Na jednom od rijetkih, donedavno jedinim regionalnim književnim susretima Cum Grano Salis u Tuzli okupio se veliki broj književnika iz regije. Tom prilikom razgovarali smo sa književnikom Miljenkom Jergovićem o položaju pisca u društvu, slobodi javne misli, društvenom ambijentu u kojem pisci stvaraju.
Jergović: Pratim je stalno. BiH je zemlja koja ima tu nesreću da je potpuno izgubila i svoju multikulturalnost i svoj višenacionalni karakter. U BiH je danas sve nacionalizirano s obzirom na to ko u kojoj općini, kojem kantonu, županiji ili konstitutivnoj jedinici čini nacionalnu većinu. Onaj koji je ostao u manjini taj je uvijek onaj donji, onaj koji je stradao. Nažalost, u današnjoj BiH Tuzla je zaista posljednji bastion i posljednji zaostatak one multikulturalne i višenacionalne BiH na koju smo se koliko jučer svi pozivali.
Jergović: Problem koji spominjete je hrvatski. On je vrlo nezgodan i vrlo opasan. Naime, u vrijeme Franje Tuđmana suci su se imenovali po političkoj lojalnosti i po političkom opredjeljenju, tako da veliki broj sudaca svih razina u Hrvatskoj su ekstremno desno, šovinistički, rasistički i profašistički i vrlo često proustaški orijentirani. I u tome su neusporedivo radikalniji od najradikalnijih dijelova društva. I to je neki zaostatak, neka metastaza vladavine Franje Tuđmana. Ja moram priznati ne znam kako se može riješiti osim konstantnim i kontinuiranim pritiskom iznutra, društevnim pritiskom, pritiskom javnosti, i pritiskom međunarodne zajednice. Ja zaista mislim da Hrvatska sa ovakvim sudstvom nema svoje mjesto u Evropi.
Jergović: To je prva nagrada i, nažalost, skoro i jedina, iako ne i jedina. U međuvremenu su neke nagrade u Hrvatskoj proširile svoj djelokrug na cijelo područje naših jezika, ali do tog trenutka to je bila jedina nagrada koja se dodjeljivala piscima koji pišu romane na međusobno razumljivim jezicima, dakle srpskom, hrvatskom, bosanskom, crnogorskom - i ako ga još neko zove na neki drugi način, onda i na tom jeziku - dok su sve druge nagrade partikularne i vrlo nacionalno određene. Međutim, nije samo to izdvojilo ovu nagradu. Nju su izdvojile i odluke žirija i imena dobitnika i energija koju su grad Tuzla i njezin načelnik uložili i u promociju nagrade i u njezino pošteno funkcioniranje.
Miljenko Jergović (koji je bio i ONLINE gost RSE) je prošle godine sa Markom Vidojkovićem za volanom “Yuga”, simbolom njihove zajedničke prošlosti, prošao s kraja na kraj puta koji se nekad zvao “Autoput Bratstva i jedinstva” - od Slovenije do Makedonije, preko Hrvatske, Bosne i Srbije. Uz pogled na zajedničku prošlost istraživali su podjele koje je donijela istorija i tražili odgovor na pitanje gdje ih vodi sadašnjost:
RSE: Koliko danas pratite situaciju u BiH kada je u pitanju snaga slobode riječi, odnosno snaga kritike?
Jergović: Pratim je stalno. BiH je zemlja koja ima tu nesreću da je potpuno izgubila i svoju multikulturalnost i svoj višenacionalni karakter. U BiH je danas sve nacionalizirano s obzirom na to ko u kojoj općini, kojem kantonu, županiji ili konstitutivnoj jedinici čini nacionalnu većinu. Onaj koji je ostao u manjini taj je uvijek onaj donji, onaj koji je stradao. Nažalost, u današnjoj BiH Tuzla je zaista posljednji bastion i posljednji zaostatak one multikulturalne i višenacionalne BiH na koju smo se koliko jučer svi pozivali.
RSE: Posljednjih nekoliko dana se vodila polemika oko Predraga Matvejevića, služenja zatvorske kazne. Udruženje sudaca je reklo da nema osnove za zatvorsku kaznu. Međutim, kako danas pisati kritički i odnositi se kritički ako ti se prijeti zatvorom, a s druge strane kako stati u zaštitu javne riječi?
Jergović: Problem koji spominjete je hrvatski. On je vrlo nezgodan i vrlo opasan. Naime, u vrijeme Franje Tuđmana suci su se imenovali po političkoj lojalnosti i po političkom opredjeljenju, tako da veliki broj sudaca svih razina u Hrvatskoj su ekstremno desno, šovinistički, rasistički i profašistički i vrlo često proustaški orijentirani. I u tome su neusporedivo radikalniji od najradikalnijih dijelova društva. I to je neki zaostatak, neka metastaza vladavine Franje Tuđmana. Ja moram priznati ne znam kako se može riješiti osim konstantnim i kontinuiranim pritiskom iznutra, društevnim pritiskom, pritiskom javnosti, i pritiskom međunarodne zajednice. Ja zaista mislim da Hrvatska sa ovakvim sudstvom nema svoje mjesto u Evropi.
RSE: Koliki je, zapravo, značaj ove nagrade „Meša Selimović“ s obzirom da je nagrada za područje regije?
Jergović: To je prva nagrada i, nažalost, skoro i jedina, iako ne i jedina. U međuvremenu su neke nagrade u Hrvatskoj proširile svoj djelokrug na cijelo područje naših jezika, ali do tog trenutka to je bila jedina nagrada koja se dodjeljivala piscima koji pišu romane na međusobno razumljivim jezicima, dakle srpskom, hrvatskom, bosanskom, crnogorskom - i ako ga još neko zove na neki drugi način, onda i na tom jeziku - dok su sve druge nagrade partikularne i vrlo nacionalno određene. Međutim, nije samo to izdvojilo ovu nagradu. Nju su izdvojile i odluke žirija i imena dobitnika i energija koju su grad Tuzla i njezin načelnik uložili i u promociju nagrade i u njezino pošteno funkcioniranje.
Miljenko Jergović (koji je bio i ONLINE gost RSE) je prošle godine sa Markom Vidojkovićem za volanom “Yuga”, simbolom njihove zajedničke prošlosti, prošao s kraja na kraj puta koji se nekad zvao “Autoput Bratstva i jedinstva” - od Slovenije do Makedonije, preko Hrvatske, Bosne i Srbije. Uz pogled na zajedničku prošlost istraživali su podjele koje je donijela istorija i tražili odgovor na pitanje gdje ih vodi sadašnjost:
