Prvi maj, radnici u Crnoj Gori, dočekali su sa prosječnim platama koje pokrivaju tek polovinu potrošačke korpe. No, uprkos sve težem ekonomsko-socijalnom stanju, protesti zaposlenih su sporadična pojava. Novu radničku zebnju izazvala je namjera Vlade i Unije poslodavaca da izmijene postojeći Zakon o radu, koji je donesen saglasnošću svih socijalnih partnera.
Moto ovogodišnje prvomajske protestne šetnje, u organizaciji Unije slobodnih sindikata, bio je - Udahnimo slobodu! Naime, u tom sindikatu smatraju kako zaposleni u Crnoj Gori nisu slobodni, ni u ekonomskom, ni u socijalnom, ni u sindikalnom smislu. Navodi se kako je sa prosječnom platom od 476 eura i minimalnom potrošačkom korpom od 804 eura, većina u kreditnom i drugom dužničkom ropstvu. Nezaposlenost je enormna, a oni koji imaju sreću da rade, tretirani su kao "biznis barijera i jeftina radna snaga".
Ocjene trenutnog stanja iznose i u drugoj sindikalnoj centrali u Crnoj Gori, Savezu samostalnih sindikata.
"Mišljenja smo da je situacija teška. Položaj radnika ne može biti bolji, jer je ekonomija takva da ne daje prostora da se ide naprijed", kaže Marko Nikčević, generalni sekretar.
Kako aktuelni položaj radnika u crnogorskom društvu sagledavaju u Uniji poslodavaca?
"Prošli smo jako težak period ekonomske krize, koja se sa svjetskog nivoa, spustila i na nivo Crne Gore. To je ostavilo posljedice po poslovanje brojnih privrednih subjekata. Sve se to moralo odraziti na položaj zaposlenih. Preko 98 posto privrednih subjekata u Crnoj Gori iz kategorije mikro, malih i srednjih preduzeća, koje su najranjivija kategorija privrednih subjekata, je osjetilo posljedice ekonomske krize, koje se najviše odražavaju na njihovu egzistenciju postojanja i rada", kazala je Suzana Radulović, generalna sekretarka.
Namjera Vlade i Unije poslodavaca da izmijene važeći Zakon, koji je teškom mukom usvojen saglašnošću svih socijalnih partnera 2011. godine, posebno je ustalasala radničke redove u Crnoj Gori i u negodovanju ujedinila oba sindikata, koja su se usaglasila da bi to potkopalo radna i socijalna prava zaposlenih.
Prst u oko, bio je prijedlog o ukidanju minulog rada i vraćanje ugovora o radu na određeno vrijeme. To je protumačeno kao najava lakšeg otpuštanja iz radnog odnosa i put, ne u povoljniji investicioni ambijent, već u instant bogaćenja poslodavaca i u "novo, moderno najamno ropstvo".
"Najavljene izmjene Zakona o radu su jasan uticaj poslodavaca i ostalih institucija ka daljem urušavanju prava radnika. Ne možete stajati na putu ekonomskog razvoja svoje zemlje. Ekonomski razvoj zemalja u regionu je često povezano sa krupnim kapitalom, možda i ucjenama krupnih investitora. Tu se mora naći balans. Ne smijete spustiti zavjesu na ekonomsku budućnost", pojašnjava Nikčević.
No, nova ministarka rada, Zorica Kovačević, najavila je da će sporije ići u izmjene Zakona o radu, što uliva nadu u tripartitni dogovor socijalnih partnera.
Suzana Radulović tvrdi kako nova zakonska rješenja ne podrazumijevaju pogoršanje položaja zaposlenih i očekuje postizanje kompromisa.
"Apsolutno nije cilj lakše otpuštanje radnika, neosnovano i neutemeljeno, nego utvrđivanje nekih jasnih, preciznih i korektnih pravila. Zbilja smo spremni za početak rada radne grupe i na kompromise, kako sindikata, tako i nas i države, da zaštitimo dobre radnike od onih koji su neradnici ili loši radnici, pa svoje obaveze prebacuju na druge. Cilj je da zaštitimo i poslodavce od takvih ljudi i da kroz dobro uređene radne odnose omogućimo veće zapošljavanje, čime će država imati sve ono što očekuje od toga u vidu poreza i doprinosa, koji se plaćaju po osnovu rada i radnog odnosa", tvrdi Radulović.
U međuvremenu, o tome koliko radnici u Crnoj Gori imaju prava, možda najbolje ilustruje slučaj Sandre Obradović, koja je kao predsjednica sindikata u podgoričkom Kombinatu aluminujuma, nedavno dobila otkaz.
"Dobila sam otkaz 31. marta pod plaštom reorganizacije i podmlađivanja, kako je to menadžment saopštio u obrazloženju odluke. Svi znaju da sam otkaz dobila zbog svog sindikalnog djelovanja. Poslodavci pokušavaju, tim skidanjem čelnih ljudi, da zastraše ostale zaposlene. Ukoliko poslodavci otpuštaju one, koji imaju zakonsku zaštitu, šta onda mogu očekivati zaposleni, koji iole dignu glas ili budu tražili svoja prava. To je jedan najdrastičniji pritisak i primjer poslodavaca koji pokušavaju na taj način da kažu da su svi mehanizmi u njihovim rukama", ističe Obradović.
Na kraju, paradoks da je u uslovima sve težeg socio-ekonomskog stanja zaposlenih, sve manje štrajkova i radničkih protesta, nije zaobišao ni Crnu Goru. Marko Nikčević to objašnjava opštom politizacijom društva i uvriježenim navikama da rješenja za svoje probleme potražimo na drugim adresama.
"Prvo se obraćaju rođacima, braći, prijateljima, kumovima. Kada tu ne uspiju, onda se obraćaju političkim partijama i elitama. Kada im se sva vrata zatvore, tek onda dođu u sindikat i sva njihova frustracija se prenosi na sindikat. Doživjeli su razočaranje jer su jednokratno iskorišteni za krajnje političke ciljeve. Ta totalna politizacija naše društvene scena, a naravno i neaktivnost određenih sindikalnih lidera ili njihovog paktiranja sa tim političkim elitama, je najviše kumovala tome", zaključuje Nikčević.
