odvele u logor Sušica. Edin je bio košarkaš tuzlanske „Sloboda Dite“, i najbolji košarkaš juniorskog prvenstva Jugoslavije.

U vrijeme kad je odveden spremao se odlazak na pripreme jugoslovenske juniorske reprezentacije za evropsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj.

Iz logora, ni od sigurne smrti nisu ga spasili ni pozivi Košarkaškog saveza Jugoslavije i Srbije, niti insistiranja čelnika „Partizana“ i „Crvene zvezde“ da bude pušten.

Nedim Salaharević, Edinov brat i danas ga traži, kao i oca Muhameda, za kojeg kaže da mu je podario najljepše djetinjstvo koje je prekinuto ratom.

„Izgubio sam oca Muhameda i brata Edina. Posljednji put sam ih vidio 13. septembra 1992. godine pred logorom Sušica u Vlasenici. Logor je bio u samom gradu. Moja porodica i ja od 21. aprila do tog 13. septembra bili smo u kućnom pritvoru. Ne znam kako bih opisao to vrijeme. Ako postoji pakao na ovom svijetu, onda je to taj period u Vlasenici. Prije na noć su dvije

Predrag Bastah je rekao da nijedan Salaharević neće ostati živ. To mi i dan-danas odzvanja u ušima.

ulice do moje ulice pobijene. Mi smo čuli te pucnjeve - i pročula se vijest da ne može više nijedan musliman ostati u Vlasenici. Predrag Bastah je rekao da nijedan Salaharević neće ostati živ. To mi i dan-danas odzvanja u ušima. Mi nismo imali alternative. Sve su te žrtve iste i sad da izdavajam nešto moga brata... Ali, eto, on se izdvajao po sportu. On je bio košarkaš ’Sloboda Dite’. Živio je u Tuzli i došao je prije na 10 dana, 15 možda, nego što će to sve početi. Za Bajram je došao. Ovdje je bilo u Tuzli juniorsko prvenstvo bivše Jugoslavije, gdje je sa ’Sloboda Ditom’ osvojio titulu prvaka Jugoslavije i gdje je, zajedno sa Damirom Mulaomerovićem, bio najbolji košarkaš juniorskog prvenstva Jugoslavije. Pozvan je bio na pripreme jugoslavenske omladinske reprezentacije u Beogradu, jer su oni imali kvalifikacije u Poljskoj za evropsko omladinsko prvenstvo. Došao je, znači, samo na par dana da bi se odmorio, spremio i da još uzme neke stvari koje su mu potrebne", sjeća se Nedim.

Nažalost, kad je Edin došao, za 15-ak dana u Vlasenicu su ušli su pripadnici JNA, Novosadski korpus.

"Ljudi iz Košarkaškog saveza Jugoslavije ili Srbije, košarkaški klubovi poput ’Partizana’, ’Zvezde’, ’Vojvodine’ sa kojima se Srbija identificira, prepoznaje se Srbija po njima, su totalno insistirali da ga izvuku, tražili su ga, bili su zainteresovani za njega, da bi dobijali odgovor od ljudi sa kojima smo mi odrasli, od tih naših komšija, konkretno od Branislava Drakulića, tadašnjeg predsjednika Opštinskog suda u Vlasenici: ’Kakvi ste vi Srbi da se borite za jednog takvog muslimana!’ To je frapantno. Mi smo samo čuli jednu informaciju da je moj brat kao razmijenjen, da su ga pustili na insistiranje iz Srbije i odavdje iz Tuzle. Međutim, to je bila potpuna laž", kaže Nedim.

Edin je, kaže, bio momak koji nije bio nastrojen nikakvim nacionalizmom.

"I danas-dan je dokaz to da ja imam kontakt sa njegovim prijateljima drugih nacionalnosti, konkretno iz Srbije. Volio je sve ljude. I to kad se nismo mogli izvući, on je samo govorio: ’Nemam ja ništa s tim. Ja nikom nisam ništa rekao. Ko će mene - ipak su to sve moji drugari. Zar bi oni mene mogli? ’ Nažalost, obistinilo se da su prijeratni drugovi uticali da on skonča svoju sudbinu na takav način. Moj otac ostavio mi je da poštujem sve ljude, da pomažem. Njegova velika želja je bila da se iškolujemo. Činio je sve da moje djetinjstvo, nažalost prekinuto svim tim dešavanjima u Vlasenici, protekne u jednom normalnom okruženju, porodičnom. Nije bio uopšte politički

Moja kuća je bila otvorena za sve. Dolazili su svi. Niti se spominjalo kako se ko zove. Jednostavno, isuviše smo se poštovali. Kad bi neko nešto progovorio za taj nacionalizam, znam da mi je otac uvijek govorio da izbjegavam i tu djecu.

angažovan. Posao - kuća, što se kaže, i porodica. To mu je bilo sve. Moja kuća je bila otvorena za sve. Dolazili su svi. Niti se spominjalo kako se ko zove. Jednostavno, isuviše smo se poštovali. Kad bi neko nešto progovorio za taj nacionalizam, znam da mi je otac uvijek govorio da izbjegavam i tu djecu. Dragan Nikolić je primjeran prije rata bio, Predrag Bastah - i još ovi što nisu još odgovarali. Nisam tad bio zreo da razmišljam šta se moglo desiti u njihovoj glavi, ali iz ove perspektive, kada sad razmišljam, oni mora da su bili dobri glumci da bi čekali povoljan trenutak da urade to što su uradili", smatra Nedim.

Edinov brat kaže kako mu je stvarno teško pala presuda za Basataha - i još sramniji čin što je Bašić oslobođen.

"Zbog onog, barem što sam ja vidio svojim očima šta su ti ljudi radili, pa tri doživotne kazne im je malo. Ako mogu tražiti neki plus u tim presudama, jeste potvrda zločina u Vlasnici. A kaznom kao kaznom? On će opet i u tom zatvoru imati sve uslove, dok moj brat, moj otac i ostale moje komšije ko zna u kakvim su uslovima živjeli u tom logoru Sušica, jer znam kakve su imali ne-uslove. Jako mi je teško kad odem u Vlasenicu. Ne želim nikada da je se odreknem, ali stvarno mi je jako teško da se pomirim s tim. I to je jedna rana koja neće zacijeliti“, zaključuje Nedim Salaharević, koji traži oca Muhameda i brata Edina nestale iz vlaseničkog logora Sušica 1992. godine.

Edina, koji je bio najbolji košarkaš juniorskog prvenstva Jugoslavije, srpske snage su zatekle u Vlasenici gdje se spremao za odlazak na pripreme jugoslovenske juniorske košarkaške reprezentacije za evropsko omladinsko prvenstvo u Poljskoj. Nije uspio ostvariti san, a 18 godina kasnije vodi se kao nestao, zajedno s ocem Muhamedom, s kojim je dijelio istu sudbinu.