Rat s Iranom baca senku na važan samit američkog predsednika Donalda Trampa (Trump) i kineskog lidera Si Đinpinga ove nedelje u Pekingu, gde se očekuje da će jedno od najosetljivijih pitanja na dnevnom redu biti Iran.
Tramp bi trebalo da stigne u Peking 13. maja i da se sastane sa Sijem 14-15. maja, pošto je ranije ove godine odložio posetu zbog sukoba koji uključuje Iran. Visoki američki zvaničnici kažu da Tramp planira da direktno pritisne Sija u vezi s ekonomskim i tehnološkim vezama Kine s Iranom, uključujući kupovinu nafte i navodni transfer robe dvostruke namene.
U intervjuu za RSE, Ken Morijasu (Morizasz), viši saradnik Instituta Hadson, rekao je da Peking može taktički pomoći u smanjenju tenzija, ali da će se odupreti svakom naporu koji bi mogao da ugrozi opstanak iranskog režima, za koji je rekao da je ključan za dugoročnu evroazijsku strategiju Kine.
RSE: S obzirom na to da se očekuje da će Tramp vršiti pritisak na Sija u vezi s Iranom, a Vašington objavljuje nove sankcije usmerene na iranske naftne mreže povezane s Kinom, koliko je važan ovaj trenutak u američko-kineskoj diplomatiji oko Teherana?
Ken Morijasu: Siguran sam da će Tramp tražiti pomoć od Si Đinpinga u vezi s Iranom i siguran sam da je Kina veoma zainteresovana da vidi kraj ovog rata isto koliko i Tramp želi da se on završi. Ali sam takođe veoma siguran da Si ne želi promenu režima u Teheranu. Dakle, iako bi mogao da pristane da ohrabri Teheran da postigne neku vrstu kompromisa, veoma sam siguran da će se Si odupreti Trampovom pritisku da kazni Iran na način koji bi mogao dovesti do promene režima.
RSE: Kada pogledate odnos Kine s Iranom danas, koliki uticaj Peking realno ima na Teheran?
Morijasu: Odnos traje i dalje, ali moramo ga razumeti kroz dugoročnu strategiju Kine i koliko je Iran važan u njoj.
Ako dođe do promene režima u Teheranu i zemlja postane proamerička, prozapadna i udalji se od Kine, to direktno ide protiv dugoročne strategije Kine na kontinentu.
U proteklih 15 godina, Kina se veoma trudi da smanji svoju zavisnost od pomorskih trgovinskih puteva, posebno za energente, jer naftni tankeri moraju da prolaze kroz uska grla poput Ormuskog moreuza i Malajskog moreuza. Dakle, Kina se kreće ka kopnenim cevovodima i u okviru ove kontinentalne strategije Iran zauzima južni bok ili južno sidro.
Ako Iran postane prozapadno orijentisan, to bi poremetilo kopnenu povezanost Kine s Bliskim istokom i Evropom. To bi zakomplikovalo energetsku logistiku i vojne koridore vezane za Inicijativu Pojas i put i potkopalo bi ideju o neprekidnoj evroazijskoj unutrašnjosti izolovanoj od američke vojne moći – što je nešto što je Kina pokušavala da uspostavi u poslednjih 15 godina.
RSE: S obzirom na te duboke ekonomske veze s Iranom, posebno u izvozu energenata i kupovini nafte, da li se to prevodi u značajan politički uticaj za Peking?
Morijasu: To više daje uticaj Iranu nego Kini.
Ako Iran uviđa dugoročnu strategiju Kine, onda Teheran ima uticaj. A Sjedinjene Države moraju da shvate kinesku politiku i da prepoznaju da Kina nikada neće podržati mere koje bi mogle dovesti do promene režima.
To je takođe povezano sa Tajvanom. Sve dok Sjedinjene Države drže kontrolu nad uvozom energenata u Kinu kroz Malajski ili Ormuski moreuz, Kina realno ne može silom da zauzme Tajvan.
Čak i ako bi Kina mogla vojno da napadne Tajvan, SAD bi mogle da uguše kinesku ekonomiju blokiranjem tih ruta.
Dakle, ono što Kina pokušava prvo da uradi jeste da uspostavi kontinentalni koridor koji je štiti od odmazde SAD. Kada se to evroazijsko utočište ili tvrđava završi, tada bi Peking imao više opcija u pogledu Tajvana.
Ne kažem da će Kina napasti Tajvan ako se taj koridor završi, ali bi to svakako dalo Pekingu veću stratešku fleksibilnost.
RSE: Ako Tramp pritisne Sija da iskoristi uticaj nad Iranom, kakvu reakciju očekujete od Pekinga?
Morijasu: Kina istovremeno nastoji da ostvari dva dugoročna cilja: želi da se udalji od pomorskih trgovinskih ruta i takođe želi da se odmakne od zavisnosti od nafte.
Zato Kina agresivno podstiče prelazak s automobila na benzinski pogon na električna vozila, pri čemu se električna energija proizvodi pomoću nuklearne energije ili uglja. Veliki deo tog uglja dolazi iz domaćih ili mongolskih izvora, koji su izolovani od američkog vojnog mešanja.
