Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Mladen Krnić, novinar iz Splita
Subota je, 1. kolovoza i prvi dan moga dnevnika za Radio Slobodnu Europu i – nije baš da nemam tremu. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog „iskoraka“ u medij koji nije moj u punom smislu te riječi , ne poznajem mu sve regule, ograničenja i prednosti, a možda sam samo – poput mnogih mojih kolega iz pisanog ( da ne bih pretenciozno kazao – pismenog) novinarstva – previše uronjen u onu famoznu tezu : „verba volant, scripta manent“, odnosno samo slovu na papiru vjerujem. Bilo kako bilo, krenut ću od nećeg što jest crno na bijelom: u današnjem broju Slobodne Dalmacije, moga matičnog lista, danas na trećoj stranici imam komentar o – možda ovog trenutka zapravo nije ni važno o čemu i čini mi se umjesnijim nekako pokušati izreći naglas osjećaj koji me u vezi s tim prožima. Nakon tolikih godina, tolikih tekstova i radosti i nevolja koje su mi donosili, opet je kao prvi put. Opet me uhvaćenog nad svojim tekstom u novini obuzme neko, drugima vjerojatno teško shvatljivo uzbuđenje, osjećaj koji izmiče svakom definiranju, a porijeklom je vjerojatno iz onog, u mom slučaju davnog, vremena kad se tek počelo uzimati opijum novinarstva, kad se nad svakim retkom predanim uredniku strepilo kao nad novorođenčetom, svaka izbačena ili izmijenjena riječ doživljavala se kao da mi je tekstu iskopano oko, a meni se baš to oko činilo najsjajnijim... Uostalom, možda je i dobro što taj , ipak blaženi, osjećaj nije umro, što ga vječno pomlađuju novi tekstovi otisnuti na novinskom papiru, sve dok ih bude.
Vidim da sam kvotu redaka ili riječi raspoloživih za ovaj prvi nadnevak već uglavnom potrošio za moje sentimente, ali svjestan da će to malo koga zanimati obećajem kako ću se popraviti u idućim „nastavcima“ i baviti se relevantnijim stvarima iz okoliša, a kojih, mora se priznati, ima dosta. Uostalom, to sam – evo ovako kako ćete čuti – priznao i u spomenutom današnjem komentaru u Slobodnoj: Kroničari i komentatori svoje akcente, naglaske, vidikovce, prozore i retrovizore, ili kako se već ne zovu sve te puste rubrike tipa „ja tako mislim“, mogu birati s prebogatog švedskog stola zaista nesvakodnevnih i čak iznimnih, katkad dramatičnih zbivanja. Em abdicirao premijer, em se na čast jumbo plakata uzdižu pretendenti za novoga stanara Pantovčaka, em se novoustoličena šefica Vlade žali da je linčuju mediji; na Markovu trgu u mukama se rebalansira državni proračun, za godišnjicu Oluje pripremaju se dvije međusobno gotovo zaraćene proslave, oko Brača pliva morski pas, na prilazu Splitu tragična željeznička nesreća, a – kad je već riječ o nesrećama – u Saboru zastupnici ostali bez besplatnih kava, pića i novina...
Nedjelja, 2. kolovoza
Prije nego što se zatrpam današnjim novinama još jednom – dok se fizički ne uputim u uzavreli dan u kojem će ministar Bajs i ekipa na graničnim pijelazima prebrojavati pristigle turiste i množiti ih s brojem noćenja - što u glavi, što u rukama prelistavam jučerašnja,subotnja, izdanja proširena tjednim, uglavnom političkim prilozima. Dakle, i sirovinom za komentare i razgovore, od tobože ozbiljnih, redakcijskih, do kavanskih. Stranice se, s malo simbolike rečeno, ugibaju pod teretom recesije, iz naslova vrište teške riječi o haraču što ga Sabor i Vlada nameću građanima, ekomisti-katastrofičari slute državni bankrot i u najbolju ruku prizivaju MMF kojeg vladajući drže babarogom; brodogradilišta se neumitno susreću sa svojom sudbinom i odlaze na bubanj za jednu kunu, seljaci prijete da će skupo prodati svoju kožu zbog jeftine pšenice.... Čini se da je fitilj pripremljen, u zraku lebdi eksplozivna smjesa i jedino je u Vjesniku, hrvatskom političkom dnevniku ( kako sam sebi tepa) s vladinim financijskim blagoslovom – pravi Diznilend. Njihova je teza, otprilike, da nekih teškoća istina ima, ali ih vlast uspješno rješava i ono jedino što u ovoj državi zaista ne valja jest – opozicija. Taj će vrč, očito ići na vodu dok se ne razbije.
Inače, dva su vodeća dnevnika, Jutarnji list i Večernji list, sinhrono objavila dugometražne intervjue s potpredsjednikom Sabora Vladom Šeksom, koji se u javnosti, a izgleda i objektivno, uspostvlja kao najmoćniji čovjek HDZ-a i , shodno tome, hrvatske vlasti. Oba se doimaju kao svojevrsni demanti interpretacija intervjua što ga je prošlog tjedna Šeks dao riječkom Novom listu. Pale su , naime ocjene, da je moćni Slavonac u kontekstu desničarskog puča u HDZ-u već započeo desanaderizaciju stranke, oštro kompromitirajući stil vladanja bivšeg premijera, Šeks opovrgava, to mu, veli, podmeću, nema desnog puča.
I baš u isto vrijeme, stranka službeno potvrđuje kandidaturu Andrije Hebranga, prononsiranog desničara, za predsjednika republike. I bez obzira na to što mu šanse za pobjedu nisu velike - ili baš zato - Hebrang je poruka.
Ponedjeljak, 3. kolovoza
Skupljam, navečer, krhotine ovog relativno mirnog dana, da bi ih s koliko-toliko smisla posložio u ovaj dnevnik koji me, priznajem, sve više zaokuplja i u neku ruku obvezuje na promatranje svijeta kroz „dnevničku przmu“. Moja kćer Rašeljka, doktorantica sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesionalno i privatno „pacijentica“ jazza i glazbe uopće, pokušava doći do dviju ulaznica za rasprodanu baletnu predstavu „Život i tango“ u okviru Splitskog ljeta. Računa na mene, a ja na moje kazališne veze i – uspijevam se „dokazati“. Ulaznice su tu, i nekako mi se čini da sam, s malo šale, za današnji dan dovoljno postigao u životu.
Od javnih stvari, turbulenciju u meni pokreću zadnji refuli opore priče o zlosretnom pohodu hajdukovih navijača, notorne Torcide, u slovačku Žilinu. Objavljene su fotografije o,blago rečeno, energičnoj akciji tamošnje policije. Iz nekih slika doslovno se cijedi krv i moglo bi se lako izvuči ishitrene zaključke o mladim navijačima kao neupitnim žrtvama policijske brutalnosti. Ali, izvještaji govore i o 50 ozlijeđenih policajaca, demoliranom lokalima, divljanju navijača na željezničkom kolodvoru, brojnim hapšenjima... i kad se tome pribroji ponešto od dosadašnjih iskustava s Torcidom, obilježenih sirovim nasiljem, šovinističkim i rasističkim ispadima, završni račun teško može odvesti klatno odobravanja na njihovu stranu. Naprotiv. Onima u dilemi preporučujem da pogledaju pobjednički film s ovogodišnje Pule, Metastaze. U moru dojmljivo prikazanog nogometnog navijačkog užasa, prožetog siledžijstvom, nacističkim nagnućima i potpunim otsustvom makar i minimalne duhovnosti, jedina je kap nade u pomisli da filmaši pretjeruju. Ako pretjeruju. U svakom slučaju, na sigurnost slovačkih turista na Jadranu ovih je dana trebalo posebno pripaziti, a njihovi su policajci u Makarskoj upućeni da uniforme nakratko zamijene kupaćim kostimima, zlu ne trebalo. Moja je Slobodna objavila umjesan tekst o nužnosti da se prekine besmislena spirala osvete.
