Zemlje članice NATO-a su posljednjih decenija smanjivale budžete za odbranu. To se dešavalo u kontekstu rastućih prijetnji po sigurnost, najčešće dolazeći od Rusije pod vodstvom Vladimira Putina.
Ako vam prijete, a vi ne jačate slabu odbranu, nešto mora da nije u redu. Većina zemalja NATO-a tako je postupala skoro 40 godina.
Danas svi evropski lideri govore o potrebi za boljom odbranom.
Dva su razloga. Prvi je rat Rusije protiv Ukrajine, koji traje već tri godine. Drugi je povratak Donalda Trumpa na čelo SAD-a.
Otkako je Trump položio zakletvu kao predsjednik, Washington je promijenio stavove o dva ključna pitanja: vojna pomoć Ukrajini i učešće u odbrani Evrope.
To je izazvalo zabrinutost među evropskim liderima, jer od kraja Drugog svjetskog rata Evropa se oslanjala na zaštitu SAD-a, a na kontinentu i dalje boravi desetine hiljada američkih vojnika.
Sve to je izazvalo evropske lidere da povećanje troškova odbrane pretvore u glavnu temu.
Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen najavila je plan za naoružavanje, za koji će biti izdvojeno 800 milijardi eura.
U posljednjih gotovo 40 godina NATO, a naročito njegove evropske članice, polako ali sigurno smanjuju troškove za odbranu.
To se događa uprkos velikom broju konflikata i brojnim upozorenjima te agresivnim akcijama od strane Rusije nakon početka vladavine Vladimira Putina.
Sada se vidi rezultat: Evropa je spavala, a Putin je djelovao.
NATO i ratovi
Do 1989. godine NATO i zemlje sovjetskog bloka troše bez presedana velike sume za oružje, gomilaju arsenale i održavaju ogroman broj vojnog osoblja. To se mijenja nakon pada Berlinskog zida, kada mnoge zemlje, uključujući SAD, počinju izdvajati manje za odbranu.
Uprkos kraju velike prijetnje, sigurnost Evrope uopšte ne izgleda stabilno. Međutim, u početku se krize gledaju kao regionalne.
- U tadašnjoj Jugoslaviji 1991. godine počinju ratovi. Oni traju skoro deceniju.
- Sredinom 90-ih dolazi prvi rat Rusije u Čečeniji.
Kraj vijeka označava prekretnicu sa tri kontradiktorna događaja:
- NATO počinje da se širi na Istok - prvo sa Češkom, Mađarskom i Poljskom (1999.), a potom i sa Bugarskom, Letonijom, Litvanijom, Estonijom, Rumunijom, Slovačkom i Slovenijom (2004.). Zajednička karakteristika ovih zemalja je da su do 1989. bile dio sovjetske zone uticaja. Većina njih graniči sa Rusijom ili njenim satelitom Bjelorusijom;
- Tendencija smanjenja vojnih troškova saveznika u NATO-u se ne mijenja;
- Na vlast u Kremlju, 31. decembra 1999. godine, dolazi Vladimir Putin. Drugi rat u Čečeniji je započeo.
Nekoliko godina kasnije doći će javna ocjena ruskog predsjednika da je raspad Sovjetskog Saveza najveća geopolitička greška, a NATO treba da se vrati na granice iz vremena Hladnog rata.
Rat protiv terorizma - Putin i upozorenje iz 2007.
Nakon napada na SAD 11. septembra 2001. godine, Washington započinje rat protiv terorizma, koji se uglavnom manifestuje kroz ratove u Afganistanu i Iraku.
U osnovnoj, ali i kasnijoj fazi tih ratova, učestvuju vojni kontingenti iz mnogih zemalja NATO-a, uključujući i Bugarsku.
Međutim, u tom periodu evropske zemlje članice, s nekoliko izuzetaka, ponovo ne povećavaju troškove za odbranu.
Ta tendencija se nastavlja i nakon Konferencije o sigurnosti u Minhenu 2007. godine.
Tamo Putin po prvi put govori o potrebi za "multipolarnim svijetom" i o suprotstavljanju "liberalnoj doktrini", koju su, prema njegovim riječima, nametale SAD.
"Takva politika stimuliše trku u naoružanju", kaže Putin i dodaje niz laži, koje su postale propaganda usmjerena protiv proširenja NATO-a. Tada je već preuzeo gotovo potpunu kontrolu nad politikom, ekonomijom, pravdom i medijima u Rusiji, te je započeo rekonstrukciju i jačanje vojske.
Samo godinu dana kasnije, 2008. godine, Rusija napada nezavisnu Gruziju i odvaja od njenih teritorija Abhaziju i Južnu Osetiju.
Tada ponovo nema naznaka da se Evropa budi – pad troškova za odbranu se nastavlja.
Prva invazija u Ukrajinu
Sa dolaskom na vlast u Bijeloj kući, predsjednik Barack Obama preduzima dvije akcije prema saveznicima u Evropi i samoj Rusiji.
- Po prvi put američka administracija počinje da govori o zahtjevima za odbrambene troškove od dva posto BDP-a. To uglavnom ostaje želja. Pritisak je pojačan tek od strane Trumpa nekoliko godina kasnije.
- Prema Kremlju započinje politika normalizacije odnosa. Međutim, sama Rusija pokazuje da nije zainteresovana za takve akcije, a njen glavni neprijatelj postaje Ukrajina.
Putinov blizak ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič 2013. godine odbija da potpiše sporazum o pridruživanju EU i praktično zamrzava mogućnost pridruživanja svoje zemlje paktu.
U Ukrajini počinju protesti, koje vlast krvavo gasi. Janukovič je smijenjen i bježi u Moskvu, a Kremlj okupira Krim i dijelove Donjecke i Luganske oblasti, gdje vlast preuzimaju proruski separatisti.
Sam Putin dugo negira da je Rusija uopšte učestvovala u bilo čemu sličnom, ali kasnije priznaje da je sve bilo pokrenuto iz Moskve.
Šta preduzimaju saveznici u NATO-u?
Započeta su sankcije protiv Rusije, koje su bile znatno blaže u odnosu na one uvedene tokom potpune invazije 2022. godine.
Putinova agresija nije imala gotovo nikakav uticaj na ekonomske odnose saveznika sa Moskvom – naprotiv, ti odnosi su se čak ojačali, posebno u oblasti energetike.
Rusija pojačava svoje dezinformativne kampanje protiv Evrope. Njene službe ubijaju i izvode napade na teritorijama brojnih zemalja, ali snažan otpor nije uslijedio.
Vrlo mali broj zemalja povećava svoje vojne izdatke, dok većina nastavlja da troši sve manje.
Do 2022. godine, izdatke za odbranu od više od dva posto BDP-a dostigle su samo Estonija, Grčka, Letonija, Litvanija, Poljska, Velika Britanija i SAD.
U februaru 2022. godine, Putin neopravdano napada susjednu Ukrajinu, koristeći kao motiv dio propagande koju gradi od 2007. godine.
U tri godine nakon tog napada, zapadni dio Evrope brani Ukrajinu, ali ne pokazuje da je prepoznao prijetnju za sebe. Izuzeci od ovog pravila su Poljska, baltičke i skandinavske zemlje, koje pružaju Ukrajini najveću vojnu pomoć po procentu od BDP-a.
U posljednjim sedmicama, većina evropskih članica NATO-a mijenja trend koji je trajao gotovo 40 godina.
Efekat ove promjene zahtijeva ne samo novac, već i vrijeme.