Svoj položaj Milo Đukanović je još jednom potvrdio na upravo završenim parlamentarnim izborima kada je njegova partija ostvarila do sada najubedljiviju pobedu osvojivši apsolutnu većinu u Narodnoj skupštini Crne Gore. Naši sagovornici su Milenko Perović, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, i Miodrag Živković, dugogodišnji lider opozicione Liberalne partije Crne Gore.
Omer Karabeg: Gospodine Peroviću, vi ste reagujući na na izbornu pobedu Mila Đukanovića rekli da posle Tita na ovim prostorima nismo imali darovitijeg političara od Đukanovića. Na čemu zasnivate tu ocenu?
Milenko Perović: Najpre da kažem da, kad sam to rekao, nije mi bila namjera da Milu Djukanoviću pjevam ili pišem nekakav panegirik. Onaj ko poznaje moj spisateljski i kolumnistički rad u crnogorskom “Književnom listu“ i u “Monitoru“ zna da takva ocjena nije proistekla iz mog bilo kakvog panegiričarskog entuzijazma, niti pak oduševljenja rezultatima izbora, nego iz hladne, analitičke procjene vezane za političko umijeće, ono što su stari Grci nazivali politike tehne.
Moja tvrdnja da je Đukanović nesumnjivo najdarovitija politička pojava na ex-jugoslovenskom prostoru ticala se u prvom redu njegovog političkog umijeća ili političke vještine o kojoj najviše govori činjenica da on dugi niz godina u turbulentnoj Crnoj Gori, koja je prošla kroz ratno razdoblje i koja prolazi kroz vrlo mučno razdoblje političke tranzicije, uspješno lavira na tom uzburkanom moru, i, po mom sudu, čini to uspješnije nego njegovi generacijski ispisnici u drugim zemljama koje su nastale na razvalinama Jugoslavije.
Omer Karabeg: Gospodine Živkoviću, kako vi tumačite činjenicu da je Milo Đukanović najdugovečniji politički lider u regionu?
Miodrag Živković: Mislim da je prosječan mentalni sklop sadašnjeg građanina Crne Gore podanički. To je nešto o čemu ja već dugo govorim. Gospodin Đukanović je svojim načinom vladanja uspio da zarobi Crnu Goru u njenoj nepromjenjivosti zahvaljujući činjenici da Crna Gora nikada nije imala istinske reforme. U Crnoj Gori nema državnih organa, mi imamo partijske organe na svim nivoima koji u malenoj Crnoj Gori, sa 500.000 punoljetnih građana od kojih 350.000 izlazi na izbore, obezbijeđuju tu čarobnu cifru od 165.000 do 175.000 glasova kojom se održava vlast. Ubijeđen sam da, kada bi građani Crne Gore glasali u jednom gradu, gospodin Đukanović ne bi mogao da osvoji takvu pobjedu. Oni su, međutim, idealno raspoređeni za njegove modele osvajanja glasova time što žive u 20 i nešto opština. U svim tim opštinama gospodin Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista imaju i stanicu policije i centar za socijalni rad i opštinsku upravu i javna preduzeća, možda dom zdravlja ili bolnicu, a pošto se za vrijeme izbora svi državni organi pretvaraju u mini štabove na taj način se obezbijeđuje količina glasova koja je potrebna da bi se održala apsolutna vlast.
Mi imamo jednopartijsku vladavinu u kontinuitetu iz komunističkog perioda jer je gospodin Đukanović sa svojim društvom bio mladi Titov komunista. Svi znamo da su 1989. i 1990. godine oni samo promijenili ime zadržavajući navike, kompletan aparat i način funkcionisanja pređašnjeg sistema. Da zaključim, mislim da je u ovom trenutku u Crnoj Gori jednopartijska država jača nego ikad u posljednje dvije decenije.
Milenko Perović: U posljednjih 20 godina u Crnoj Gori smo, s jedne strane, imali naslijeđene duboke zasade patrijarhalnog društva koje prosto vapi ili producira potrebu za pater familiasom, a, s druge strane, crnogorsko društvo je bilo u premanentnoj turbulenciji. Crna Gora je na drastično loš način bila involvirana u rat, imali smo ekonomsku tranziciju, političku tranziciju, slom svih društvenih vrijednosti, promjenu svih životnih paradigmi, dakle jednu premanentnu nesigurnost koja je zahvatila sve društvene sfere. Ta opšta nesigurnost po logici stvari producira potrebu za vođom. Desilo se da se u Milu Đukanoviću sintetiziraju ta dva faktora - pretpolitička dimenzija patrijarhalnog domaćina koji gospodari nad društvom kao nad kompleksnom seljačkom zadrugom i osobine izuzetno jakog političkog vođe. Da li je to dobro ili ne, to je drugo pitanje. Možemo vrijednosno da se odnosimo prema toj činjenici na ovaj ili onaj način, možemo da kažemo da to u suštinskom smislu nije dobro, ali to je proces koji se dešava.
Omer Karabeg: Da li mislite da narod u velikoj većini glasa za Mila Đukanovića zato što u njemu vidi lidera koji može da mu obezbedi stabilnost?
Milenko Perović: Milo Đukanović je od određenih društvenih slojeva i grupacija recipiran kao čovjek, ako ne baš opšte društvene stabilnosti, a ono bar kao faktor koji ublažava nestabilnost. I u nekim stvarima on doista jeste ublažavao određene nestabilnosti koje su bile izraz realnih društvenih protivrječja. Navešću samo jednan primjer, to je fundamentalni politički konflikt koji je u Crnoj Gori trajao 20 godina između unionizma i independizma. Sam Đukanović je prešao putanju od krajnjeg unionizma do krajnjeg independizma. Po mom sudu njegova je ogromna lična zasluga što je uspio da iznivelira i ublaži potencijal strahovite nestabilnosti koji je u sebi nosila transformacija iz unionizma u independizam koja je u krajnoj liniji mogla da dovede i do građanskog rata u Crnoj Gori. On je čak uspio da procesu pobjede independizma da gotovo demokratski prihvatljivu formu, neću da kažem u potpunosti prihvatljivu, ali prihvatljivu.
Miodrag Živković: Gospodin Perović je dobro podsjetio, prvih osam godina vladavine gospodina Đukanovića karakterisalo je apsolutno zalaganje za opstanak zajedničke države i saradnja sa Slobodanom Miloševićem i njegovim projektom, dok u drugoj polovini on prihvata projekt crnogorske nezavisnosti, i to sve sa istim, odnosno identičnim, biračkim tijelom.
Miodrag Živković, lider Liberalne partije Crne Gore: "Mi imamo jednopartijsku vladavinu u kontinuitetu iz komunističkog perioda, jer je gospodin Đukanović sa svojim društvom bio mladi Titov komunista."Ono se nije mijenjalo. Uvijek je između 160.00 i 180.000 građana potvrđivalo te projekte što govori da je najmanje važno za kakav politički projekt se zalažete, važno je da imate tehniku i tehnologiju vladanja ljudima, pogotovu u vrijeme izbornih procesa.
Omer Karabeg: Da li bi se vlast Mila Đukanovća mogla nazvati autokratskom?
Milenko Perović: Ne mislim. Nije mi se teško složiti sa gospodinom Živkovićem da je Đukanović uspostavio, gotovo bi se moglo reći, savršenu aparturu tehnologije vlasti za uslove jednog tranzicionog društva. Međutim, ne slažem se sa gospodinom Živkovićem da je ta savršena mašinerija tehnologije vlasti samoj sebi svrha i da bi ona samu sebe na duge vremenske staze mogla održavati. Naprotiv, mislim da je Djukanović postao svjestan da sama tehnologija vlasti nije dovoljna da bi se na duge staze vladalo i da je potrebna određena ideološka i politička paradigma. On je na vrijeme shvatio da velikosrpska, miloševićevska, osvajačka, ekspanzionistička paradigma na duge staze više ne funkcioniše. I šta je onda uradio? To gospodin Živković zna bolje od mene - prosto rečeno, preuzeo je program Liberalnog saveza, dakle, sa ideološke paradigme unionizma prešao je na ideološku paradigmu independizma i na taj način kupio poprilično političko vrijeme za jedno, uslovno rečeno, ne baš osobito ometano vladanje.