Utorak, 4. kolovoza
Malo se grizem za jezik zbog onoga što sam jučerašnji dan okvalificirao „relativno mirnim“. Jer, kako možebiti, posebno za Dalmatinca, miran dan u kojemu je na naslovnicama osvanuo titl „Hajduk bez trenera, Miše dao ostavku“. Tu sam zaista fulao i evo ispravljam se, mea culpa. U krajnjoj liniji,možda ova vijest čak i Vladi – premda je više ne vodi uvjereni hajdukovac Sanader – može poslužiti kao mjera svojevrsne pacifikacije Dalmacije: ljudi će se pozabaviti traumama bijelih i barem na kratko zaboraviti na egzistencijalnu muku. K tome, još je jedan fakat koji minuli pondjeljak ne dopušta zvati mirnim: prvi put nakon tragične nesreće sa šestero mrtvih, iz Zagreba je u Split stigao nagibni vlak. U vagonima je bila kompletna uprava Hrvatskih željeznica i možete misliti što su u vezi s tim muljali po glavama cinici skloni crnom humoru.Ali, eto, i to je prošlo.
S ove dvije natuknice sam, s aspekta brzog dnevnog novinarstva, kasnio, pa ću se možda iskupiti s par rečenica o nečemu što će u svom vršnom obliku neizostavna tema biti sutra, na obljetnicu Oluje, kad Hrvatska slavi Dan pobjede. Taj događaj, uprkos svečanom predznaku, redovito je pozornica brojnih napetosti na, da tako kažem, domaćem terenu – u rasponu od rasčišćavanja statusnih pitanja branitelja, preko prevrednovanja ratnih zasluga, do reminisencija o haaškoj, za Hrvatsku optužujućoj dimenziji Domovinskog rata i Oluje kao „zajedničkog zločinačkog pothvata“. Ali taj je datum neizostavno postao i svojevrsni „okidač“ za uvijek novo problematiziranje odnosa Hrvatske i Srbije, tim više što na toj ratom kontaminiranoj, i iz stotinu povijesnih i recentnih razoga delikatnoj relaciji ima još dosta otvorenih pitanja. Primjerice, tužba Hrvatske i protutužba Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, hrvatsko priznanje nezavisnosti Kosova, nedorečeni popisi nestalih u ratu s obje strane, slab povratak izbjeglih Srba, položaj nacionalnih manjina, neriješeno pitanje imovine Srba u Hrvatskoj i hrvatskih tvrtki u Srbiji... Sve to, i ponešto dodatnog, nerijetko uz eskalaciju borbene retorike, iznova se podgrije za dan Oluje, pa kod trezvenih, umjerenih i budućnosti okrenutih na obje strane nije bez osnove zabrinutost da bi od povišenih tonova – lani je, recimo, hrvatsko oslobađanje Krajine iz Srbije izravno nazvano najvećim zločinom Hrvata i tragedijom srpskoga naroda - mogli profitirati oni, također na obje strane, čija je politika:što gore, to bolje. Takvima je možda i najveći neprijatelj podatak da će ove sezone na hrvatskom primorju turista iz Srbije ipak biti 11 posto više nego lani.
