Analitičar Milan Račić, iz Mostara, prati i analizira problem izbjeglih i raseljenih od vremena kada se on pojavio u Bosni i Hercegovini i regiji, sa početkom ratnih zbivanja. Za svoju magistarsku tezu koju je odbranio ovih dana u Banjaluci, dabrao je temu "Komparativna analiza rješavanja pitanja izbjeglih i raseljenih na prostoru bivše Jugoslavije sa težištem na BiH".
RSE: U čemu je osnovna razlika u načinu rješavanja rasljeničko-izbjegličkih problema na prostoru bivše Jugoslavije i BiH?
Račić: Preko milion i dvije stotine hiljada građana Bosne i Hercegovine završilo je u preko sto zemalja svijeta, a njih milion u raseljeništvu unutar same Bosne i Hercegovine. Pored toga, Republika Srpska je prihvatila preko 35.000 izbjeglih Srba iz Hrvatske. Nekoliko desetina hiljada izbjeglih sa Kosova, poslije 1999. godine registrovani su kao izbjegla lica u Bosni i Hercegovini. To pokazuje da je Bosna i Hercegovina bila istovremeno zemlja iz koje je devedesetih godina bilo najviše izbjeglica na svijetu, ali i zemlja prihvata izbjeglih.
Progon i pomjeranje stanovništva iz predratnih mjesta prebivališta okončani su radikalnim promjenama etničke strukture u opštinama i gradovima Bosne i Hercegovine. Najveći broj opština i gradova u Republici Srpskoj demografski su pročišćeni u pogledu hrvatskog i bošnjačkog stanovništva. U srednjim i većim gradskim centrima Federacije BiH u kojima je i prije rata bilo većinsko bošnjačko stanovništvo postali su gradovi sa apsolutnom bošnjačkom većinom koja se kreće od 80 do 95 posto (Zenica, Sarajevo, Bihać, Kladanj, Olovo, Jablanica, Banovići...).
Opštine i gradovi kao što su Livno, Duvno, Kupres, Vitez, Čapljina, Stolac, Ljubuški i Prozor postali su mjesta sa izrazitom hrvatskom većinom stanovništva. Multietničku strukturu sačuvali su jedino Distrikt Brčko i donekle Jajce, Bosanski Petrovac, Glamoč, Uskoplje, dok je Mostar od multietničkog, postao dvoetnički grad podijeljen na istočni i zapadni dio.
RSE: Koliko je neujednačen pristup u regiji uticao na sporost u rješavanju životnih pitanja ljudi, pomjerenih sa njihovih mjesta prebivališta?
Račić: Neujednačen regionalni pristup je velika prepreka a činjenice pokazuju da postoje velike razlike u pravnom i opštem položaju izbjeglica i raseljenih lica u zemljama regiona (npr. stanarska prava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, statusna, radna, sigurnosna i dr. pitanja...). Razlog takvog odnosa treba tražiti u velikoj ekonomskoj krizi, ali prvenstveno u stavovima unutrašnjih političkih snaga po ovom pitanju.
Analizom pravnih propisa kojima je regulisan status i položaj izbjeglica i raseljenih lica koje su donijele države nastale raspadom SFRJ, da se uočiti, da u uspostavljanju pravnog uređenja stastusa izbjeglica, novoosnovane države su relativno brzo usvojile međunarodne konvencije i standarde i uz svu kompleksnost i specifičnosti izbjeglištva uspjele pravno normirati ovu oblast. Donošenju i primjeni međunarodnih normi i standarda kroz zakonske propise u Bosni i Hercegovini, najveći doprinos dali su Visoki predstavnici u BiH koji su koristeći ovlaštenja iz Dejtonskog mirovnog sporazuma nametali, a potom i „bager metodom” radili na realizaciji istih. Kako je izbjeglištvo bilo determinirano masovnim kršenjima ljudskih prava, uz prateća razaranja stambenih, privrednih, infrastrukturnih i kulturnih dobara, uz otpore koje su pružale vladajuće elite i nedostatak finansijskih sredstava, propisi o izbjeglim i raseljenim teško su primjenjivi u praksi.
