Ovogodišnji dobitnici Nagrade "Duško Kondor" za građansku hrabrost, koju dodjeljuje nevladina organizacija "Gariwo" od 2007. godine, su Vlado Trifunović iz Srbije, Milan Levar iz Hrvatske, Asmir Fatkić i Višnja Marilović iz BiH, te Milan Popović za afirmiranje građanske hrabrosti. Nagrade su dobitnicima uručene na svečanosti u Sarajevu, a povodom obilježavanja Evropskog dana sjećanja na pravednike. Ovi veliki ljudi, heroji našeg doba, za svoju žrtvu nisu tražili niti dobili nikakvu materijalnu ili bilo kakvu naknadu. Zapravo, izopćeni su iz društva, usamljeni i godinama proživljavaju pakao.
Kada je general Jugoslovenske narodne armije Vlado Trifunović odbio da sa svojim vojnicima učestvuje u ratnim operacijama u Hrvatskoj, nije mogao znati da će narednih dvadesetak godina provesti dokazujući da nije ni nacionalni izdajnik ni ratni zločinac.
Zamjerili su mu jer uspio na sigurno izvesti 220 vojnika i 60 oficira predavši Hrvatskoj vojsci kasarnu u Varaždinu, u kojoj je oružje prethodno onesposobio.
U dokumentarcu posvećenom životu Trifunovića, Stjepan Mesić, kritičar Tuđmanova režima i nekadašnji predsjednik RH, se prisjeća:
„General Trifunović, koji se časno ponio, nije dozvolio niti da ginu vojnici na jednoj strani, niti da građani na drugoj strani ginu - nego da se nađe politički dogovor, jer njegov čin je, ustvari, bio upozorenje vlastima i jedne i druge države da se nađe političko rješenje.“
Zbog svog čina, u Srbiji je Trufunović osuđen na 11 godina zatvora. Iako je presuda u međuvremenu ukinuta, posljedice su ostale, njegov život sveden je na desetak kvadrata hotela, koji je u vojnom vlasništvu. U Hrvatskoj se revizija presude tek očekuje.
Dok nastavalja borbu za pravdu, Trifunović poručuje:
„Ja sam samo izvršavao svoju dužnost u okvirima profesionalne etike razumnog čoveka, rukovodeći se shvatanjem da je život čoveka najveća vrednost od bilo koje druge vrednosti koje danas postoje na ovoj planeti.“
Laureatu Milanu Levaru iz Gospića nagrada je dodijeljena posthumno jer je, žrtvujući život, u ratu odbijao da izvrši naredbe suprotne njegovim moralnim ubjeđenjima. U Haagu je nakon rata svjedočio o ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilima srpske nacionalnosti. Ovaj dužnosnik HV ubijen je podmetnutom bombom u Gospiću 2000. godine. Njegova supruga Vesna Levar kaže:
„Emocije su prevelike i mogu reći samo veliko hvala. Hvala što ste prepoznali djelo mog supruga i iznimno mi je drago primiti i velika čast ovu nagradu.“
Imam Asmir ef Fatkić zvanično je jedini čovjek u historiji Islamske zajednice koji je digao svoj glas protiv kriminala podnijevši i krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv članova IZ zbog zloupotrebe položaja i krađe novca. Umjesto priznanja, Disiplinska komisija Rijaseta IZ dala mu je otkaz; zajedno sa svojom porodicom, do danas je ostao meta napada.
Iako razočaren ponašnjem pravosuđa u BiH, koji se proglasio nenadležnim za njegov slučaj, i danas je ponovio:
„Kao čovjek, kao vjernik, rukovođen izrekom Allahova poslanika Muhameda alei selama ’Reci istinu, pa makar ta istina i gorka bila’, ja sam rekao, dokazao i dokumentovao istinu jer drugačije ne znam i neću.“
Uporna u svojoj borbi i nakon otkaza i zastrašivanja ostala je Višnja Marilović, nekadašanja zaposlenica Javne ustanove Centar Skenderija. Nakon što je ukazala na korupciju, godinama je živjela uz policijsku pratnju. Danas na čelu Udruženja za zaštitu uzbunjivača, mladim generacijama poručuje:
„Da ne možete biti neutralni kada je u pitanju dobro i zlo, jer svojom neutralnošću vi se svrstavate na stranu zla. Kada je dobro i zlo u pitanju, morate birati stranu - uvijek, na svakom mjestu i u svakom trenu.“
Građanska hrabrost znači imati stav i poziciju i braniti, što jeste posao i akademske zajednice koja je često nijemi posmatarč događaja. Izuzetaka ima, poput profesora Milana Popovića iz Podgorice, koji se otvoreno suprotstavljao crnogorskoj ratnoj politici, a nakon osmostaljenja njenoj kriminogenoj vlasti.