Srijeda, 5. kolovoza
U Kninu je državni vrh, slavi se Dan pobjede, drže govori, polažu vijenci, podsjeća na poginule pripadnike HV-a i na povijesni trenutak podizanja hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi, čime je označen kraj srpske paradržave i, praktično, okončan rat vojnom pobjedom. Doista, važan datum i slavi se, što bi se reklo, po pravilu službe. Ali, mora se dodati – na prvi pogled. Iza scene je mnogo toga o čemu se možda i najbolje može progovoriti pitanjima. Kako je moguće da se organiziraju, istog dana, dvije antagonizirane proslave – jedna u Kninu, s državnim prvacima na čelu, i druga u obližnjim Čavoglavama, kojom ravna pjevač Marko Perković Thompson i gdje Vlada nije ni pozvana ? Je li smijelo doći do toga da neke braniteljske udruge odbiju sudjelovanje u kninskom mimohodu, navodno uvrijeđene protokolom i dovoljno rezignirane da cijelu proslavu do jučer svete Oluje nazovu cirkusom u kojemu ih se vrijeđa i omalovažava ? Tko će se i tko bi se morao zamisliti nad istupima brojnih branitelja koji sebi više ne vide mjesta u kninskoj paradi, među ne baš malo onih koji, kako navode, ni rat ni Oluju iz blizine nisu ni videli ni čuli ? Čime objasniti, da nasuprot kninskom koncertu „domoljubnog Škore“ na alternativnoj čavoglavskoj proslavi nastupi čitava glazbena bojna s Thompsonom, Zečićem, Bulićem, Grdovićem...? Kako se postaviti prema činjenici da je u Kninu na Vlasti kolalicija HDZ-a i SDSS-a, a da je Srpsko narodno vijeće na proslavi sudjelovalo tek s porukom o žaljenju za svim žrtvama rata ?
Odgovora nema, ali za olakšanje može poslužiti okolnost da su se često, kroz povijest, stvari više pomicale naprijed pitanjima nego odgovorima.
Četvrtak, 6. kolovoza
Političke priče ovog vrelog ljeta već nam svima polako izlaze na uši, ali što se može – i u ovom dnevniku nužne su još dvije-tri iječi o kninskoj proslavi Oluje, točnije o dionici predsjednika Mesića. U svom govoru je naglasio da se čast i herojstvo Domovinskog rata može čuvati i sačuvati jedino ako se „zločini počinjeni pod krinkom hrvatstva energično osuđuju“.Nakon tog jasno izrečenog stava, isklesanog od jednog komada bez retoričkih napuklina, odbio je otići na misu za domovinu u kninskoj crkvi sv. Ante. Razlog nije skrivao: nitko se s Kaptola nije ogradio od uvodnika Glasa Koncila u kojem je, istina neizravno, proglašen veleizdajnikom. Mesić, očito je, pri kraju mandata vuče državničke poteze velikog foramata i jasnog demokratskog opredjeljenja, a kojima – sigurno je – neće aplaudirati Crkva ni nacionalna desnica, koja uočljivo jača u njedrima vladajuće stranke. Treba se potsjetiti da je, osim aktualne kninske poruke Crkvi, šef države ovih dana na preispitivanje u Ustavni sud uputio retrogradni zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te tzv. zakon o haraču ili posebnom recesijskom porezu, pa je lako zaključiti da na Pantovčaku ne stanuje fikus nego faktor čijeg se upliva posebno plaše desni pretendenti na njegovo mjesto, Hebrang pogotovo.
Što još zabilježiti za današnji dan? Možda to da će tajnoviti biznismen Danko Končar izgleda kupiti sve hrvatske škverove, pa makar i za jednu kunu, te vijest koja će posebno ražalostiti generaciju šezdesetosmaša:zbog financijskih problema neće biti obilježena 40-ta obljetnica Woodstocka, jedne od najvažnijih političko-kulturoloških činjenica našega vremena. Šteta.
Petak, 7. kolovoza
Danas je dan za sjećanje na znanstveno i, prije svega, politčko djelo preminule Savke Dabčević-Kučar, prve ruže – kako su je zvali – Hrvatskog proljeća iz 1971. godine. Bez sumnje, bila je jedna od najvažnijih političkih osoba u našoj zemlji, svoj je politički život trošila strastveno i u njemu – na liniji tzv. hrvatskog maspoka“ sagorjela u vatri Karađorđeva, nakon čega su stigle godine i njezine i famozne „hrvatske šutnje“. U Jugoslaviji je živ jela pod stigmom isključenja iz Partije i smjene sa svih funkcija, kojih se nije uspjela – barem ne u vlasti – domoći ni nakon stvaranja Hrvatske. Savka je 199o. godine osnovala HNS, a na predsjedničkim izborima 1992. – premda je bila političarka s karizmom i s kojom su se identificirali brojni u narodu - dobila je samo 6 posto glasova. Tuđmanovo hrvatstvo, vidno različito od njezinoga, očigledno je bilo kurentnija roba na političkom tržištu, pa je u Hrvatskoj državi njezina „prva ruža“ – tako je ispalo - mirisala samo u epizodnim ulogama. Slutim da će Savka više političkih priznanja dobiti na pogrebu, negošto ih je imala za života.