RSE: Kakav je odnos proklamovane zaštite ljudskih prava povratnika i njihove realizacije u praksi?
Najsloženije pitanje za pravedno i trajno rješavanje pitanja izbjeglica u regiji odnosi se na priznavanje i ostvarivanje prava bivših nosilaca stanarskog prava, na stanovima u društvenoj svojini
Račić: Iako su Ustavom i zakonskim propisima povratnicima garantovana sva ljudska prava, pa i neka dodatna iz socijalne, zdrastvene i ekonomske zaštite, u stvarnosti je situacija povratnika bitno znatno drugačija. Opstrukcije su najčešća pojava koja je opšta karakteristika povratničke populacije na svim stranama u Bosni i Hercegovini.
Najsloženije pitanje za pravedno i trajno rješavanje pitanja izbjeglica u regiji odnosi se na priznavanje i ostvarivanje prava bivših nosilaca stanarskog prava, na stanovima u društvenoj svojini. Bosna i Hercegovina je uspostavljanjem djelotvornih mehanizama i svakako uz djelovanje međunarodne zajednice, Visokog predstavnika, posebno, uspjela da u potpunosti rješi pitanje povrata imovine i stanova. To, svakako, nije slučaj u Republici Hrvatskoj.
Mada su i u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bile gotovo istovjetne pravne i faktičke situacije (isti stambeni propisi, rat..) način rješavanja stanarskih prava bio je u potpunosti različit i kontradiktoran. Stanovi u Bosni i Hercegovini vraćeni su svim nosiocima stanarskih prava, u čemu je bio nemjerljiv doprinos međunarodne zajednice, dok su u Republici Hrvatskoj, a zahvaljujući tolerantnom odnosu, neangažovanju i prećutnoj saglasnosti iste te međunarodne zajednice, povrat stanova uspjeli ostvariti samo pojedinci, a ogromna većina trajno je izgubila stanarska prava kojeg su ostvarili svi u okruženju.
Još uvijek aktuelan problem izbjeglica
RSE: Koliko je danas u svijetu aktuelan problem izbjeglica?
Račić: Danas, u drugoj deceniji XXI vijeka, izbjeglištvo je još uvijek ne samo aktuelno, nego je posljednjih godina na vrhu svjetskih aktuelnosti i problema, sa kojima je suočena međunarodna zajednica. Stari slučajevi izbjeglištva se sporo i nepotpuno rješavaju, a već nailaze novi talasi izbjeglica. U mnogim zemljama u koje izbjeglice dolaze samo su dodatni novi teret, jer većina od tih zemalja prihvata, ne može da riješi svoje probleme, a suočena je i sa zadatkom rješavanja problema pridošlih izbjeglica.
To dovodi do toga da se mnoge države, čak i one koje su tradicionalno bile otvorene za davanje azila, zatvaraju, nastoje da ih vrate i uskrate azil, ili, ako ih i prime, ne daju im punu i trajnu zaštitu. Pored država porijekla izbjeglica odgovornost za pojavu izbjeglištva snose i države, koje podstiču ili pomažu unutrašnje sukobe ili nemire. Danas, nerijetko pod izgovorom uvođenja demokratije i obaranja diktatorskih režima, a zbog sopstvenih ekonomskih i političkih interesa, neke velike vojne i ekonomske sile podstiču unutrašnje sukobe i nemire, kratkotrajne ratove i dugoročne izbjegličke i druge posljedice.
"Izbjeglištvo je naša nezaobilazna tema"
RSE: Šta govore podaci o BiH, skoro dvije decenije nakon potpsivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma?
