Razgovarali smo sa Mladenom Miljanovićem, akademskim slikarom iz Banjaluke. On će predstavljati BiH na 55. Međunarodnom bijenalu umjetnosti u Veneciji, koji će biti održan od 1. juna do 23. novembra. Venecijansko bijenale traje već 110 godina i jedno je od najprestižnijih umjetničkih manifestacija u svijetu. Miljanović je u međuvremenu imao samostalnu izložbu u New Yorku.
Miljanović: Ovo je prvo samostalno predstavljanje u SAD-u, odnosno u New Yorku. Ranije sam izlagao na nekim kolektivnim izložbama na nekoliko mjesta širom SAD-a, a ovaj put je izložba organizovana kao samostalno predstavljanje u MC galeriji na Manhattanu, čiji je kustos Boško Bošković. Ova izložba je jedan niz predstavljanja posljednje serije radova pod nazivom "Laku noć stanje tijela", koja je prošle godine bila predstavljena u Veneciji, u A+A galeriji, u Regensburgu, u Zagrebu u Meštrovićevom paviljonu i ovo je četvrto predstavljanje te izložbe, kao cjeline, ovdje u New Yorku.
Miljanović: Danas u vremenu pluralizma informacija i vrlo brzog medijskog pristupa, mislim da gotovo teško možemo govoriti o nekoj centričnosti u kulturi, ali kada je u pitanju New York, ona bazično zaista postoji jer zapravo na zapadu, u odnosu na nas, gdje je dosta decentralizovano u određenom obliku, je nekako umjetnost generisana i centalizovana na osnovu kapitala. Tako da sa te strane New York generiše vrlo jak umjetnički i kulturni sistem, upravo iz tog razloga jer se u New Yorku nalazi veliki broj komercijalnih galerija i onda umjetnici često pretenduju tim centrima jer oni, u saradnji sa tim galerijama, obezbjeđuju svojevrsnu egzistenciju i brži i lakši dostup izlaganju kustosima. Struka je tu bliža, što ne mora da znači i ne mora apriori da predstavlja i kvalitet.
Ja sam po drugi put u New Yorku. Kao dobitnik nagrade "Zvono" sam prije četiri godine bio po prvi put i sada. Kada sam došao, ponovo sam uvidio da to što sam ja umjetnik koji živi u BiH i koji tamo radi, a izlaže u inostranstvu, ne mora da predstavlja nekakav hendikep sa te strane jer i ta izmještenost iz centra podrazumijeva jedan hladniji i promišljeniji pristup. Kako kaže hrvatski konceptualni umjetnik, Mladen Stilinović, problem istočnog i zapadnog umjetnika jeste taj što istočni umjetnik previše misli, a zapadni umjetnik previše radi. Mislim da bi najbolje bilo naći sredinu između ta dva modela, jer umjetnici sa zapada imaju sredstva i mogućnost da rade, za razliku od nas, a mi imamo taj jedan imaginarni radni prostor našeg mišljenja, koji smo veoma razvili. Tako da sa te strane imamo prednosti, ali imamo i nekih nedostataka.
Miljanović: Imamo dvije pozicije značenja. Jedno je značenje društvene odgovornosti, da se to predstavljanje uradi na što bolji način. Čekali smo više od deset godina da se ponovo pojavimo na Venecijanskom bijenalu, sa jedne strane, a sa druge strane značaj da se nakon ovogodišnjeg predstavljanja to nastavi i da postoji jedna kultura, u smislu nastupa. Ne kultura u kontekstu prezentacije radova i umjetnosti, nego kultura predstavljanja. To je ono što možda nekako treba da shvatimo kao bitno jer po etimologiji kultura znači gajenje. Dakle gajiti takvu vrstu pristupa i nastupa na vrlo bitnim smotrama, kao što je Venecijansko bijenale u likovnoj i vizuelnoj umjetnosti.
Nadam se da ćemo i mi ovim predstavljanjem prikazati i predstaviti kulturu na najbolji način, a sa druge strane ne treba praviti veliki spektakl od toga i ne treba imati neka prevelika očekivanja. Ja sam uvijek više za to da se radi, teško i naporno, a rezultati će neminovno doći sami po sebi. Mislim da je bitno da se što bolje pripremimo i na što bolji način organizujemo, da imamo dobar PR, da što više ljudi čuje za paviljon, da dođu i da ga posjete jer onoliko ljudi koliko vidi naš paviljon i našu kulturu, toliko je ta kultura i velika. Možemo da imamo ne znam šta, zatvoreno u nekom muzeju ili podrumu, a to što ljudi ne vide, to zapravo i ne postoji.