Kina ipak još to nije postigla, tako da joj je i dalje potrebna nafta. To znači da ovaj rat i rast cena nafte trenutno štete Kini.
Na dugi rok, međutim, Kina želi da smanji zavisnost i od pomorskih isporuka i od same nafte.
Pekingu je potrebna stabilnost u doglednoj budućnosti, ali nema interesa da pomogne Trampu da ostvari kontrolu nad Ormuskim moreuzom ili da podrži promenu režima u Teheranu. To nije u dugoročnom strateškom interesu Kine.
RSE: U tom kontekstu, da li vidite Kinu da igra više tihu diplomatsku ulogu iza kulisa ili ostaje javno uzdržana?
Morijasu: Svaka uloga koju Kina igra biće taktička, a ne strateška. Veoma sam siguran u to.
RSE: Dok Vašington istovremeno upravlja pitanjima Irana, Ukrajine i strateškog rivalstva s Kinom, kako kreatori politike balansiraju sve ove izazove odjednom?
Morijasu: To je još jedan razlog zašto Si može pomoći taktički, ali ne i strateški.
Realnost je da tenzije između Vašingtona i Teherana nisu loše za Peking. Ako je Vašington ometen ratom u koji je uključen Iran, to skreće pažnju s Tajvana. To daje Kini više vremena za pripremu.
Dakle, određeni nivo napetosti između Vašingtona i Teherana zapravo služi strateškim interesima Kine.
Ali na dugi rok, kineski plan je prvo da uspostavi kontinentalne koridore kroz koje može da obezbedi energiju i trgovinu bez mešanja SAD. To je prva faza, možda tokom naredne decenije.
Tada bi Kina mogla s većom sigurnošću da projektuje moć ka pomorskim obodnim oblastima i potencijalno da razmotri operacije na Tajvanu posle toga. Sjedinjene Države moraju da razumeju šta Kina pokušava da uradi.
RSE: U kom trenutku bi kriza mogla da postane dovoljno ozbiljna da Peking deluje odlučnije, bilo diplomatski ili strateški?
Morijasu: Kina prema izveštajima ima strateške rezerve nafte koje mogu da traju oko četiri meseca.
Kako se taj vremenski okvir približava, Peking bi bio pod većim pritiskom da obezbedi alternativne rute ili da sarađuje s Vašingtonom i Teheranom kako bi Ormuski moreuz bio otvoren. Ali još ima vremena pre nego što Kina dođe do te tačke.
RSE: Tramp je već jednom odložio ovaj put zbog Irana. Da li bi Iran mogao da se pojavi kao jedno od ključnih pitanja samita, čak i mimo trgovine i šireg odnosa SAD i Kine?
Morijasu: U široj slici, rivalstvo velikih sila između SAD i Kine je zapravo borba za kontrolu nad Evroazijom.
Iz perspektive Kine, ona želi neometan pristup centralnoazijskim energetskim tržištima i trgovinskim rutama ka Evropi bez mešanja SAD.
Sjedinjene Države ne moraju nužno da dominiraju samom Centralnom Azijom. Ali moraju dovoljno da poremete napore Kine kako Peking nikada ne bi stekao apsolutno uverenje da su Centralna Azija, Kavkaz i Turska u potpunosti u njegovoj sferi – jer kada Kina stekne to uverenje, imaće veću mogućnost da projektuje moć ka spolja, posebno prema Tajvanu.
Strategija SAD trebalo bi da bude da uskrati Kini to apsolutno uverenje.
U tom smislu, Iran je deo ovog većeg rivalstva. Iran je deo utočišta ili tvrđave koju Kina i Rusija pokušavaju da izgrade u srcu Evroazije.
Ali sam Iran nije odlučujuće pitanje u rivalstvu između SAD i Kine. Čitava Evroazija jeste.
RSE: Da li bi ovaj samit mogao da označi prekretnicu u načinu na koji se Vašington i Peking angažuju u rešavanju velikih međunarodnih bezbednosnih kriza u budućnosti?
Morijasu: Ne, apsolutno ne. Kina i Sjedinjene Države imaju fundamentalno različite vizije za Evroaziju i to rivalstvo će se nastaviti bez obzira na ovaj samit.
Bilo koji taktički sporazumi koje postignu – ugovori o soji, ugovori s Boingom (Boeing), šta god – neće promeniti širu strukturu.
Prava struktura je rivalstvo velikih sila oko središta evroazijskog kopna.
RSE: Neki republikanski kongresmeni tvrde da bi Tramp trebalo javno da kritikuje Kinu zbog njene podrške Iranu iza kulisa. Koliko je to mišljenje trenutno rasprostranjeno u Vašingtonu?
Morijasu: Svaka podrška koju Kina pruža Iranu iza kulisa je taktička. To nije fundamentalno pitanje.
Fundamentalno pitanje je da je Kini potreban režim u Teheranu za njenu kontinentalnu strategiju. Da li su senatori ljuti zbog pomoći iza kulisa je sekundarno u odnosu na tu mnogo veću stratešku realnost.
Ovaj intervju je priređen radi dužine i jasnoće.