Miodrag Živković: Mislim da je u tom trenutku na političkoj sceni u Crnoj Gori bio jači njegov politički protivnik Momir Bulatović koji je stao na stranu čvrste veze sa Slobodanom Miloševićem i režimom u Srbiji. Gospodin Đukanović u tom sukobu nije imao izbora. Jedini njegov izbor je bio da uđe u projekt crnogorske nezavisnosti i da se okrene biračkom tijelu koje je podržavalo taj projekt - dakle, da ono što bi izgubio u sukobu sa Bulatovićem dobije na drugoj strani. U tome je uspio. Ali danas, s ove distance, ja apsolutno nisam siguran da je gospodin Đukanović najiskrenije ušao u taj projekt, s tim što sam neizmjerno srećan što se sve završilo na najbolji mogući način i što je upravo taj sukob u Demokratskoj partiji socijalista doveo do cijepanja veza sa Slobodanom Miloševićem i na kraju i do nezavisnosti.
Milenko Perović: U Beogradu je, koliko ja znam, u određenim krugovima dugi niz godina bila u opticaju priča, da kažemo dvorska priča kojoj se ne mora ni vjerovati, da je u vrijeme kad je Milo Đukanović trošio svoj prvi premijerski mandat, bio od strane Miloševića percipiran kao potencijalno ozbiljan politički protivnik. Možemo mi da sumnjamo da li je ta priča tačna ili nije, ali pokazalo se da je Milo Đukanović izrastao u najrespektabilnijeg Miloševićevog političkog protivnika. Bez obzira koji su bili početni razlozi njegovog sukoba sa Miloševićem, Milo Djukanović je imao hrabrosti da uđe u taj sukob i da politički strahovito rizikuje. Političar manjeg kalibra, a takvih smo se nagledali na ovim balkanskim prostorima, u situaciji kada mu je glava na panju vjerovatno bi svim silama potrčao u Beograd kod Miloševića ili u predvorja njegovog dvora da trećerazrednim pisarima i sekeratricama dokazuje da je veći Srbin od Momira Bulatovića i da je veći Srbin od Karađorđa. Milo Đukanović očigledno nije krenuo tim putem nego putem velikog političkog rizika.
Miodrag Živković: Ja mislim da bi Đukanović itekako pošao u Beograd da je mogao završiti stvar sa Miloševićem. Međutim, veza između Momira Bulatovića i Miloševića je bila toliko čvrsta da on nije imao izbora, i stalno ponavljam - srećom nije imao izbora. Jer da on, koji je bio na čelu najjače partije, nije napravio takav politički zaokret u pravcu crnogorske nezavisnosti, teško bi se u dogledno vrijeme taj projekt ostvario.
Omer Karabeg: Kako tumačite činjenice da je u istraživanjima javnog mnjenja Đukanović već godinama u vrhu liste najpopularnijih ličnosti?
Milenko Perović, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu: "Đukanović je, po mom sudu, u svim ključnim, prijelomnim situacijama, kada se vlast gotovo valjala ulicama, znao da procijeni političke slabosti svojih protivnika."
Milenko Perović: Ta njegova popularnost je jednim dijelom autohtonog karaktera, što će reći da je prihvaćen kao čovjek koji artikuliše interesa određenih društvenih slojeva. U nekim drugim segmentima ta popularnost je na vještački način proizvedena - kao što se reklamom može učiniti prihvatljivom određena roba na tržištu, tako se političkom reklamom i marketingom određeni političar može učiniti izuzetno prihvatljivim. I konačno, jedan dio Crne Gore, o tome sam već govorio, Mila Djukaovića recipira kao velikog patrijarhalnog vođu, maltene kao novoga knjaza Nikolu koji se po milosti božjoj obraća svom narodu. Svi ti elementi na ovaj ili onaj način proizvode u osnovi jednu harizmatičnu ličnost, dijelom opravdano, dijelom neopravdano.