Za kraj – jer ovaj se dnevnik protegao preko svake mjere – samo jedna vijest za koju se više ne zna je li eminentno politička: Ivo Sanader primljen je u bolnicu, vjerojatno s upalom pluća. Medicinski, politički i nautički amateri misle da ga je na „Malo vitra“ uhvatilo neočekivano puno vitra. I to prohladnog.
Subota je, 1. kolovoza i prvi dan moga dnevnika za Radio Slobodnu Europu i – nije baš da nemam tremu. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog „iskoraka“ u medij koji nije moj u punom smislu te riječi , ne poznajem mu sve regule, ograničenja i prednosti, a možda sam samo – poput mnogih mojih kolega iz pisanog ( da ne bih pretenciozno kazao – pismenog) novinarstva – previše uronjen u onu famoznu tezu : „verba volant, scripta manent“, odnosno samo slovu na papiru vjerujem. Bilo kako bilo, krenut ću od nećeg što jest crno na bijelom: u današnjem broju Slobodne Dalmacije, moga matičnog lista, danas na trećoj stranici imam komentar o – možda ovog trenutka zapravo nije ni važno o čemu i čini mi se umjesnijim nekako pokušati izreći naglas osjećaj koji me u vezi s tim prožima. Nakon tolikih godina, tolikih tekstova i radosti i nevolja koje su mi donosili, opet je kao prvi put. Opet me uhvaćenog nad svojim tekstom u novini obuzme neko, drugima vjerojatno teško shvatljivo uzbuđenje, osjećaj koji izmiče svakom definiranju, a porijeklom je vjerojatno iz onog, u mom slučaju davnog, vremena kad se tek počelo uzimati opijum novinarstva, kad se nad svakim retkom predanim uredniku strepilo kao nad novorođenčetom, svaka izbačena ili izmijenjena riječ doživljavala se kao da mi je tekstu iskopano oko, a meni se baš to oko činilo najsjajnijim... Uostalom, možda je i dobro što taj , ipak blaženi, osjećaj nije umro, što ga vječno pomlađuju novi tekstovi otisnuti na novinskom papiru, sve dok ih bude.
Vidim da sam kvotu redaka ili riječi raspoloživih za ovaj prvi nadnevak već uglavnom potrošio za moje sentimente, ali svjestan da će to malo koga zanimati obećajem kako ću se popraviti u idućim „nastavcima“ i baviti se relevantnijim stvarima iz okoliša, a kojih, mora se priznati, ima dosta. Uostalom, to sam – evo ovako kako ćete čuti – priznao i u spomenutom današnjem komentaru u Slobodnoj: Kroničari i komentatori svoje akcente, naglaske, vidikovce, prozore i retrovizore, ili kako se već ne zovu sve te puste rubrike tipa „ja tako mislim“, mogu birati s prebogatog švedskog stola zaista nesvakodnevnih i čak iznimnih, katkad dramatičnih zbivanja. Em abdicirao premijer, em se na čast jumbo plakata uzdižu pretendenti za novoga stanara Pantovčaka, em se novoustoličena šefica Vlade žali da je linčuju mediji; na Markovu trgu u mukama se rebalansira državni proračun, za godišnjicu Oluje pripremaju se dvije međusobno gotovo zaraćene proslave, oko Brača pliva morski pas, na prilazu Splitu tragična željeznička nesreća, a – kad je već riječ o nesrećama – u Saboru zastupnici ostali bez besplatnih kava, pića i novina...