Poput ostalih laureata, vrlo često je usamljen je u borbi za pravdu, kako je i danas naglasio - ne gubeći nadu da pojedinac ipak može da promijeni svijet.
Kada je general Jugoslovenske narodne armije Vlado Trifunović odbio da sa svojim vojnicima učestvuje u ratnim operacijama u Hrvatskoj, nije mogao znati da će narednih dvadesetak godina provesti dokazujući da nije ni nacionalni izdajnik ni ratni zločinac.
Zamjerili su mu jer uspio na sigurno izvesti 220 vojnika i 60 oficira predavši Hrvatskoj vojsci kasarnu u Varaždinu, u kojoj je oružje prethodno onesposobio.
U dokumentarcu posvećenom životu Trifunovića, Stjepan Mesić, kritičar Tuđmanova režima i nekadašnji predsjednik RH, se prisjeća:
„General Trifunović, koji se časno ponio, nije dozvolio niti da ginu vojnici na jednoj strani, niti da građani na drugoj strani ginu - nego da se nađe politički dogovor, jer njegov čin je, ustvari, bio upozorenje vlastima i jedne i druge države da se nađe političko rješenje.“
Zbog svog čina, u Srbiji je Trufunović osuđen na 11 godina zatvora. Iako je presuda u međuvremenu ukinuta, posljedice su ostale, njegov život sveden je na desetak kvadrata hotela, koji je u vojnom vlasništvu. U Hrvatskoj se revizija presude tek očekuje.
Dok nastavalja borbu za pravdu, Trifunović poručuje:
„Ja sam samo izvršavao svoju dužnost u okvirima profesionalne etike razumnog čoveka, rukovodeći se shvatanjem da je život čoveka najveća vrednost od bilo koje druge vrednosti koje danas postoje na ovoj planeti.“
Laureatu Milanu Levaru iz Gospića nagrada je dodijeljena posthumno jer je, žrtvujući život, u ratu odbijao da izvrši naredbe suprotne njegovim moralnim ubjeđenjima. U Haagu je nakon rata svjedočio o ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilima srpske nacionalnosti. Ovaj dužnosnik HV ubijen je podmetnutom bombom u Gospiću 2000. godine. Njegova supruga Vesna Levar kaže:
„Emocije su prevelike i mogu reći samo veliko hvala. Hvala što ste prepoznali djelo mog supruga i iznimno mi je drago primiti i velika čast ovu nagradu.“
Imam Asmir ef Fatkić zvanično je jedini čovjek u historiji Islamske zajednice koji je digao svoj glas protiv kriminala podnijevši i krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv članova IZ zbog zloupotrebe položaja i krađe novca. Umjesto priznanja, Disiplinska komisija Rijaseta IZ dala mu je otkaz; zajedno sa svojom porodicom, do danas je ostao meta napada.
Iako razočaren ponašnjem pravosuđa u BiH, koji se proglasio nenadležnim za njegov slučaj, i danas je ponovio:
„Kao čovjek, kao vjernik, rukovođen izrekom Allahova poslanika Muhameda alei selama ’Reci istinu, pa makar ta istina i gorka bila’, ja sam rekao, dokazao i dokumentovao istinu jer drugačije ne znam i neću.“
Uporna u svojoj borbi i nakon otkaza i zastrašivanja ostala je Višnja Marilović, nekadašanja zaposlenica Javne ustanove Centar Skenderija. Nakon što je ukazala na korupciju, godinama je živjela uz policijsku pratnju. Danas na čelu Udruženja za zaštitu uzbunjivača, mladim generacijama poručuje:
„Da ne možete biti neutralni kada je u pitanju dobro i zlo, jer svojom neutralnošću vi se svrstavate na stranu zla. Kada je dobro i zlo u pitanju, morate birati stranu - uvijek, na svakom mjestu i u svakom trenu.“
Građanska hrabrost znači imati stav i poziciju i braniti, što jeste posao i akademske zajednice koja je često nijemi posmatarč događaja. Izuzetaka ima, poput profesora Milana Popovića iz Podgorice, koji se otvoreno suprotstavljao crnogorskoj ratnoj politici, a nakon osmostaljenja njenoj kriminogenoj vlasti.
Poput ostalih laureata, vrlo često je usamljen je u borbi za pravdu, kako je i danas naglasio - ne gubeći nadu da pojedinac ipak može da promijeni svijet.