Miodrag Živković: U Crnoj Gori se broj glasova koje dobijaju Đukanović i njegova partija poklapa sa brojem ljudi koji žive od budžeta. Glasanjem za Djukanovića ti ljudi obezbijeđuju svoju egzistenciju i lična primanja. Mislim da je i to jedan od velikih razloga njegove popularnosti. Međutim, njegova popularnost i njegova harizma apsolutno nijesu u srazmjeri s rezultatima njegove vladavine. Tokom njegove vladavine Crna Gora je nazadovala, dok su oni iz svake krize izlazili bogatiji. Najbolji pokazatelj rezultata njegove vladavine je činjenica da društveni bruto proizvod Crne Gore još nije dostigao nivo iz 1989. godine kada je Đukanović sa svojim društvom došao na vlast.
Milenko Perović: Ne možemo Đukanovića optuživati za ono što je bilo prije antibirokratske revolucije, ni njega, čak ni ekipu koju je Milošević instalirao u Crnoj Gori. Ne možemo ih optuživati za tendenciju opšteg pada ekonomije u Crnoj Gori, kao uostalom i u drugim republikama bivše Jugoslavije, za idejnu dezorijentaciju, za moralnu krizu, za rast nacionalizma. Da se nije desio Milo Đukanović i takva ekipa, veliko je pitanje dokle bi išla ta tendencija stropoštavanja i kada bi se ona zaustavila. Ono u čemu bih se mogao složiti sa gospodinom Živkovićem je da u Crnoj Gori ne vladaju institucije nego ljudi. Koliko je vremena potrebno da se od vlasti ljudi dođe do vladavine institucija, ja to ne znam, ali tu činjenicu da vladaju ljudi, a ne institucije smatram lošom posljedicom njegove vlasti.
Miodrag Živković: Ja se ne bih složio sa gospodinom Perovićem da se Đukanović i njegovo društvo iz devedesetih godina mogu u potpunosti abolirati za katastrofalnu vladavinu i posljedice te vladavine. Jer mogli bismo da se upitamo da li bi se Jugoslavija uopšte raspala na tako krvav i poguban način da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo imalo drugačiju poziciju. Ovo govorim imajući u vidu činjenicu da je Slobodan Milošević u Predsjedništvu SFRJ uz glasove Vojvodine i Kosova, Jugoslava Kostića i Sejde Bajramovića, imao i glas Crne Gore, pa je bio u mogućnosti da u krvi razbije bivšu državu. Da je crnogorsko rukovodstvo tih godina vuklo drugačije poteze, sigurno bi epilog te krvave jugoslovenske drame bio drugačiji, povoljniji i sigurno ne sa tako strašnim posljedicama.
Omer Karabeg: Da li je slabost crnogorske opozicije jedan od razloga političke dugovečnosti Mila Đukanovića?
Milenko Perović: Mislim da jeste. Tako je to uvijek u političkom životu - pobjednik se hrani slabostima protivnika i profitira na njima. A Đukanović je, nema nikakve sumnje, u tim stvarima majstor. On je, po mom sudu, u svim ključnim, prijelomnim situacijama, kad se vlast gotovo valjala ulicama, znao da procijeni političke slabosti svojih protivnika. A kad je riječ o propuštenim šansama opozicije, navešcu jedan primjer koji je gospodinu Živkoviću neuporedivo bolje poznat nego meni. Čini mi se da je to bilo 2002. godine, negdje u ljeto ili pred ljeto, kada su sve institucije vlasti u Crnoj Gori visile i kada je faktički u jednom trenutku Slavko Perović sa Liberalnim savezom imao u šaci Mila Đukanovića. Tada je Liberalni savez, strateški gledano, loše procijenio situaciju kako sa stanovišta vlastitih stranačkih interesa tako i sa stanovišta interesa independizma što ga je, na kraju krajeva, koštalo svojevrsnog političkog samoubistva.