Nedjelja, 2. kolovoza
Prije nego što se zatrpam današnjim novinama još jednom – dok se fizički ne uputim u uzavreli dan u kojem će ministar Bajs i ekipa na graničnim pijelazima prebrojavati pristigle turiste i množiti ih s brojem noćenja - što u glavi, što u rukama prelistavam jučerašnja,
Čini se da je fitilj pripremljen, u zraku lebdi eksplozivna smjesa i jedino je u Vjesniku, hrvatskom političkom dnevniku ( kako sam sebi tepa) s vladinim financijskim blagoslovom – pravi Diznilend.
Inače, dva su vodeća dnevnika, Jutarnji list i Večernji list, sinhrono objavila dugometražne intervjue s potpredsjednikom Sabora Vladom Šeksom, koji se u javnosti, a izgleda i objektivno, uspostvlja kao najmoćniji čovjek HDZ-a i , shodno tome, hrvatske vlasti. Oba se doimaju kao svojevrsni demanti interpretacija intervjua što ga je prošlog tjedna Šeks dao riječkom Novom listu. Pale su , naime ocjene, da je moćni Slavonac u kontekstu desničarskog puča u HDZ-u već započeo desanaderizaciju stranke, oštro kompromitirajući stil vladanja bivšeg premijera, Šeks opovrgava, to mu, veli, podmeću, nema desnog puča.
I baš u isto vrijeme, stranka službeno potvrđuje kandidaturu Andrije Hebranga, prononsiranog desničara, za predsjednika republike. I bez obzira na to što mu šanse za pobjedu nisu velike - ili baš zato - Hebrang je poruka.
Ponedjeljak, 3. kolovoza
Skupljam, navečer, krhotine ovog relativno mirnog dana, da bi ih s koliko-toliko smisla posložio u ovaj dnevnik koji me, priznajem, sve više zaokuplja i u neku ruku obvezuje na promatranje svijeta kroz „dnevničku przmu“. Moja kćer Rašeljka, doktorantica sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, profesionalno i privatno „pacijentica“ jazza i glazbe uopće, pokušava doći do dviju ulaznica za rasprodanu baletnu predstavu „Život i tango“ u okviru Splitskog ljeta. Računa na mene, a ja na moje kazališne veze i – uspijevam se „dokazati“. Ulaznice su tu, i nekako mi se čini da sam, s malo šale, za današnji dan dovoljno postigao u životu.
Od javnih stvari, turbulenciju u meni pokreću zadnji refuli opore priče o zlosretnom pohodu hajdukovih navijača, notorne Torcide, u slovačku Žilinu. Objavljene su fotografije o,blago rečeno, energičnoj akciji tamošnje policije. Iz nekih slika doslovno se cijedi krv i moglo bi se lako izvuči ishitrene zaključke o mladim navijačima kao neupitnim žrtvama policijske brutalnosti. Ali, izvještaji govore i o 50 ozlijeđenih policajaca, demoliranom lokalima, divljanju navijača na željezničkom kolodvoru, brojnim hapšenjima... i kad se tome pribroji ponešto od dosadašnjih iskustava s Torcidom, obilježenih sirovim nasiljem, šovinističkim i rasističkim ispadima, završni račun teško može odvesti klatno odobravanja na njihovu stranu. Naprotiv. Onima u dilemi preporučujem da pogledaju pobjednički film s ovogodišnje Pule, Metastaze. U moru dojmljivo prikazanog nogometnog navijačkog užasa, prožetog siledžijstvom, nacističkim nagnućima i potpunim otsustvom makar i minimalne duhovnosti, jedina je kap nade u pomisli da filmaši pretjeruju. Ako pretjeruju. U svakom slučaju, na sigurnost slovačkih turista na Jadranu ovih je dana trebalo posebno pripaziti, a njihovi su policajci u Makarskoj upućeni da uniforme nakratko zamijene kupaćim kostimima, zlu ne trebalo. Moja je Slobodna objavila umjesan tekst o nužnosti da se prekine besmislena spirala osvete.
