Među najugroženijim ljudima u BiH su branitelji. Mnogi od njih nikada nikakva prava kao takvi nisu ostvarili. A devedesetih godina sami su ustali u odbranu svojih gradova, svojih radnih mjesta i tvornica. Tada ni slutili nisu da će danas, dvadeset godina poslije, biti socijalni slučajevi.
Njih sedamnaest u Tuzli, obespravljenih branitelja i radnika već 15 dana štrajkuje glađu. Kažu da se za ovakvu državu u kojoj su doživjeli egzistencijalno dno nisu borili.
Zijad Pirić bio je branitelj BiH od 1991. godine pa sve do kraja rata 1995. godine. Mjesecima nije znao što mu je s obitelji - suprugom i dvoje djece koji su izbjegli u Mađarsku. U ratu, kaže Pirić kakav se vodio u BiH svaka minuta je bila neizvjesna, a život prepušten na milost i nemilost. Tada se, kaže Pirić, borio za svoju zemlju, grad i tvornicu u kojoj je radio.
„Dobro se sjećam kada sam dobio pismo od supruge da su živi i zdravi. Napisala mi je da ima vize za Dansku i da sam na tim vizama i ja. Tada. Za Novu godinu 1992. godine sam mogao birati gdje da idem. Umjesto da odem tamo, ja sam pozajmio novac i doveo ženu i djecu u Tuzlu. Platio sam, ne smijem vam ni reći koliki iznos, da ih vratim ovdje. Putovali su pet dana iz Mađarske do Tuzle. A doveo sam ih na zgarište jer mi je kuća bila izgorjela. Nisam se kajao čitav rat što sam i vratio jer sam smatrao da je mojoj djeci mjesto u Bosni, da branim svoju zemlju i svoj grad prije svega. Sada vidim da sam ispao magarac da ne mogu sam da dohvatim vrhove ušiju šta sam uradio", kaže Prijić.
Zijad je danas obespravljeni radnik Livnice čelika Tuzla. Plaću godinama nije dobio, 17 godina radnog staža mu nije uvezano. Petnaest dana štrajkuje glađu sa svojih 17 kolega kako bi ukazali na nepravdu koja im je učinjena. Podršku ni moralnu ni pravnu nije im pružila niti jedna boračka organizacija, a ima ih na desetke.
„Ja lično, sam toliko ponižen, i od strane Evrope, i od strane gradskih i kantonalnih vlasti, ali i od strane boračkih organizacija. Ovdje se vodi više računa o psu lutalici nego o meni. Za pse lutalice se obezbjeđuje i smještaj, i električna energija, i hrana i veterinarska njega. Ako udarite psa lutalicu otićete u zatvor. A nas tuku već petnaest godina. Ja sada trošim lijekove za dijabetes, za visok krvni pritisak, za PTSP, a ne jedem. Šta ću sutra uraditi ne znam. Ne bojim se za sebe, ali bojim se mrlje koju ću ostaviti na obrazima svoje djece. Jer ja za njih još uvijek živim. I borio sam se za njih. Ovo je tragedija šta rade od nas“, priča Zijad Pirić.
A Nedžad Đilović s nepunih osamnaest godina, iz školske klupe Mašinske škole u Tuzli,također je otišao braniti zemlju. Najljepše dane svoje mladosti, umjesto s kolegama i prijateljima, provodio je u rovovima. Prisjeća se trenutka kada je majka u suzama ispraćala njega i njegovog brata Edina na liniju. Edin se kući nikada nije vratio.
„Svakom živom pričam za svog komšiju. Čim se rat završio on meni kaže da ide odavde. Kaže nit jedne svijetle tačke ne vidi u BiH. Iako nije bio u ratu. A ja sam bio. Tada sam smatrao da nije u pravu, nije mi jasno zašto ide. Govorim mu gdje ćeš bolan odavde. Poslije sam shvatio da je on stvarno bio u pravu, nema svijetle tačke ovdje. Nema“, u suzama govori Nedžad.
On je nakon rata počeo raditi u Livnici čelika. Jer nije smatrao da treba ići i moliti za posebna prava kao branitelj. Danas doživljava ogromno poniženje.
„Živim od očeve penzije i invalidnine. Jer ima Parkinsonovu bolest. Teško je. Teško. Ali nije više stvar u parama. Ja ću sebi danas zaraditi 20 KM, ja sam vrijedan. Ja ne bježim od posla. Ali poniženje. Poniženje je ono što me najviše boli. Osjećam se tako mali. Kao građanin desetog reda. Ideš s nekim poštenjem, sa srcem da bude sve uredu. Ja se ne kajem što sam bio u ratu. Ali mi je gore sada ovo vrijeme kada su ti veći neprijatelji tvoji nego oni koji su ti navodno neprijatelji", jada se Nedžad.
Amir Begović bio je dobrovoljac, od prvog do zadnjeg dana u ratu. Bio je zarobljen, ali je izvukao živu glavu. U nekoliko navrata spašavao je djecu, žene, stare i nemoćne.
„Bio sam u protuterorističkoj jedinici – diverznatski vod. Zajedno smo pratili komandanta Seada Delića. On dobro zna kakvi smo borci bili. Bili smo na Gredi, na Vozući, u Bihaću, u Šekovićima. Nema ratišta gdje nisam bio. I sada , kada sam se pokušao vratiti u civilizirani svijet, da živm normalnim životom, da radim i prehranjujem svoju porodicu. A evo vidite šta nam se dešava", kaže Amir.
Begović se prisjeća da je na liniji bio sa Salkom Bukvarevićem. Begović je danas obespravljeni radnik koji štrajkuje glađu, bez uvezanog radnog staža i plače. Salko Bukvarević je ministar boraca Federacije BiH.
„Možda ću malo biti težak, neka mi oproste moji ratni drugovi. Ali takva je situacija da sadašnji ministar Bukvarević zna da mi ovdje u Livnici štrajkujemo, da smo svi borci. Zajedno smo bili na liniji iznad Gornje Tuzle, zajedno smo branili grad. On nije našao pet minuta vremena da dođe ovdje i vidi što je s ovim ljudima, s borcima. Iako se busa u prsa i govori kako pomaže borce. Pomažu nekome nešto. Nekome se kupuju kola, neko se bogati. A borac koji nema šta jest niti ima gdje leći, on ništa ne dobije", zaključuje Amir.
Zijad, Nedžad, Amir obranu zemlje smatrali su moralnom odgovornošću i obvezom. Nakon rata željeli su se vratiti normalnom životu, raditi i boriti se. Ali politika ove zemlje to im je uskratila. Najveći broj njih radi teške fizičke poslove za dnevnice od 10 eura kako bi prehranili obitelji. Mnogi po jedini topli obrok dnevno dolaze u Narodnu kuhinju. I bez obzira na brojne boračke organizacije, pa i Ministarstva branitelja ovi ljudi nemaju se kome obratiti.