Račić: Sa sigurnošću se može ustvrditi: da se u BiH vratilo oko pola miliona njenih predratnih stanovnika, a da će trajno, u preko 100 zemalja svijeta, ostati druga polovina izbjeglih. To najbolje potvrđuje činjenica da je samo u Srbiji više od 300.000 izbjeglih iz BiH i Hrvatske primljeno u srbijansko državljanstvo. Zapravo, i na ovim prostorima potvrđeno je svjetsko izbjegličko iskustvo da se masovni povratak događa četiri do pet godina poslije okončanja ratnih sukoba, a da je u kasnijim godinama povratak gotovo beznačajan. Doda li se ovome podatak da se oko 140.000 BiH Hrvata opredjelilo za stalno nastanjenje u Hrvatskoj, a da se u 2013. godini u BiH vratilo samo nekoliko stotina izbjeglih, jasno je da do ozbiljnijeg povratka u ranija mjesta prebivališta neće doći.
Regionalni program zbrinjavanja ide također u pravcu rješavanja izbjegličkog problema ali ne samo kroz povratak, nego integraciju u zemljama prihvata i, eventauno, odlaskom u treće zemlje. Regionalizam je bio uspješan kada je organizovan i realizovan uz asistenciju međunarodne zajednice i kod dodjele donatorskih sredstava, a manje kod bilateralnih državnih sporazuma i ugovora. Za daljnji napredak neophodna je bolja saradnja i razmjena iskustava između država nastalih raspadom SFRJ, ali i drugih država i međunarodnih organizacija, posebno onih koje se najdirektnije bave izbjegličkom i migracionom politikom
RSE: Zbog čega ste izabrali magistarsku tezu o problematici izbjeglištva, koliko je na to uticao različit pristup ovom problemu na prostoru bivše Jugoslavije?
Izbjeglištvo rezultat dugo pripremanog, prvo ekonomskog sloma SFRJ, zatim raspada i secesije bivše zemlje i na kraju rata
Račić: U zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, dominiraju dvije suprostavljene teze, od kojih prva glasi da je izbjeglištvo rezultat isključivo agresije jedne strane, i druga koju dokazujem kroz čitav rad, da je izbjeglištvo rezultat dugo pripremanog, prvo ekonomskog sloma SFRJ, zatim raspada i secesije bivše zemlje i na kraju rata koji je prouzrokovao višemilionsko izbjeglištvo.
Danas je međunarodna zajednica suočena s činjenicom da se neke donatorske zemlje, zbog troškova koje izaziva prihvat izbjeglica, sve više opredjeljuju za pružanje pomoći izbjeglicama smještenim u drugim, manje bogatim zemljama. Zemlje u razvoju ističu da se teret azila ne raspoređuje ravnomjerno, dok se one staraju za hiljade, a ponekad i milone izbjeglih, bogatije zemlje ograničavaju pristup na svoju teritoriju i smanjuju pomoć zemljama prvog azila. Praksa i u zemljama bivše Jugoslavije pokazuje da zemlje prihvata, najčešće, ne mogu rješavati ni svoje vlastite unutrašnje probleme, a suočene su sa obavezama rješavanja prispjelih izbjeglica i raseljenih lica.
I na kraju, na izbor magistarske teze "Komparativna analiza rješavanja pitanja izbjeglih i raseljenih lica na prostorima Jugoslavije sa težištem na BiH" uticale su i ove činjenice: Od nastanka ljudskog društva, preko Egipta, izbjega Isusa i Marije zbog nasilja kralja Herdota, do uljanih slika o seobi Srba pod Arsenijem Čarnojevićem, izgona Muslimana poslije Berlinskog kongresa do masovnog izbjeglištva na prostorima prethodne Jugoslavije, izbjeglištvo je naš usud i nezaobilazna tema; dva miliona izbjeglih i raseljenih iz BiH i gotovo još milion u regionu; specifičnost izbjeglištva na prostorima nekadašnje Jugoslavije; relativno neistražena tema i nova naučna oblast i jedno od najznačajnijih društvenih, socioloških, političkih i migracionih pojava.