Utorak, 4. kolovoza
Malo se grizem za jezik zbog onoga što sam jučerašnji dan okvalificirao „relativno mirnim“. Jer, kako može
Dan pobjede je neizostavno postao svojevrsni „okidač“ za uvijek novo problematiziranje odnosa Hrvatske i Srbije, tim više što na toj ratom kontaminiranoj, i iz stotinu povijesnih i recentnih razoga delikatnoj relaciji ima još dosta otvorenih pitanja.
S ove dvije natuknice sam, s aspekta brzog dnevnog novinarstva, kasnio, pa ću se možda iskupiti s par rečenica o nečemu što će u svom vršnom obliku neizostavna tema biti sutra, na obljetnicu Oluje, kad Hrvatska slavi Dan pobjede. Taj događaj, uprkos svečanom predznaku, redovito je pozornica brojnih napetosti na, da tako kažem, domaćem terenu – u rasponu od rasčišćavanja statusnih pitanja branitelja, preko prevrednovanja ratnih zasluga, do reminisencija o haaškoj, za Hrvatsku optužujućoj dimenziji Domovinskog rata i Oluje kao „zajedničkog zločinačkog pothvata“. Ali taj je datum neizostavno postao i svojevrsni „okidač“ za uvijek novo problematiziranje odnosa Hrvatske i Srbije, tim više što na toj ratom kontaminiranoj, i iz stotinu povijesnih i recentnih razoga delikatnoj relaciji ima još dosta otvorenih pitanja. Primjerice, tužba Hrvatske i protutužba Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, hrvatsko priznanje nezavisnosti Kosova, nedorečeni popisi nestalih u ratu s obje strane, slab povratak izbjeglih Srba, položaj nacionalnih manjina, neriješeno pitanje imovine Srba u Hrvatskoj i hrvatskih tvrtki u Srbiji... Sve to, i ponešto dodatnog, nerijetko uz eskalaciju borbene retorike, iznova se podgrije za dan Oluje, pa kod trezvenih, umjerenih i budućnosti okrenutih na obje strane nije bez osnove zabrinutost da bi od povišenih tonova – lani je, recimo, hrvatsko oslobađanje Krajine iz Srbije izravno nazvano najvećim zločinom Hrvata i tragedijom srpskoga naroda - mogli profitirati oni, također na obje strane, čija je politika:što gore, to bolje. Takvima je možda i najveći neprijatelj podatak da će ove sezone na hrvatskom primorju turista iz Srbije ipak biti 11 posto više nego lani.
Srijeda, 5. kolovoza
U Kninu je državni vrh, slavi se Dan pobjede, drže govori, polažu vijenci, podsjeća na poginule pripadnike HV-a i na povijesni trenutak podizanja hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi, čime je označen kraj srpske paradržave i, praktično, okončan rat vojnom pobjedom. Doista, važan datum i slavi se, što bi se reklo, po pravilu službe. Ali, mora se dodati – na prvi pogled. Iza scene je mnogo toga o čemu se možda i najbolje može progovoriti pitanjima. Kako je moguće da se organiziraju, istog dana, dvije antagonizirane proslave – jedna u Kninu, s državnim prvacima na čelu, i druga u obližnjim Čavoglavama, kojom ravna pjevač Marko Perković Thompson i gdje Vlada nije ni pozvana ? Je li smijelo doći do toga da neke braniteljske udruge odbiju sudjelovanje u kninskom mimohodu, navodno uvrijeđene protokolom i dovoljno rezignirane da cijelu proslavu do jučer svete Oluje nazovu cirkusom u kojemu ih se vrijeđa i omalovažava ? Tko će se i tko bi se morao zamisliti nad istupima brojnih branitelja koji sebi više ne vide mjesta u kninskoj paradi, među ne baš malo onih koji, kako navode, ni rat ni Oluju iz blizine nisu ni videli ni čuli ? Čime objasniti, da nasuprot kninskom koncertu „domoljubnog Škore“ na alternativnoj čavoglavskoj proslavi nastupi čitava glazbena bojna s Thompsonom, Zečićem, Bulićem, Grdovićem...? Kako se postaviti prema činjenici da je u Kninu na Vlasti kolalicija HDZ-a i SDSS-a, a da je Srpsko narodno vijeće na proslavi sudjelovalo tek s porukom o žaljenju za svim žrtvama rata ?
