Adnan Hamidović Frenki, bh. glazbenik, i Milan Colić, mirovni aktivista iz Beograda, glavni su protagonisti filma redateljice Ade Sokolović. Njih dvojica poslali su poruku mira i pružili jedan drugom ruku prijateljstva - bez obzira na to što je Frenki protjeran iz svog doma i grada, i bez obzira na to što je Milan iz zemlje koju nerijetko karaketriziraju kao glavnog krivca za rat.
Adnan Hamidović Frenki
„Mi smo imali reakcije na Youtubu od klinaca koji su ispod napisali, pošto ima ona jedna rečenica o Trebinju: ’Dođi u Trebinje, neće ti niko ništa, ne boj se. Plaćamo mi piće.’ To mi je bilo simpatično i drago jer vidim koliko takvih klinaca i mlade generacije ima koji su spremni da okrenu list, da malo pričaju o tome“, kaže Adnan Hamidović Frenki.
Milan Colić, mirovni aktivista iz Beograda, kojem je Frenki napisao pismo kaže da su i mladi iz Srbije pogođeni ratom, te da mišljenje o njima koje se stvara u javnosti je često pogrešno. „Koliko god izgleda da su u Srbiji mladi ljudi manje obeleženi ratom, jer kao Srbija nije bila u tom ratu, imala je bombardovanje doduše, ali i tamo imamo 800.000 ratnih veterana - skoro svaka četvrta porodica ima jednog ratnog veterana. Dakle, ti mladi ljudi su isto odrastali sa ratom, to su ljudi koji su se vratili iz rata.“
Redateljica Ada Sokolović ima samo jedan cilj, a to je stvarati mir među mladima i svojim umjetničkim izričajem pokazati da je ova zemlja premala za bilo kakve granice. „U srednoj školi su me učili da se Bosna dijeli na entitet i četnitet. Ja ne želim da živim u takvoj Bosni, ja ne želim da živim ni u entitetu ni u četnitetu. Ja želim da živim u BiH. I želim upravo ovakvim stvarima, kao što je Frenki uradio, da ustvari nastavim priču Pismo Milanu, da inspirišem mlade da se bore upravo protiv te podjele“, kaže Sokolović
Dokumentarni film „Granica“ ima edukativnu dimenziju i neće se mjeriti snagom novca, već samo snagom poruka koje nosi, ističe univerzitetski profesor Srđan Vukadinović. „Ključna poruka u ovom film, koja se čuje, koja se vidi i koja se može vidjeti iz ove pjesme koju Frenki piše Milanu i koju izvodi mislim da ključna za bh. društvo. Društvo će naprijed krenuti kada prihvati onaj Frenkijev stih da on zna kako se Milan osjeća kada mu kažu da je pripadnik genocidnog naroda ili genocidne tvorevine, i da to nije tako i da to nije lako. Upravo kada svi počenmo u svojim atarima i u svojim korpusima da fokusiramo onoga ko je krivac za takvo stanje, onda društvo može ići naprijed. A ne ako ja kao jedan fokusiram onoga drugoga, onaj drugi trećega, a onaj treći prvoga - tada nema rješenja, nema izlaska za ovo društvo“, rekao je Vukadinović
Mladi koji se pojavljuju u filmu rođeni su nakon rata i većine toga se uopće ne sjećaju. Ipak, oni su odrasli na entitetskim granicama, pa o svom odrastanju i onome što su naučili o ratu kažu:
