Nartai Žengis (Zhengis), koji živi u Kazahstanu, već skoro tri mjeseca nema direktnih informacija o svom ocu, Žengisu Reshanu (Zhengis Reskhan), istaknutom piscu i satiričaru kazahstanske nacionalnosti iz kineske regije Sinđijang (Xinjiang).
Zadnje informacije stigle su preko Nartaieve majke iz Sinđijanga, koja mu je prenijela da je lokalna policija odvela Reshana bez uručivanja zvaničnog naloga za hapšenje ili predočenja bilo kakvih optužbi.
Od tada, porodica ne uspijeva dobiti nikakvo zvanično objašnjenje od kineskih vlasti.
Ovaj slučaj ponovo je pokrenuo zabrinutost zbog tretmana etničkih Kazaha u Sinđijangu, gdje organizacije za ljudska prava, istraživači i rodbina već godinama dokumentuju pritvaranja, nestanke i restrikcije usmjerene protiv Ujgura, Kazaha i drugih turkijskih muslimanskih manjina.
U 2018. godini, panel UN-a za ljudska prava pozvao se na vjerodostojne izvještaje prema kojima je čak milion Ujgura i pripadnika drugih pretežno muslimanskih manjinskih grupa zatvoreno u kampovima i drugim pritvorskim objektima širom ove regije.
Peking je te objekte opisao kao centre za stručno osposobljavanje namijenjene borbi protiv ekstremizma i terorizma, te je u više navrata odbacio optužbe o rasprostranjenom zlostavljanju.
Međutim, organizacije za ljudska prava, bivši pritvorenici, stručnjaci UN-a i nekoliko zapadnih vlada osporavaju ta objašnjenja, dok se u izvještaju Kancelarije UN-a za ljudska prava iz 2022. godine navodi da su optužbe o proizvoljnom pritvaranju i drugim zloupotrebama u Sinđijangu vjerodostojne i da bi mogle predstavljati zločine protiv čovječnosti.
Kada je riječ o Reshanovom slučaju, rodbina navodi da su vlasti dale vrlo malo zvaničnih informacija.
"Nikada nisu pokazali nikakve pravne dokumente", rekao je Nartai u intervjuu za Kazahstanski servis Radija Slobodna Evropa.
"Nema naloga za pretres, nema dokumenata o pritvoru, niti bilo kakvog objašnjenja razloga", istakao je.
Prema navodima porodice, pritisak na Reshana počeo je mjesecima prije njegovog nestanka. Počevši od decembra 2025. godine, lokalne vlasti su ga više puta pozivale i privodile radi onoga što su opisale kao "istrage".
Ponekad bi nestao na dan, nekada na nekoliko dana, a povremeno i na sedmicu, prije nego što bi se vratio kući.
"Uvijek se vraćao", prisjeća se Nartai. "A onda sam, nakon marta 2026. godine, potpuno izgubio kontakt s ocem."
Saznanja porodice o onome što se dogodilo nakon toga dolaze isključivo nezvaničnim kanalima.
Rodbina u Sinđijangu je navodno čula da je pisac prebačen iz svog rodnog mjesta u Autonomnom okrugu Barkol Kazah u grad Hami i da se tamo nalazi u pritvoru. Vlasti ove informacije nisu ni potvrdile ni demantovale.
Jedino objašnjenje koje je rodbina dobila bilo je usmeno.
Prema Nartaievim riječima, lokalni zvaničnici su rekli članovima porodice da Reshan navodno posjeduje "radikalne ideje" i da se bavio govorom ili aktivnostima koje bi mogle uticati na stabilnost države. Nikakva pismena optužnica nikada nije predočena.
Nartai u potpunosti odbacuje ove optužbe.
"To je čista laž", rekao je. "Moj otac je jednostavno pisac i satiričar."
Glas onih koji ga nemaju
Reshan je živio i radio u regiji Hami na istoku Sinđijanga, koja je dom velike etničke kazahstanske zajednice i dio historijske domovine Ujgura i drugih turkijsko-muslimanskih naroda.
Tamo je postao jedan od najprepoznatljivijih glasova u književnosti i kulturi na kazahstanskom jeziku.
Tokom godina radio je kao nastavnik, urednik, kulturni administrator i književni organizator.
Rukovodio je okružnim ansamblom pjesama i plesova, uređivao sekciju na kazahstanskom jeziku u časopisu Hami Valley i predsjedavao Regionalnim udruženjem pisaca Hami.
Najpoznatiji je po satiri i dječijoj književnosti, pišući priče koje su se oslanjale na humor i svakodnevna društvena zapažanja, a ne na političke teme. Njegov rad donio mu je priznanje u književnim krugovima Sinđijanga, uključujući regionalne nagrade i članstvo u zvaničnom Udruženju pisaca Kine.
Prema riječima njegove porodice, tokom karijere je priredio 13 zbirki, iako preostala dva rukopisa još nisu bila zvanično objavljena u vrijeme njegovog nestanka.
Za Nartaia, očev istaknuti dosije prosvjetnog radnika i pisca priznatog od strane države čini optužbe s kojima se navodno suočava potpuno neosnovanim.
"Jedanaest knjiga je legalno objavljeno putem zvaničnih izdavačkih kuća", rekao je.
"Neke su prevedene na kineski i ponovo objavljene. Ako nešto nije bilo u redu s njegovim radom, zašto su te knjige odobrene i distribuirane?", pita Nartai.
Dio šire čistke
Reshanov nestanak dio je šireg obrasca za koji istraživači, aktivisti i rodbina tvrde da je tokom protekle decenije pogodio ujgurske i kazahstanske intelektualce, pisce, prosvjetne radnike i kulturne ličnosti širom Sinđijanga.
Priča ove porodice odražava širu zabrinutost koju je iznio novinar Žaksilik Kazimuratuli (Zhaqsylyq Qazymuratuly), koji je proveo godine dokumentujući pritvaranja i nestanke kazahstanskih intelektualaca u Sinđijangu.
Kazimuratuli opisuje Reshana kao jednog od najistaknutijih kazahstanskih pisaca u Kini i tvrdi da njegov slučaj nije izolovan.
Prije dvije godine objavio je istraživanje o zatvorenim kazahstanskim intelektualcima u Sinđijangu, uključujući pjesnike, pisce, novinare i umjetnike.
Prema informacijama koje je dobio od tada, navodno je pušten samo mali broj njih, neki pod strogim nadzorom policije ili u kućnom pritvoru. Za mnoge druge, kaže, još uvijek nema pouzdanih informacija.
"Većina privedenih i dalje se vodi kao nestala", rekao je.
Kazimuratuli vjeruje da se priroda represije u Sinđijangu promijenila od perioda masovnih pritvaranja koja su privukla međunarodnu pažnju između 2017. and 2019. godine.
Prema njegovom mišljenju, vlasti su u početku privodile veliki broj ljudi kako bi utjerale strah u cijelo društvo. Nakon što je taj cilj postignut, fokus se pomjerio prema intelektualcima i kulturnim ličnostima.
"Vjerujem da je cilj eliminisati inteligenciju – ljude koji govore u ime svoje nacije, brane nacionalne interese i pokušavaju ih očuvati", rekao je.
On ukazuje na šire promjene unutar kazahstanske zajednice u Sinđijangu.
Prema riječima Kazimuratulija, škole na kazahstanskom jeziku su uglavnom nestale, mlađe generacije sve više uče i komuniciraju na kineskom, a prostor za kulturni život na kazahstanskom jeziku znatno se suzio.
"Ono što im sada treba", rekao je, "jeste da oslabe ili konačno eliminišu inteligenciju koja razmišlja, govori i piše na kazahstanskom jeziku i koja je i dalje zabrinuta za kazahstanska nacionalna i kulturna pitanja."
Takođe, dovodi u pitanje logiku koja stoji iza nekih sudskih procesa.
Kineske vlasti održavaju opsežne mehanizme cenzure prije nego što se knjige, časopisi i novinski izvještaji uopšte objave.
Ipak, prema informacijama koje je prikupio, neki intelektualci se kasnije optužuju na osnovu materijala koji je već prošao zvaničnu reviziju i dobio odobrenje vlade.
"To što vlasti naknadno pronalaze greške u knjigama ili izvještajima koje su same odobrile i objavile, više liči na izgovor ili lažnu optužbu", rekao je.
Apeli bez odgovora
Potraga porodice za odgovorima razotkrila je granice zvanične pomoći.
Nakon što je izgubio kontakt s ocem, Nartai Žengis je pisao predsjedniku Kazahstana, kazahstanskom Ministarstvu spoljnih poslova, kineskoj ambasadi u Astani, američkoj ambasadi u Astani, te nekolicini međunarodnih organizacija.
Mjesecima kasnije, još nije dobio nikakve konkretne informacije o tome gdje mu se otac nalazi.
Očajan u potrazi za odgovorima, Nartai je preuzeo značajan rizik i poslao svoju sestru, koja je državljanka Kazahstana, u Sinđijang.
U lokalnoj policijskoj stanici, zvaničnici su navodno odgovorili da ili ne znaju njegovu lokaciju ili da ne žele dati informacije, odbijajući da joj izdaju čak i pismenu potvrdu o svom odbijanju. Tužioci su odbili da se sastanu s njom ili da odgovore na telefonske pozive, što ju je primoralo da se u Kazahstan vrati praznih ruku.
Kazahstanski servis RSE je takođe tražio komentar od kineske ambasade u vezi s Reshanovim slučajem, ali odgovor nije stigao.
Ministarstvo spoljnih poslova Kazahstana saopštilo je da je uputilo upit Pekingu u vezi sa slučajem ovog pisca.
Kazahstan se u javnosti pozicionira kao historijska domovina i zaštitnik globalne etničke kazahstanske dijaspore.
Istovremeno, kazahstanska vlada nastoji održati bliske političke i ekonomske veze s Kinom, ključnim trgovinskim i investicionim partnerom koji s Kazahstanom dijeli dugu granicu.
Ovo balansiranje često nailazi na oštre kritike aktivista koji vode kampanje u ime etničkih Kazaha pritvorenih ili nestalih u Sinđijangu.
Kazahstanski zvaničnici su ipak ostali pri stavu da je Reskhan kineski državljanin i da njegov slučaj spada isključivo pod unutrašnju jurisdikciju Kine.
Zaključno s junom 2026. godine, njegova porodica navodi da još nema nikakvu zvaničnu potvrdu o tome gdje se on nalazi, niti da li je protiv njega podignuta bilo kakva zvanična optužnica.