Zgrčen na ivičnjaku na parkingu, besno pušeći, Madžedeldin Abdulhaj je sakupljao snagu za sledeći deo puta koji ga je već skoro ubio.
Bio je avgust 2015. godine, i nedeljama su stotine hiljada ljudi išle iz Turske preko Balkana tražeći azil u Zapadnoj Evropi.
U to vreme, to je bilo najveće kretanje ljudi unutar Evrope od Drugog svetskog rata. Za zemlje koje su bile na takozvanim migrantskim rutama, kriza je izazvala velike poremećaje koji i danas oblikuju njihovu politiku i društvo.
Išao sam istim putem za RSE, pričajući priče onih koji traže sigurnost i novi život, i onih koji im pomažu na tom putu. Deset godina kasnije, želeo sam da čujem šta se dalje desilo.
'Nisam imao izbora'
Abdulhaj je bio student engleske književnosti iz Alepa u Siriji.
Sreli smo se ispred jeftinog hotela u Beogradu u kojem su bile smeštene izbeglice. Abdulhaj se prisetio kako je pao u Egejsko more nakon što je vojni brod udario u gumeni čamac u kojem se nalazio.
"Posle dva sata došla je turska obalska straža i odvela nas", rekao je. "Posle toga smo krenuli drugim putem, u Marmaris u Turskoj, i pronašli čoveka koji nas je odvezao iz Marmarisa u Grčku."
Abdulhaj je tada uhvatila nervoza kako će proći kroz Mađarsku, koja je podizala ogradu kako bi sprečila ulazak migranata.
Sada, sa 30 godina, radi za logističku kompaniju u nemačkom gradu Bad Krojcnah gde i živi. Sada nepušač, seća se neželjene "avanture" koja je počela tokom građanskog rata podstaknutog stranom intervencijom.
"Moje studije su prekinute. Bio sam nezaposlen dve godine. Čitava situacija s pobunjenicima, ISIS-om, Al Kaidom, iranskim milicijama... Nisam imao drugog izbora (osim da pobegnem)", kaže on.
Abdulhaj kaže da je još jedna teška tačka na putovanju bila kada su srpski graničari pokušali da ga odvoje od njegove grupe.
"Prvi put kada sam se ponovo osetio kao osoba bilo je kada sam stigao u Nemačku", kaže on, dodajući da je "zahvalan" toj zemlji uprkos povremenom rasizmu za koji kaže da je porastao od tada.
Nemačka je primila oko milion ljudi, što je bio politički stres posle kojeg je usledio uspon antimigrantske partije Alternativa za Nemačku (AfD).
Međutim, Abdulhaj ne žali ni zbog čega i podneo je zahtev za nemačko državljanstvo. "Deo mene je nemački", kaže on.
'Bebe u kutijama za picu'
Kemal El Šairi ima srpsko državljanstvo.
Rođen u Libiji od majke Jugoslovenke i oca Libijca, u avgustu 2015. godine bio je volonter prevodilac u izbegličkom kampu u Kanjiži na severu Srbije. Bio je užasnut uslovima koje je tamo video.
"Ljudi su spavali na ulicama. Bebe su bile u kutijama za picu. Lekari su dolazili samo dva puta nedeljno zbog nedostatka higijene", rekao je on.
Deceniju kasnije, El Šairi kaže da ga je najviše pogodio koliko je mnogo bilo ljudi.
"Od tada sam radio na nekim mestima na istoku Afrike, u Kuvajtu i nekim drugim mestima. Nikada nisam video takav priliv", kaže on. "To su bili ljudi koji su bukvalno zgrabili svoje torbe i otišli, znate, da spase život."
Iskustvo je podstaklo El Šairija, tada 28-godišnjaka, da se bavi humanitarnim radom. "To mi je zaista promenilo život... Postao sam humanitarac", kaže on.
Ubrzo posle razgovora s njim 2015. godine, Mađarska i Hrvatska su zatvorile svoje granice, što je povećalo broj očajnih ljudi u Srbiji.
Terenski izveštaj nevladine organizacije za koju je El Šairi radio, Balkanskog migracionog centra (BCM), ukazao je da "tenzije unutar centara rastu... Dolazi do povećanja napada panike i histerije, strahova, depresija, porodičnog nasilja, samoubilačkih misli".
El Šairi veruje da je kriza, u kombinaciji s ekonomskim pritiscima, imala snažan uticaj na Srbiju.
"Mnogo je otišlo udesno", kaže on. "Kad god situacija postane ekonomski teška, nacionalizam i ksenofobija rastu, i znam da će ljudi koji izgledaju kao ja biti prvi na udaru".
El Šairi trenutno živi u Bengaziju, u Libiji.
Od akademskog rada do električara
Iz Kanjiže, trgovci ljudima su krijumčarili grupe preko mađarske granice. U Segedinu, 36-godišnji Mark Kekeši je delio besplatnu vodu i grickalice na železničkoj stanici jedne vlažne avgustovske večeri.
"Migranti neprestano dolaze preko granice, kroz ogradu, koja je sada u izgradnji. I nekako je sramota što gradimo ograde između zemalja 2015. godine", rekao je on.
Kekeši je bio asistent na sociologiji na Univerzitetu u Segedinu. Osvrćući se na to vreme, seća se da je odlučio da letnji odmor iskoristi za nešto dobro.
"To je, s jedne strane, bila humanitarna akcija. S druge strane, to je bila poruka da ne rade svi onako kako vlada želi", kaže on.
Mađarski premijer Viktor Orban zavetovao se da će zatvoriti granice zemlje bodljikavom žicom, vojnicima i visokom ogradom, rekavši da izbeglice ne bi trebalo da uđu u Evropu. "Mi Mađari smo puni straha, ljudi u Evropi su puni straha", rekao je u Evropskom parlamentu 3. septembra 2015. godine.
Kekeši kaže da je Orban iskoristio krizu za političke ciljeve.
"Između tog vremena i izbijanja pandemije koronavirusa, naš premijer je bio čuven i na međunarodnom i na domaćem nivou po tome što u osnovi nije govorio ni o čemu drugom osim o ilegalnoj imigraciji", kaže on.
Kekeši je odustao od akademskog rada 2016. godine "iz ličnih razloga"“ da bi radio kao frilenserski istraživač, pre nego što ga je "kriza srednjih godina" tokom pandemije navela da postane samozaposleni električar u Budimpešti.