Počeo Marš mira: Putem srebreničkih patnji

Preko 5.000 sudionika Marša mira iz svih dijelova svijeta krenulo je u ponedjeljak ujutro od Nezuka prema Srebrenici. Tijekom tri dana preći će etapu dugu stotinu kilometara. Ovaj Marš mira prije 18 godina zvao se Put smrti jer su njime bježali Srebreničani koji su pod kišom granata i mina spašavali živu glavu. Tijekom trodnevnog puta sudionici Marša imat će i sate povijesti, na kojima će govoriti preživjeli Srebreničani, a sve s ciljem kako bi podsjetili na genocid koji se dogodio u Srebrenici i na ovom putu. Njihova poruka je da se Srebrenica nikada i nigdje ne ponovi.

Šukrija Numanović 1995. godine hodao je stazama smrti, stazama koje se danas zovu Marš mira:

„Bilo mi najteže kad sam sreo jednu žensku, ona je sad u Americi, i bio mi je cilj da je spasim. Ona je bila Srpkinja, Dana neka. I uspjeli smo u tome. Vratili smo se u Žepu i putovali smo 17 dana - i na sreću spasili smo se. Ona se gore maskirala, obukla neke haljine od starih žena i otišla je za Kladanj, a ja sam sa grupom Žepljaka prešao u Srbiju. Bio sam u logoru u Srbiji devet i po mjeseci. Odatle sam preko UN-a prebačen u Finsku.“

Safet Golić krenuo je sa svojim sinom na Marš, kojemu želi pokazati i ispričati kako su jedni drugima spašavali živote. Svom sinu će pokazat i mjesto gdje je izgubio brata Ejuba, koji mu je preminuo na rukama dok su se skrivali po šumama.

„Bili smo u istoj koloni. On je bio ispred mene možda na deset metara. Pala je tenkovska granata od njega jedno metar do dva. Teško je bio ranjen, živio je otprilike jedno dva sata. Poslije dva sata je umro meni na rukama. Teško mi je da se sjećam toga. Pogađa me to“, prisjeća se Golić.

Sa svih strana svijeta, iz Amerike, Australije, Kanade, Engleske, Njemačke, Švicarske, Turske, Pakistana, Austrije, Francuske, Hrvatske i Srbije krenuli su građani na Marš mira. Njemac Benjamin Biber na Marš ide već treći put i povijest događaja iz 1995. godine u Srebrenici dobro mu je poznata:

„Naravno da znam šta se događalo. Pored toga, bio sam prije tri godine zajedno sa svojim prijateljem koji je izgubio svog oca i amidžu u Potočarima, tako da znam vrlo dobro šta se događalo. Smatram da je posebno važno da iz inostranstva dođu ljudi i da učestvuju na ovakvom događaju.“

Na čelu kolone Marša mira danas je bio američki veleposlanik Patrick Moon.

„Zaista cijenim sve ove ljude koji su odvojili svoje vrijeme da bi odali počast žrtvama srebreničkog genocida iz 1995. godine. Počastvovan sam što sam tu i drago mi je što su ovi ljudi ovdje, koji dolaze iz svih dijelova svijeta ili su možda bili čak i dijelom toga marša iz 1995. godine“, poručio je Moon.

U organizacijskom odboru Marša kažu da je iz godine u godinu sve više zainteresiranih građana drugih zemalja da idu Putem smrti.

„Marš mira nije samo prošlost, on je budućnost, zato što se mi godinama borimo da očuvamo Marš mira u smislu da bude čist od politike. Mi želimo da prenesemo poruke mira, tolerancije, razumijevanja. Marš mira je marš za sve ljude. Svi treba da dođu da nauče lekciju o Srebrenici. I ovo je momenat kada treba da kažemo:’Nikad više Srebrenica. Nikad više nikom - i nigdje’,“ naglasio je Muhizin Omerović.

A 140 kilometara pješice do Nezuka već su prešli građani Tešnja. Još stotinu kilometara pred njima je do Srebrenice:

„Cilj nam je bio da što više uvedemo mlade u ovaj marš, da mladi vide put patnje naših ljudi pošto historija slabo pokazuje šta se desilo. Idemo da odamo počast žrtvama genocida i pružimo podršku majkama Srebrenice - da nisu zaboravljene.“

Ove godine najviše je sudionika iz Krajine, i to uglavnom mladih ljudi. Ibrahim Samardžić kaže da je za njih Marš mira istinsko hodočašće.

„Mi smo momci od dvadesetak godina, može se podnijeti. Kad mogu ovi stariji, što ne bismo mi? Ovo su područja koja treba obići. Ima dosta raje koja izginula ovdje, a na ovome putu. To ne treba zaboraviti“, ističe Samardžić.

Enver Migalo iz Travnika kaže:

„Drago mi je ovdje vidjeti ljude iz Francuske, Italije, Švicarske, Engleske koji dolaze svake godine. To su profesori sa fakulteta iz evropskih zemalja koji svake godine učestvuju i oni kroz knjige ovo propagiraju. Ali činjenica je da samo ovo nije dovoljno da bi se spriječilo ono što se desilo ovdje.“

Maršu mira će se priključiti i građani Vukovara, a iz Beograda se prema Srebrenici vozi biciklistički maraton. Organizatorima je to posebno drago, jer kažu da je tako Put smrti prerastao u Marš mira.