Američki državni sekretar Mike Pompeo pozvao je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine da prihvati Nacionalni godišnji program, a kojeg je NATO omogućio nedavnom odlukom o Akcionom planu za članstvo u NATO (MAP). U pismu upućenom Predsjedništvu BiH, poziva da se plan proslijedi Briselu što je prije moguće.
Pismo državnog sekretara Sjedinjenih Država treba shvatiti kao podstrek i pruženu ruku SAD-a i NATO saveza, a stavovi izneseni u njemu potpuno su kompatibilni sa glavnim vanjsko-političkim ciljevima i opredjeljenjem Bosne i Hercegovine, naveli su danas u odvojenim saopštenjima, između ostalog, članovi Predsjedništva, Željko Komšić i Šefik Džaferović.
Profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Sead Turčalo kaže da američki državni sekretar biranim riječima podsjeća bosanskohercegovačko Predsjedništvo na Strategiju vanjske politike koja, pored euroatlantskih, podrazumijeva NATO integracije.
RSE: Profesore Turčalo, američki državni sekretar Mike Pompeo pozvao je Predsjedništvo BiH da prihvati Nacionalni godišnji program, a kojeg je NATO omogućio nedavnom odlukom o MAP-u. Šta može značiti ovaj poziv u svijetlu podjela koje postoje u Predsjedništvu kada je riječ o priključenju NATO savezu?
Turčalo: Mislim da je sadržaj pisma koje je državni sekretar Pompeo uputio, formuliran na jedan način gdje su se zaista birale riječi, gdje se najprije pozvalo na Strategiju vanjske politike, koja je jasno uzela euroatlantske integracije, odnosno i NATO i EU integracije ostavila kao strateški cilj.
I drugo da je napomenuto, da je aktivacija MAP-a samo korak koji ni u kom slučaju ne govori da će BiH vrlo brzo postati članica, nego da će postati članica onog trenutka kada se osim ispunjavanja različitih uvjeta postigne i unutrašnji konsenzus o pitanju NATO integracija. Mislim da je to više vrsta pokušaja da se pokrene neka vrsta reformskog procesa, jer svima nam je jasno da ono što sadrži Akcijski plan za članstvo i svaki godišnji izvještaj, podrazumijeva niz reformi koje su usko vezane za reforme koje nas očekuju u pogledu članstva u EU.
S druge strane, ovo pismo također potvrđuje vrstu kontinuiteta vanjske politike SAD-a kada je u pitanju BiH i da, bez obzira na promjene administracije, ostaje ta vrsta kursa u kojoj SAD želi da BiH dovede pod tu vrstu sigurnosnog kišobrana, koji bi, u konačnici, olakšao i međunarodnoj zajednici u jednom trenutku neku vrstu povlačenja iz uloge koju sada ima, jer bi Bosna i Hercegovina zauzela poziciju ravnopravne članice jednog tako sofisticiranog vojno-političkog saveza kakav je Sjevernoatlantski savez.
RSE: Pomenuli ste da američki državni sekretar u tom pismu podsjeća da je približavanje BiH NATO-u jasno naglašeno i u aktuelnoj Vanjsko-političkoj strategiji. Zbog čega se to kod bh. političara često zaboravlja?
Turčalo: Domaći političari, a ovdje kada se radi o NATO integracijama prevashodno mislim na sadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva gospodina Milorada Dodika, često interpretira stvari na način da one nisu niti podstrte važećim zakonskim i drugim regulativama, a vrlo često se radi o izmišljanju nečeg što je nepostojeće.
Ovdje imamo vrstu kontinuiteta, od općih smjernica za vođenje vanjske politike, koje su dugo bile na snazi, do nedavno usvojene Strategije za vanjsku politiku u kojoj je ovo jasno kazano. Na kraju krajeva, Predsjedništvo kao organ koji vodi vanjsku politiku bi se trebalo pridržavati onoga što je usvojilo bez obzira o kojem sazivu Predsjedništva se radi, jer je riječ o instituciji a ne o pojedincima.
Ako pogledamo Strategiju vanjske politike vidjećemo da su i u njoj birane riječi, pošto se u njoj navodi da će u pogledu NATO integracija biti ispunjeno sve što je predviđeno Zakonom o odbrani, kojim je jasno predviđeno da su sve institucije, koje su na bilo koji način zadužene za bosanskohercegovačke NATO integracije, obavezne da učine sve kako bi se ostvario taj vanjsko-politički cilj.