Miljanović: Model koji je predstavljen u Banjaluci prije dvadesetak dana jeste vrlo značajan i bitan, zato što on pokreće nastup na Bijenalu, oko kojeg su se usaglasila sva tri relevantna ministarstva, kao tri institucionalna nivoa u našoj državi odgovorna za kulturu. To su Civilni poslovi, Ministarstvo kulture i sporta FBiH i Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a. Iz tog razloga je vrlo značajno da se taj model ustanovio. Ne treba biti egzaktan i zatvoren u smislu tog modela. Mislim da je on jedna dobra početna tačka koja vremenom treba da se mijenja, jer će se i okolnosti mijenjati, i da treba da bude fleksibilan i da se poboljšava u onim segmentima u kojima je to značajno.
Za ovaj početak mislim da je vrlo bitno da je on uspostavljen jer zapravo problem ne postoji na nivou običnih građana, umjetnika, kulturnih institucija koje godinama sarađuju, problem je prije svega bio konsenzus, koji će se prije svega uspostaviti na političkom nivou.
Miljanović: Već mjesec dana se intenzivno radi na produkciji radova za Bijenale. To je jedan od radova za koji sam ja već ranije imao ideju da realizujem. Tako, što se tiče produkcijske strane, sve ide u najboljem redu. Na prezentaciji koja je bila u Muzeju savremene umjetnosti RS-a u Banjaluci, predstavio sam i tim ljudi koji zajedno sa mnom rade na tome. Sve funkcioniše, kao da smo u Njemačkoj.
Sa druge strane, što se tiče samog koncepta i onog što će biti predstavljeno u paviljonu, o tome ćemo tek u aprilu i maju pričati, zato što to na određen način to čuvamo, ne kao neku vrstu spektakla ili senzacije, već jednostavno otkrićemo je kada bude upriličena prezentacija na kojoj će se predstaviti čitav koncept i ono što će biti ideja. Većina ljudi koja poznaje moje radove mogu već pretpostaviti da će i ovo predstavljanje na Bijenalu biti svojevrsna analiza jednog stanja društva iz kojeg umjetnik dolazi.
Mogu reći samo da ću zaista pokušati da ne idem na jedan patetičan pristup umjetnosti kulture koji će se baviti negativnim stvarima, već će koncept paviljona upućivati na ta neka individualna uživanja ljudi koji žive na našim prostorima, koji žive u društvu i kako ta individualna uživanja ili individualni užici kreiraju jedan kolektivitet. Tako da vjerujem da će paviljon biti iznenađenje za većinu onih koji dođu da ga posjete.
Miljanović: Maurizio Cattelan je rekao da od onog trenutka kada umjetnik završi neko djelo, bilo ono filmsko, likovno ili neko drugo, sve ono što se desi nakon toga, nema veze sa umjetnošću. To je tačno. Dok kreirate to djelo, to je kreativni proces i proces koji uključuje upravo te elemente kvaliteta. Međutim, sve ono što dolazi poslije tog realizovanog djela jesu stvari koje mogu da potvrde ili ne potvrde njegov kvalitet. U tom smislu, te nagrade koje su se dešavale, posmatram kao samo određene naznake da treba da nastavim u tom smjeru u kom sam se kretao jer vi kao umjetnik često imate šizofrene trenutke u kojima vam sve izgubi smisao i u kojima sumnjate sami u sebe. Otvoreno govorim o tome jer niko nije siguran u to i pokazalo mi se da kada god sam bio siguran u nešto, da to nije bilo baš najbolje, a one stvari u koje sam najmanje vjerovao ili možda u koje sam najviše sumnjao, su se potvrdile. Svakim novim radom rušite granice mogućnosti, a kada rušite granice mogućnosti i onoga što poznajete, ulazite u sfere nepoznatog. Vrlo je normalan osjećaj da se ne osjećate komotno i stabilno u nepoznatom. Tako da su mi nagrade bile veliki podstrek, posebno kao mladom umjetniku. Nekako je sve išlo svojim prirodnim tokom. I dalje radim, nezavisno od bilo kakve nagrade.
RSE: Razgovaramo dok ste u SAD-u, u New Yorku, gdje ste imali svoju prvu samostalnu izložbu. Gdje je izložba održana i šta je prikazano na njoj?
Miljanović: Ovo je prvo samostalno predstavljanje u SAD-u, odnosno u New Yorku. Ranije sam izlagao na nekim kolektivnim izložbama na nekoliko mjesta širom SAD-a, a ovaj put je izložba organizovana kao samostalno predstavljanje u MC galeriji na Manhattanu, čiji je kustos Boško Bošković. Ova izložba je jedan niz predstavljanja posljednje serije radova pod nazivom "Laku noć stanje tijela", koja je prošle godine bila predstavljena u Veneciji, u A+A galeriji, u Regensburgu, u Zagrebu u Meštrovićevom paviljonu i ovo je četvrto predstavljanje te izložbe, kao cjeline, ovdje u New Yorku.
RSE: Čini se da New York, u posljednje dvije decenije, postaje centar likovne umjetnosti. Da li je to tako?
Miljanović: Danas u vremenu pluralizma informacija i vrlo brzog medijskog pristupa, mislim da gotovo teško možemo govoriti o nekoj centričnosti u kulturi, ali kada je u pitanju New York, ona bazično zaista postoji jer zapravo na zapadu, u odnosu na nas, gdje je dosta decentralizovano u određenom obliku, je nekako umjetnost generisana i centalizovana na osnovu kapitala. Tako da sa te strane New York generiše vrlo jak umjetnički i kulturni sistem, upravo iz tog razloga jer se u New Yorku nalazi veliki broj komercijalnih galerija i onda umjetnici često pretenduju tim centrima jer oni, u saradnji sa tim galerijama, obezbjeđuju svojevrsnu egzistenciju i brži i lakši dostup izlaganju kustosima. Struka je tu bliža, što ne mora da znači i ne mora apriori da predstavlja i kvalitet.
Ja sam po drugi put u New Yorku. Kao dobitnik nagrade "Zvono" sam prije četiri godine bio po prvi put i sada. Kada sam došao, ponovo sam uvidio da to što sam ja umjetnik koji živi u BiH i koji tamo radi, a izlaže u inostranstvu, ne mora da predstavlja nekakav hendikep sa te strane jer i ta izmještenost iz centra podrazumijeva jedan hladniji i promišljeniji pristup. Kako kaže hrvatski konceptualni umjetnik, Mladen Stilinović, problem istočnog i zapadnog umjetnika jeste taj što istočni umjetnik previše misli, a zapadni umjetnik previše radi. Mislim da bi najbolje bilo naći sredinu između ta dva modela, jer umjetnici sa zapada imaju sredstva i mogućnost da rade, za razliku od nas, a mi imamo taj jedan imaginarni radni prostor našeg mišljenja, koji smo veoma razvili. Tako da sa te strane imamo prednosti, ali imamo i nekih nedostataka.
RSE: Prvi put ove godine BiH učestvuje na Bijenalu u Veneciji, na najvećoj smotri savremene likovne umjetnosti, na državnom nivou. Šta za vas, koji ćete je predstavljati ove godine, kao umjetnika mlađe generacije, znači činjenica da ćete predstavljati BiH u Veneciji?
Miljanović: Imamo dvije pozicije značenja. Jedno je značenje društvene odgovornosti, da se to predstavljanje uradi na što bolji način. Čekali smo više od deset godina da se ponovo pojavimo na Venecijanskom bijenalu, sa jedne strane, a sa druge strane značaj da se nakon ovogodišnjeg predstavljanja to nastavi i da postoji jedna kultura, u smislu nastupa. Ne kultura u kontekstu prezentacije radova i umjetnosti, nego kultura predstavljanja. To je ono što možda nekako treba da shvatimo kao bitno jer po etimologiji kultura znači gajenje. Dakle gajiti takvu vrstu pristupa i nastupa na vrlo bitnim smotrama, kao što je Venecijansko bijenale u likovnoj i vizuelnoj umjetnosti.
Nadam se da ćemo i mi ovim predstavljanjem prikazati i predstaviti kulturu na najbolji način, a sa druge strane ne treba praviti veliki spektakl od toga i ne treba imati neka prevelika očekivanja. Ja sam uvijek više za to da se radi, teško i naporno, a rezultati će neminovno doći sami po sebi. Mislim da je bitno da se što bolje pripremimo i na što bolji način organizujemo, da imamo dobar PR, da što više ljudi čuje za paviljon, da dođu i da ga posjete jer onoliko ljudi koliko vidi naš paviljon i našu kulturu, toliko je ta kultura i velika. Možemo da imamo ne znam šta, zatvoreno u nekom muzeju ili podrumu, a to što ljudi ne vide, to zapravo i ne postoji.
RSE: Čini se da je bilo jako komplikovano i da je dugo trajalo da se napravi model predstavljanja BiH na ovom, ali i na nekim drugim međunarodnim umjetničkim festivalima. Rješenje je ipak pronađeno. Kakvo je i da li je dobro za umjetnike?
Miljanović: Model koji je predstavljen u Banjaluci prije dvadesetak dana jeste vrlo značajan i bitan, zato što on pokreće nastup na Bijenalu, oko kojeg su se usaglasila sva tri relevantna ministarstva, kao tri institucionalna nivoa u našoj državi odgovorna za kulturu. To su Civilni poslovi, Ministarstvo kulture i sporta FBiH i Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a. Iz tog razloga je vrlo značajno da se taj model ustanovio. Ne treba biti egzaktan i zatvoren u smislu tog modela. Mislim da je on jedna dobra početna tačka koja vremenom treba da se mijenja, jer će se i okolnosti mijenjati, i da treba da bude fleksibilan i da se poboljšava u onim segmentima u kojima je to značajno.
Za ovaj početak mislim da je vrlo bitno da je on uspostavljen jer zapravo problem ne postoji na nivou običnih građana, umjetnika, kulturnih institucija koje godinama sarađuju, problem je prije svega bio konsenzus, koji će se prije svega uspostaviti na političkom nivou.
RSE: Govorili ste u medijima da ne možete tačno reći šta će biti to što ćete predstaviti na Venecijanskom bijenalu. Kako teku pripreme i da li je već počelo da se radi na tome i kada će se moći čuti nešto više o tome šta ćete predstaviti na Venecijanskom bijenalu?
Miljanović: Već mjesec dana se intenzivno radi na produkciji radova za Bijenale. To je jedan od radova za koji sam ja već ranije imao ideju da realizujem. Tako, što se tiče produkcijske strane, sve ide u najboljem redu. Na prezentaciji koja je bila u Muzeju savremene umjetnosti RS-a u Banjaluci, predstavio sam i tim ljudi koji zajedno sa mnom rade na tome. Sve funkcioniše, kao da smo u Njemačkoj.
Sa druge strane, što se tiče samog koncepta i onog što će biti predstavljeno u paviljonu, o tome ćemo tek u aprilu i maju pričati, zato što to na određen način to čuvamo, ne kao neku vrstu spektakla ili senzacije, već jednostavno otkrićemo je kada bude upriličena prezentacija na kojoj će se predstaviti čitav koncept i ono što će biti ideja. Većina ljudi koja poznaje moje radove mogu već pretpostaviti da će i ovo predstavljanje na Bijenalu biti svojevrsna analiza jednog stanja društva iz kojeg umjetnik dolazi.
Mogu reći samo da ću zaista pokušati da ne idem na jedan patetičan pristup umjetnosti kulture koji će se baviti negativnim stvarima, već će koncept paviljona upućivati na ta neka individualna uživanja ljudi koji žive na našim prostorima, koji žive u društvu i kako ta individualna uživanja ili individualni užici kreiraju jedan kolektivitet. Tako da vjerujem da će paviljon biti iznenađenje za većinu onih koji dođu da ga posjete.
RSE: Vi ste dobitnik te nagrade "Zvono" za najboljeg bosansko-hercegovačkog mladog umjetnika 2007. godine. Takođe ste i dobitnik Henkelove nagrade za umjetnost 2009. godine kao najbolji umjetnik iz regiona centralno-istočne Evrope i centralne Azije. Koliko su vam bitne i šta vam znače te nagrade?
Miljanović: Maurizio Cattelan je rekao da od onog trenutka kada umjetnik završi neko djelo, bilo ono filmsko, likovno ili neko drugo, sve ono što se desi nakon toga, nema veze sa umjetnošću. To je tačno. Dok kreirate to djelo, to je kreativni proces i proces koji uključuje upravo te elemente kvaliteta. Međutim, sve ono što dolazi poslije tog realizovanog djela jesu stvari koje mogu da potvrde ili ne potvrde njegov kvalitet. U tom smislu, te nagrade koje su se dešavale, posmatram kao samo određene naznake da treba da nastavim u tom smjeru u kom sam se kretao jer vi kao umjetnik često imate šizofrene trenutke u kojima vam sve izgubi smisao i u kojima sumnjate sami u sebe. Otvoreno govorim o tome jer niko nije siguran u to i pokazalo mi se da kada god sam bio siguran u nešto, da to nije bilo baš najbolje, a one stvari u koje sam najmanje vjerovao ili možda u koje sam najviše sumnjao, su se potvrdile. Svakim novim radom rušite granice mogućnosti, a kada rušite granice mogućnosti i onoga što poznajete, ulazite u sfere nepoznatog. Vrlo je normalan osjećaj da se ne osjećate komotno i stabilno u nepoznatom. Tako da su mi nagrade bile veliki podstrek, posebno kao mladom umjetniku. Nekako je sve išlo svojim prirodnim tokom. I dalje radim, nezavisno od bilo kakve nagrade.