Miodrag Živković: Ja ću se složiti sa gospodinom Perovićem da opozicija ima svoje slabosti i da Đukanoviću nije teško da ih koristi. Ali isto tako treba shvatiti da je u ovakvoj Crnoj Gori, dosta neslobodnoj, upravo Đukanović u najvećoj mjeri pozicinirao tu i takvu opoziciju. Njemu je više odgovarala opozicija sa velikosrpskim predznakom, ona nikad nije imala problema sa svojim rejtingom. U isto vreme gledao je da uništi onu opoziciju koja se istinski zalagala za reformske procese i za unutrašnju demokratizaciju Crne Gore. Ovo govorim iz ličnog iskustva jer sam osam godina bio na čelu Liberalnog saveza, a posljednjih pet godina na čelu Liberalne partije Crne Gore i dobro znam kakav je protivnik gospodin Đukanović. A što se, gospodine Peroviću, tiče vašeg podsećanja na događaje iz 2002. godine, reći ću vam da bih u takvoj situaciji i danas povukao identičan potez. Mi u Liberalnom savezu iz naših međunarodnih kontakata apsolutno smo znali da će u narednoj godini biti potpisan Beogradski sporazum. Ući u vlast koja će za osam mjeseci potpisati Beogradski sporazum o zajedničkoj državi sa Srbijom bilo bi suludo i još više samoubilački za Liberalni savez jer bismo nakon potpisivanja sporazuma morali da napustimo tu vlast, pa bismo još više bili satanizovani. Jedina varijanta koja je u tom trenutku odgovarala Liberalnom savezu bila je da damo podršku manjinskoj vladi, a da ne uđemo u vlast da bismo se kao partija sačuvali. Upravo smo to i uradili i desilo se što se desilo - za osam mjeseci je potpisan Beogradski sporazum i mi smo otkazali podršku manjinskoj vladi.
Omer Karabeg: I na kraju, dokle će Milo Đukanović vladati Crnom Gorom?
Milenko Perović: Ne mogu vam direktno odgovoriti jer za tu vrstu političke prognoze u ovom trenutku nemam dovoljno elemenata. Zašto? Zato što ne znam kakve su njegove lične ambicije, mada je interes nomenklature, koja zavisi od Djukanovića, da se njegova vlast produžava što je moguće više. Ne mogu da predvidim ni kakvi će biti interesi međunarodne javnosti, faktora u Evropskoj uniji i Americi. Mogu da načelno kažem da će Crna Gora imati Mila Djukanovića dok se ne nađe druga politička opcija ili dok Crna Gora demokratski ne sazri.
Miodrag Živković: Mislim da je crnogorsko društvo nezrelo, da ne promišlja ozbiljno o svojoj budućnosti, da je u velikoj mjeri neemancipovano i da vladavina gospodina Đukanovića počiva upravo na tim nedostacima crnogorskog društva koje on veoma vješto koristi. Da me prije godinu-dvije neko pitao koliko će još da traje gospodin Đukanović, ja bih, da budem pošten, rekao da će trajati i deceniju. Međutim, neki parametri ukazuju da se može očekivati kraj te vladavine. Oni su imali sve - i svoje sudove i svoju policiju i svoje tužilaštvo i svoja javna preduzeća, sve je bilo njihovo, a kada je uvedena disciplina u finansijski sektor riješili su da imaju i svoju banku, pa su osnovali i Prvu banku. Mislim da će kriza koju će izazvati nelikvidnost te banke u malenoj Crnoj Gori biti mnogo ozbiljnija i mnogo dublja nego što iko očekuje jer već sada nelikvidnost te banke remeti čitav finansijski sektor Crne Gore. Mislim da će zbog nelikvidnosti te banke doći i do sukoba unutar partije, jer to je njihova zajednička banka, pa vjerujem da treba očekivati ozbiljnija pomjeranja u Crnoj Gori. Ono što je u ovom trenutku veliki hendikep za ozbiljnije promjene jeste činjenica da gospodin Đukanović ima poželjnu opoziciju i da je upravo ovakav sastav opozicije nešto što može dugoročno da nas obeshrabri ako se ne dese neke ozbiljnije promjene.
Omer Karabeg: Gospodine Peroviću, vi ste reagujući na na izbornu pobedu Mila Đukanovića rekli da posle Tita na ovim prostorima nismo imali darovitijeg političara od Đukanovića. Na čemu zasnivate tu ocenu?
Milenko Perović: Najpre da kažem da, kad sam to rekao, nije mi bila namjera da Milu Djukanoviću pjevam ili pišem nekakav panegirik. Onaj ko poznaje moj spisateljski i kolumnistički rad u crnogorskom “Književnom listu“ i u “Monitoru“ zna da takva ocjena nije proistekla iz mog bilo kakvog panegiričarskog entuzijazma, niti pak oduševljenja rezultatima izbora, nego iz hladne, analitičke procjene vezane za političko umijeće, ono što su stari Grci nazivali politike tehne.
Moja tvrdnja da je Đukanović nesumnjivo najdarovitija politička pojava na ex-jugoslovenskom prostoru ticala se u prvom redu njegovog političkog umijeća ili političke vještine...
Omer Karabeg: Gospodine Živkoviću, kako vi tumačite činjenicu da je Milo Đukanović najdugovečniji politički lider u regionu?
Gospodin Đukanović je svojim načinom vladanja uspio da zarobi Crnu Goru u njenoj nepromjenjivosti zahvaljujući činjenici da Crna Gora nikada nije imala istinske reforme...
Mi imamo jednopartijsku vladavinu u kontinuitetu iz komunističkog perioda jer je gospodin Đukanović sa svojim društvom bio mladi Titov komunista. Svi znamo da su 1989. i 1990. godine oni samo promijenili ime zadržavajući navike, kompletan aparat i način funkcionisanja pređašnjeg sistema. Da zaključim, mislim da je u ovom trenutku u Crnoj Gori jednopartijska država jača nego ikad u posljednje dvije decenije.
Milenko Perović: U posljednjih 20 godina u Crnoj Gori smo, s jedne strane, imali naslijeđene duboke zasade patrijarhalnog društva koje prosto vapi ili producira potrebu za pater familiasom, a, s druge strane, crnogorsko društvo je bilo u premanentnoj turbulenciji. Crna Gora je na drastično loš način bila involvirana u rat, imali smo ekonomsku tranziciju, političku tranziciju, slom svih društvenih vrijednosti, promjenu svih životnih paradigmi, dakle jednu premanentnu nesigurnost koja je zahvatila sve društvene sfere. Ta opšta nesigurnost po logici stvari producira potrebu za vođom. Desilo se da se u Milu Đukanoviću sintetiziraju ta dva faktora - pretpolitička dimenzija patrijarhalnog domaćina koji gospodari nad društvom kao nad kompleksnom seljačkom zadrugom i osobine izuzetno jakog političkog vođe. Da li je to dobro ili ne, to je drugo pitanje. Možemo vrijednosno da se odnosimo prema toj činjenici na ovaj ili onaj način, možemo da kažemo da to u suštinskom smislu nije dobro, ali to je proces koji se dešava.
Omer Karabeg: Da li mislite da narod u velikoj većini glasa za Mila Đukanovića zato što u njemu vidi lidera koji može da mu obezbedi stabilnost?
Po mom sudu njegova je ogromna lična zasluga što je uspio da iznivelira i ublaži potencijal strahovite nestabilnosti koji je u sebi nosila transformacija iz unionizma u independizam...
Miodrag Živković: Gospodin Perović je dobro podsjetio, prvih osam godina vladavine gospodina Đukanovića karakterisalo je apsolutno zalaganje za opstanak zajedničke države i saradnja sa Slobodanom Miloševićem i njegovim projektom, dok u drugoj polovini on prihvata projekt crnogorske nezavisnosti, i to sve sa istim, odnosno identičnim, biračkim tijelom.
Omer Karabeg: Da li bi se vlast Mila Đukanovća mogla nazvati autokratskom?
Milenko Perović: Ne mislim. Nije mi se teško složiti sa gospodinom Živkovićem da je Đukanović uspostavio, gotovo bi se moglo reći, savršenu aparturu tehnologije vlasti za uslove jednog tranzicionog društva. Međutim, ne slažem se sa gospodinom Živkovićem da je ta savršena mašinerija tehnologije vlasti samoj sebi svrha i da bi ona samu sebe na duge vremenske staze mogla održavati. Naprotiv, mislim da je Djukanović postao svjestan da sama tehnologija vlasti nije dovoljna da bi se na duge staze vladalo i da je potrebna određena ideološka i politička paradigma. On je na vrijeme shvatio da velikosrpska, miloševićevska, osvajačka, ekspanzionistička paradigma na duge staze više ne funkcioniše. I šta je onda uradio? To gospodin Živković zna bolje od mene - prosto rečeno, preuzeo je program Liberalnog saveza, dakle, sa ideološke paradigme unionizma prešao je na ideološku paradigmu independizma i na taj način kupio poprilično političko vrijeme za jedno, uslovno rečeno, ne baš osobito ometano vladanje.
Miodrag Živković: Mislim da je u tom trenutku na političkoj sceni u Crnoj Gori bio jači njegov politički protivnik Momir Bulatović koji je stao na stranu čvrste veze sa Slobodanom Miloševićem i režimom u Srbiji. Gospodin Đukanović u tom sukobu nije imao izbora. Jedini njegov izbor je bio da uđe u projekt crnogorske nezavisnosti i da se okrene biračkom tijelu koje je podržavalo taj projekt - dakle, da ono što bi izgubio u sukobu sa Bulatovićem dobije na drugoj strani. U tome je uspio. Ali danas, s ove distance, ja apsolutno nisam siguran da je gospodin Đukanović najiskrenije ušao u taj projekt, s tim što sam neizmjerno srećan što se sve završilo na najbolji mogući način i što je upravo taj sukob u Demokratskoj partiji socijalista doveo do cijepanja veza sa Slobodanom Miloševićem i na kraju i do nezavisnosti.
Milo Đukanović je imao hrabrosti da uđe u sukob sa Miloševićem i da politički strahovito rizikuje. Političar manjeg kalibra bi svim silama potrčao u Beograd kod Miloševića ili u predvorja njegovog dvora da trećerazrednim pisarima i sekeratricama dokazuje da je veći Srbin od Momira Bulatovića...
Miodrag Živković: Ja mislim da bi Đukanović itekako pošao u Beograd da je mogao završiti stvar sa Miloševićem. Međutim, veza između Momira Bulatovića i Miloševića je bila toliko čvrsta da on nije imao izbora, i stalno ponavljam - srećom nije imao izbora. Jer da on, koji je bio na čelu najjače partije, nije napravio takav politički zaokret u pravcu crnogorske nezavisnosti, teško bi se u dogledno vrijeme taj projekt ostvario.
Omer Karabeg: Kako tumačite činjenice da je u istraživanjima javnog mnjenja Đukanović već godinama u vrhu liste najpopularnijih ličnosti?
U Crnoj Gori se broj glasova koje dobijaju Đukanović i njegova partija poklapa sa brojem ljudi koji žive od budžeta. Glasanjem za Djukanovića ti ljudi obezbijeđuju svoju egzistenciju i lična primanja ...
Milenko Perović: Ne možemo Đukanovića optuživati za ono što je bilo prije antibirokratske revolucije, ni njega, čak ni ekipu koju je Milošević instalirao u Crnoj Gori. Ne možemo ih optuživati za tendenciju opšteg pada ekonomije u Crnoj Gori, kao uostalom i u drugim republikama bivše Jugoslavije, za idejnu dezorijentaciju, za moralnu krizu, za rast nacionalizma. Da se nije desio Milo Đukanović i takva ekipa, veliko je pitanje dokle bi išla ta tendencija stropoštavanja i kada bi se ona zaustavila. Ono u čemu bih se mogao složiti sa gospodinom Živkovićem je da u Crnoj Gori ne vladaju institucije nego ljudi. Koliko je vremena potrebno da se od vlasti ljudi dođe do vladavine institucija, ja to ne znam, ali tu činjenicu da vladaju ljudi, a ne institucije smatram lošom posljedicom njegove vlasti.
Miodrag Živković: Ja se ne bih složio sa gospodinom Perovićem da se Đukanović i njegovo društvo iz devedesetih godina mogu u potpunosti abolirati za katastrofalnu vladavinu i posljedice te vladavine. Jer mogli bismo da se upitamo da li bi se Jugoslavija uopšte raspala na tako krvav i poguban način da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo imalo drugačiju poziciju. Ovo govorim imajući u vidu činjenicu da je Slobodan Milošević u Predsjedništvu SFRJ uz glasove Vojvodine i Kosova, Jugoslava Kostića i Sejde Bajramovića, imao i glas Crne Gore, pa je bio u mogućnosti da u krvi razbije bivšu državu. Da je crnogorsko rukovodstvo tih godina vuklo drugačije poteze, sigurno bi epilog te krvave jugoslovenske drame bio drugačiji, povoljniji i sigurno ne sa tako strašnim posljedicama.
Omer Karabeg: Da li je slabost crnogorske opozicije jedan od razloga političke dugovečnosti Mila Đukanovića?
Milenko Perović: Mislim da jeste. Tako je to uvijek u političkom životu - pobjednik se hrani slabostima protivnika i profitira na njima. A Đukanović je, nema nikakve sumnje, u tim stvarima majstor. On je, po mom sudu, u svim ključnim, prijelomnim situacijama, kad se vlast gotovo valjala ulicama, znao da procijeni političke slabosti svojih protivnika. A kad je riječ o propuštenim šansama opozicije, navešcu jedan primjer koji je gospodinu Živkoviću neuporedivo bolje poznat nego meni. Čini mi se da je to bilo 2002. godine, negdje u ljeto ili pred ljeto, kada su sve institucije vlasti u Crnoj Gori visile i kada je faktički u jednom trenutku Slavko Perović sa Liberalnim savezom imao u šaci Mila Đukanovića. Tada je Liberalni savez, strateški gledano, loše procijenio situaciju kako sa stanovišta vlastitih stranačkih interesa tako i sa stanovišta interesa independizma što ga je, na kraju krajeva, koštalo svojevrsnog političkog samoubistva.
Đukanoviću je više odgovarala opozicija sa velikosrpskim predznakom, ona nikad nije imala problema sa svojim rejtingom. U isto vreme gledao je da uništi onu opoziciju koja se istinski zalagala za reformske procese i za unutrašnju demokratizaciju Crne Gore...
Omer Karabeg: I na kraju, dokle će Milo Đukanović vladati Crnom Gorom?
Mogu da načelno kažem da će Crna Gora imati Mila Djukanovića dok se ne nađe druga politička opcija ili dok Crna Gora demokratski ne sazri...
Miodrag Živković: Mislim da je crnogorsko društvo nezrelo, da ne promišlja ozbiljno o svojoj budućnosti, da je u velikoj mjeri neemancipovano i da vladavina gospodina Đukanovića počiva upravo na tim nedostacima crnogorskog društva koje on veoma vješto koristi. Da me prije godinu-dvije neko pitao koliko će još da traje gospodin Đukanović, ja bih, da budem pošten, rekao da će trajati i deceniju. Međutim, neki parametri ukazuju da se može očekivati kraj te vladavine. Oni su imali sve - i svoje sudove i svoju policiju i svoje tužilaštvo i svoja javna preduzeća, sve je bilo njihovo, a kada je uvedena disciplina u finansijski sektor riješili su da imaju i svoju banku, pa su osnovali i Prvu banku. Mislim da će kriza koju će izazvati nelikvidnost te banke u malenoj Crnoj Gori biti mnogo ozbiljnija i mnogo dublja nego što iko očekuje jer već sada nelikvidnost te banke remeti čitav finansijski sektor Crne Gore. Mislim da će zbog nelikvidnosti te banke doći i do sukoba unutar partije, jer to je njihova zajednička banka, pa vjerujem da treba očekivati ozbiljnija pomjeranja u Crnoj Gori. Ono što je u ovom trenutku veliki hendikep za ozbiljnije promjene jeste činjenica da gospodin Đukanović ima poželjnu opoziciju i da je upravo ovakav sastav opozicije nešto što može dugoročno da nas obeshrabri ako se ne dese neke ozbiljnije promjene.