Naprosto, radi se o pokušaju da se tema sjeveroatlantskih integracija uvijek iz tog jednog polja, gdje postoje doneseni i zakoni i podzakonski akti i, na kraju krajeva, dokumenti koji su usvojeni konsenzusom u prethodnim sazivima Predsjedništva, neki način dovode u pitanje. Pokušava se opstruirati neka vrsta uspostave jasne vanjske politike države kako bi se, u konačnici, gradile i neke paralelne vanjske politike, što smo u proteklom period svjedočili.
RSE: U ovom pismu se, također, navodi još jedna stvar, o kojoj se malo priča u BiH, a to je kako Srbija, iako nije članica NATO-a, ima značajnu saradnju sa Alijansom, pa se, između ostalog, kaže da nema razloga da BiH ne uspostavi slične odnose sa Sjeveroatlantskim savezom?
Turčalo: Srbija u pogledu saradnje sa Sjeveroatlantskim savezom, ako se samo uzme posljednjih nekoliko godina, ima daleko više zajedničkih vojnih vježbi u različitim kapacitetima nego ijedna država regiona, izuzimajući one države koje su već članice Sjeveroatlantskog saveza. Ima daleko intenzivniju saradnju, nego većina partnerskih zemalja. Osim toga, Srbija osim NATO-a surađuje i sa zemljama koje, tipa Austrije, jesu neutralne, u ovom smislu interoperabilne sa NATO-om.
Vojska Srbije je dovedena u velikoj mjeri u jedan status koji je čini praktično, onog trenutka kada se donese neka vrsta političke odluke da su NATO integracije strateški cilj za Srbiju, ona će se daleko prije integrirati nego bilo koja od zemalja članica koje su samo trenutno u partnerskim programima.
RSE: Nakon ovog pisma možemo li govoriti da su ove podjele oko NATO-a u BiH apsolutno političke i da se tiču bukvalno neriješenih odnosa u samoj BiH?
Turčalo: NATO integracije, prevashodno govorimo o regiji, BiH, Srbiji, više je jedna vrsta pitanja koja se iznosi u dio koji je emocionalan i nije povezan sa bilo kakvim racionalnim razlozima. Naći ćete da se stav odbijanja od Sjevernoatlantskog saveza povezuje i sa bombardovanjem u Srbiji i intervencijom na položaje tadašnje Vojske Republike Srpske u BiH, kasnije intervencijom na Kosovu. Na neki način, ta vrsta emocionalne mobilizacije, koja to pitanje prouzrokuje kod političara, naprosto je pokazala da je dobra za pridobijanje ili mobiliziranje i glasača u jednom momentu.
Ono što regiji nedostaje je jedna vrsta racionalne debate o tome i, sa druge strane, imamo situaciju da vladajuće političke strukture, kada govorimo o BiH, moram se ponovo referirati na gospodina Dodika, pokušavaju praviti neku vrstu geopolitičke prognostike u kojoj smatraju da je došlo do nekih geopolitičkih preslagivanja u kojem će neki drugi akteri, poput Rusije, zauzimati važniju poziciju. Međutim, ono što je definitivno kada se radi o vanjskoj politici - vanjska politika je uvijek geografična, a BiH u svojoj geografiji, osim Srbije kao susjede, ima i zemlje koje su članice NATO-a.
Tako da, izgraditi neku vrstu bilo kakve alternative koja podrazumijeva savezništvo sa zemljama koje su hiljadama kilometara udaljene ili neku vrstu drugih opcija poput neutralnosti ili militarizacije, nisu utemeljene imajući u vidu bližu prošlost BiH i činjenicu da, kada govorimo o neutralnosti, ona nije jednostran čin, već podrazumijeva da vam neko garantuje tu neutralnost i da vi ulažete sredstva u zaštitu vašeg teritorijalnog integriteta i suvereniteta, što je daleko skuplje nego biti dio nekog saveza. Mislim da se radi o tome da imamo ljude koji pogrešno procjenjuju kretanja u međunarodnoj politici.
Facebook Forum