Arman Džaferović iz Brčkog

Armana Džaferovića majka Zumreta posljednji je put vidjela 1. maja 1992. godine kad je iz Brčkog otišao slaviti 1. maj sa prijateljima u obližnje selo.

Godinama kasnije u sudnici Haškog tribunala Goran Jelisić - Adolf, pripadnik specijalnog policijskog voda RS u stanici policije u Brčkom, priznaće da je ubio Armana. Svog druga koji mu je poklanjao školske knjige i u čijoj je kući bio čest gost.

Ne prođe nijedan dan da Zumreta ne pomisli na sina, kojem je spremala svadbu.

„Moj sin Arman je 1. maja otišao od kuće. Dogovorio se sa drugovima da idu ovdje negdje, u neko selo hrvatsko da slave Prvi maj. Tad sam ga zadnji put vidjela od kuće. Trećeg maja mi se javio iz tog sela i ja sam ga naružila: ’Nisi kod kuće, nisi u gradu, a ako se već izvan grada, sjedi tu, ovdje se svašta dešava.’ Trećeg maja navečer javio mi se, kaže: ’Mama, ja sam kod tetke. ’Otkud ti’, rekoh, ’ovdje u Brčkom?’ kaže on: ’Ja sam doašo pješke, ja se brinuo za vas, ali, mama, ovdje je nesigurno, mogu li ja odavdje gdje?’ Rekoh: ’Armane, ja ne smijem izaći iz kuće.’ Već je vrilo. Onda sam ja nazvala mog Armana da pitam gdje je, međutim, javio mi se jedan gospodin, on je bio direktor Bimeksa, Pero Mihić, to je u njegovoj kući bilo. Kaže: ’Zumro, noćas su ih priveli, jutros, ne bojte se, smirili smo se, oni su svi u našem dvorištu.’ ’A ko’, rekoh,’a šta? ’ I on mi je spustio slušalicu. Ja njega ponovo zovem, i javi se Perina majka i veli: ’Evo ga, tu je, poslali su ga da obuče patike. Evo vam telefon.’ Ja se javim: ’Armane, Armane...’ Nije riječi progovorio. ’Pa šta je, Armane? Pa sjedi sjedi s mirom, nemoj se micati!’ Kažem vam pojma nisam imala šta se dešava", sjeća se Armanova majka.

Njegovi drugovi, kaže, bili su sve Srbi i Hrvati, divno društvo.

"Osamedesete i tih godina to su bile generacije koje će bar Brčko pamtiti kao nešto najljepše štose moglo desiti. On je jedno divno dijete bio. Njegovih 20 i nešto prijatelja imena su svojoj djeci dali po njemu. On je bio jedan miran, miran dječko, da nije od oca nikad dobio ćušku. On je završio gimnaziju, pa je upisao ekonomiju, pa je vidio da mu ne ide, pa je onda upisao veterinu, pa se onda zaljubio u djevojku ovdje, u Brčkom, šest godina je s njom išao. Strašno su se voljeli. Voljela je ona njega više, čini mi se, nego on nju, koliko sam po njenoj... Trebao se ženiti. Rekao je: ’Mama i tata, ja hoću gore sprat da sređujem, ja hoću da se ženim.’ ’Hajde, neka, volimo i mi nju i ona nas. Ti je voliš i ona tebe.’ I onda je molio tatu, jer je moj muž poznati automehaničar bio, da on radi, imali smo radionicu svoju. Međutim, otac mu nije dao, reko je: ’Vidi mojih ruku, pogledaj.’", sjeća se daje Zumreta.

"´Ti njegovi drugovi svi - Bane, Dragiša. Vasko, bilo ih je puno u Beogradu i svaki dan su ga zvali prije nego što će pasti Brčko:’Armane, dođi u hotel Slavija u Beograd, čekamo te.’ Toliko je bio vezan uz mene, otac je onako bi postrog, ali ja sam bila u svemu ta koja je uvijek obezbjeđivala tako da otac nije znao, ali je bio strašno vezan. Ranko Češić bio je onako jedno drago dijete rastavljenih roditelja, i Arman kad završi razred knjige normalno idu Ranku. I kad je Ranko priveden, prva izjava u Hagu je bila da ga je on ubio. Ja i dan-danas ne mogu da vjerujem šta se tu prelomilo da je tako moglo biti. Ja se ne bih mogla susresti s Rankom, ne znam, možda bi mi tu bilo zadnje, jer sam ga znala, dolazio je kod mene u kuću, jeo. Nije se s mojim Armanom družio, on je i tad bio delikvent, ali ja sam njemu rado knjige Armanove davala, i on je dolazio. Bio onako lijep momak, fin. Nikad se na njemu primijetilo da bi on mogao tako nešto da uradi", kaže Armanova majka.

"Hag je osudio Ranka i Jelisića i ja mislim da je on s tim zatvorio procese u Brčkom i to sve. Konstantin Simeunović - ja ga isto znam. Meni je godinama krečio. Jedno divno dijete. Majka mu je bila ona registrovana prostitutka, ali ta djeca su bila, ako ništa drugo, vaspitana. Nisu bili nikakvi delikventi prije rata. I on kad je bilo suđenje, pa su došli ovdje da pitaju, ja kažem:’Imam sve najbolje da kažem jer ga ja znam prije rata takvog.’ A šta je radio po luci? Nek izvole logoraši koji su preživjeli i nek kažu. Samo pamtim mog sina, sve su majke takve, pamtim ga i on se svaki dan deset puta spominje kao jedno divno, divno dijete, pošteno, čestito. I ne sjednemo jesti, kad god se dođe kod nas u posjetu, uvijek je Arman priča i one dogodovštine, šta je - i tako...“, sjeća se Zumreta Džaferović, čijeg je sina Armana u Brčkom 1992. ubio njegov drug Goran Jelisić - Adolf, što je i priznao u Haškom tribunalu.