Odgovora nema, ali za olakšanje može poslužiti okolnost da su se često, kroz povijest, stvari više pomicale naprijed pitanjima nego odgovorima.
Četvrtak, 6. kolovoza
Političke priče ovog vrelog ljeta već nam svima polako izlaze na uši, ali što se može – i u ovom dnevniku nužne su još dvije-tri iječi o kninskoj proslavi Oluje, točnije o dionici predsjednika Mesića. U svom govoru je naglasio da se čast i herojstvo Domovinskog rata može čuvati i sačuvati jedino ako se „zločini počinjeni pod krinkom hrvatstva energično osuđuju“.Nakon tog jasno izrečenog stava, isklesanog od jednog komada bez retoričkih napuklina, odbio je otići na misu za domovinu u kninskoj crkvi sv. Ante. Razlog nije skrivao: nitko se s Kaptola nije ogradio od uvodnika Glasa Koncila u kojem je, istina neizravno, proglašen veleizdajnikom. Mesić, očito je, pri kraju mandata vuče državničke poteze velikog foramata i jasnog demokratskog opredjeljenja, a kojima – sigurno je – neće aplaudirati Crkva ni nacionalna desnica, koja uočljivo jača u njedrima vladajuće stranke. Treba se potsjetiti da je, osim aktualne kninske poruke Crkvi, šef države ovih dana na preispitivanje u Ustavni sud uputio retrogradni zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te tzv. zakon o haraču ili posebnom recesijskom porezu, pa je lako zaključiti da na Pantovčaku ne stanuje fikus nego faktor čijeg se upliva posebno plaše desni pretendenti na njegovo mjesto, Hebrang pogotovo.
Što još zabilježiti za današnji dan? Možda to da će tajnoviti biznismen Danko Končar izgleda kupiti sve hrvatske škverove, pa makar i za jednu kunu, te vijest koja će posebno ražalostiti generaciju šezdesetosmaša:zbog financijskih problema neće biti obilježena 40-ta obljetnica Woodstocka, jedne od najvažnijih političko-kulturoloških činjenica našega vremena. Šteta.
Petak, 7. kolovoza
Danas je dan za sjećanje na znanstveno i, prije svega, politčko djelo preminule Savke Dabčević-Kučar, prve ruže – kako su je zvali – Hrvatskog proljeća iz 1971. godine. Bez sumnje, bila je jedna od najvažnijih političkih osoba u našoj zemlji, svoj je politički život trošila strastveno i u njemu – na liniji tzv. hrvatskog maspoka“ sagorjela u vatri Karađorđeva, nakon čega su stigle godine i njezine i famozne „hrvatske šutnje“. U Jugoslaviji je živ jela pod stigmom isključenja iz Partije i smjene sa svih funkcija, kojih se nije uspjela – barem ne u vlasti – domoći ni nakon stvaranja Hrvatske. Savka je 199o. godine osnovala HNS, a na predsjedničkim izborima 1992. – premda je bila političarka s karizmom i s kojom su se identificirali brojni u narodu - dobila je samo 6 posto glasova. Tuđmanovo hrvatstvo, vidno različito od njezinoga, očigledno je bilo kurentnija roba na političkom tržištu, pa je u Hrvatskoj državi njezina „prva ruža“ – tako je ispalo - mirisala samo u epizodnim ulogama. Slutim da će Savka više političkih priznanja dobiti na pogrebu, negošto ih je imala za života.
Za kraj – jer ovaj se dnevnik protegao preko svake mjere – samo jedna vijest za koju se više ne zna je li eminentno politička: Ivo Sanader primljen je u bolnicu, vjerojatno s upalom pluća. Medicinski, politički i nautički amateri misle da ga je na „Malo vitra“ uhvatilo neočekivano puno vitra. I to prohladnog.