Dnevnik: Dolaze generacije koje se ne mire sa diskriminacijom

Dnevnik je vodila Šejla Šehabović, bosanskohercegovačka knjževnica, autorica zbirke pjesama "Make up" i knjige priče "Car Trojan ima kozije uši" i "Priče, ženski rod, množina". Prevođena na poljski i mađarski. Živi između BiH i Mađarske. U Budimpešti pohađa doktoralni studij na Central European University.

U svom dnevniku ističe da oni koji žive u "dijaspori" trebaju "prestati soliti pamet ljudima koji žive dole". Objašnjava kako je u Mađarskoj i koje su sličnosti između te i država na Balkanu. Govori o nacionalizmu, feminizmu...

* Subota, 23. 3. 2013.

U Beograd stižem iz Sarajeva. Ne baš iz Sarajeva, da prekratim klatarenje po putu zastanem (živio razlog!) u rodnom gradu. Morat ću se vratiti kući – sama sebi počinjem ličiti na ono što zlonamjerni zovu „dijasporom“ – čudim se ljudima, strahujem za njih, kao da ih posmatram sa distance. Zla je ta distanca, korijen joj je u maničnom iščitavanju vijesti, analiza, rasprava i inih papirnatih i, češće, elektronskih uradaka o Bosni i Hercegovini. Kad sjedneš negdje u Evropi i iz ptičije perspektive nagvaždaš i moriš sebe svakojakim saopštenjima i mišljenjima o „onome dolje“, porasteš u svojih očima na najgori mogući način. Prestani ljudima soliti pamet, kažem sebi u Tuzli. Kad malo razmislim, ovo bi mogao biti moto za novu turističku sezonu u mom rodnom gradu.

Tuzla vam je, odnedavna, ljetna turistička destinacija. Pošto sam prokazana lokalpatriotkinja, ne obavezujem vas da mi vjerujete na riječ, ali Panonska jezera najtoplije preporučujem. Najviše mi se sviđa što su slana jezera saživjela sa gradom, kao da se oduvijek u pola čaršije nalazilo kupalište, sa sve slapovima, toboganima i plažom. Ljetos sam, na glavnoj ulici, susrela nanu u kombinezonu: na glavi slamnati šešir, pod miškom spužvica za sunčanje. Odoh, kaže poznanici u parku, samo da dovršim ručak, pa me eto opet na kupanje! Panonska jezera u Tuzli ljeti imaju nešto od Makarske iz osamdeset pete, malko uređenije i čišće. A odakle ste vi? – pitaju ljudi jedni druge, na pola metra vodenog razmaka u plivanju. Tu će tri tuđa djeda priskočiti unučetu koje se nagutalo vode.

Od maja, ako je vjerovati vijestima, na ulazu u Panoniku dočekat će vas Nazif Mujić, junak filma „Berači željeza“. Posao čuvara donijela mu je slava. Što je svojevrsni bosanski kuriozitet, jer se čini da stvar ide obratno – prije biste očekivali da čovjek od čuvara kupališta nekim čudom dobaci do glumca sa međunarodnom nagradom, nego da mora postati slavan kako bi postao čuvar kupališta.

* Nedjelja, 24. 3. 2013.

Ne ispričah vam šta sam radila u Sarajevu: pozvao me Namik Kabil, koji za FTV snima film o bosanskohercegovačkoj ratnoj poeziji. Film je dokumentarni a koncept, barem onaj dio koji sam posve shvatila, sastoji se u tome da pjesnikinje i pjesnici čitaju svoje pjesme gledajući zamišljenu publiku „u oči“. Ne znam kako će naši gledatelji i gledateljice reagirati na takvo „suočavanje“, meni je bilo divno i osvježavajuće. I u Sarajevu sam u sebi nekoliko puta ponovila da ne smijem ljudima soliti pamet, naročito zato što se, nekim čudom, kojem se izvana gledajući ne da naslutiti porijekla, ljudi otimaju beznađu i rade svoj posao, a poneko, bome, u tome i uživa.

S velikim sam, rekoh, zadovoljstvom, izgovorila svoje pjesme u to kamerino oko – ne znam, zapravo, čemu bi poezija drugome i služila nego da je uputiš u kakvo oko, zato mi se ova naizgled jednostavna ideja za film toliko dopala. Ponovim, još jednom u Sarajevu, ovo suočavanje, istoga dana.

Pozvala me Adisa Bašić da porazgovaram na času sa njenim studenticama i studentima. Da ima neko zanimanje u kojem cio život razgovaraš sa takvima koje sam u toj učionici srela, ne bih se dvoumila da ga se dočepam do penzije. Govorim sebi da su oni, sigurno, izuzetak od svih pravila. Da nema tako pametnih i zdravih u ovoj zemlji, da ih ne može biti, ovi su se trefili, sastali slučajno na jednom času, a sve oko nas je žabokrečina u kojoj se povazdan kuka i gdje je način života samosažaljenje. Mi, eto, pričamo o poeziji, a zemlja se oko nas rastapa, otiče i curi kao snijeg kad se topi i nigdje nijedne krpice tla ostati neće. Nešto me, ipak, kopka: ako su oni iz ove poplave iznikli uspravno, onda nije vraga da se nije održala mrvica čvrste podloge pod nama.

* Ponedjeljak, 25. 3. 2013.

Prije nego odem iz Srbije, imam jednu opću i jednu ličnu preporuku:

1. Ako gledate utakmice u kojima se međusobno sukobljavaju takozvane „regionalne“ reprezentacije, nemojte, ako vam je sport mio, čitati internet komentare poslije utakmica. Pogledam u Beogradu obje „naše“ utakmice: Srbija-Hrvatska i BiH-Grčka. Ne ubrajam se u ljubiteljice fudbala, nego mi je društvo (iz razumljivih razloga, koje, na žalost, ne trebam objašnjavati) odustalo od gledanja u kafani, a i vrijeme je gripa, tek, ostalo se kući, TV u Srbiji prenosi jednu, a live streaming drugu. Ova druga utakmica, bi mi zanimljivija, jedno zato što je osvježenje da i Bosna u nečem pobjeđuje, a drugo zbog komentatora: na internetu puštaju neku stranu TV kuću, komentator govori engleski. Poslije prvih deset minuta više i ne gledam rezultat, zabavljam se njegovim prenošenjem: And now, Ediin Žekou strikes again! Ediiin Žekouuu! Ediiin Žekooou! Taman tako u veselju završavamo gledanje (grdim mladog Stefanovića, mogao je, vala, dati i onaj četvrti go – to vam je tipična bosanska megalomanija s moje strane), kad me đavo natjera da pogledam šta o tom vele naši grlati i na tipkovnici brzi instant-komentatori. Svađa se, vidim, već zahuktala, proširio se sukob, psuju se majke raznolike, što četničke, što ustaške, što vatikansko-teheranske. Neki nesretni Armenac, kukala mu majka, valjda uz pomoć google translator alatke, navadio se da ubacuje svoje komentare. Kome je držao stranu, nisam pobrala, ali su ga bratski narodi izmarškali jednodušno, bez razlike vjere.

2. U Srbiji, ne jedite pitu. Prvo, zato što ovdje pite nemaju lična imena, nego se sve svode na burek, a osobnost im ovisi o nadjevu. Nijedna čestita sirnica, krompiruša, tikvenica, zeljanica, pa čak ni kupusnjača, neće dozvoliti da je prodaju pod skupnim, mesnim nazivljem. Pogotovo ne jedite ono što se ovdje zove sarajevski burek. Koliko vidim, tako se tu zove sve što je smotano u zvrk. Naišla sam i na nešto što se odazivalo na pita od jabuka, također je bilo smotano u zvrk, i još, pride, poliveno agdom. Šta da vam kažem, tamo odakle ja dolazim, ovaj kulinarski metod se zove blasfemija.

U Bosni, kad jedeš pite, moraš se osjećati kao da te zagrlila tetka sa sisama kao hljebovi dvokilaši, kakve postoje u pričama Fadile Nure Haver. Pita je klasno i stilsko pitanje: predebeo okrajak znači prostaštvo, premasno tijesto seljačko porijeklo. Oblik i veličina zvrka, providnost jufke i kvalitet nadjeva, to su iskazi o korijenima, društvenom statusu i položaju. Nikad nisam ni pokušala napraviti pitu. Kodifikaciju prihvatam, ali gubitak obraza teško.

* Utorak, 26. 3. 2013.

Šta me je spopalo da razglabam o hrani? Odmah ću vam objasniti. U autobusu Beograd-Budimpešta čitam knjigu Kšištofa Varge „Gulaš od turul ptice“ u prijevodu sa poljskog Milice Markić. Ova studija mađarske kulture pokazuje historiju Mađarske i Mađara kroz ono što su kuhali i jeli, što i dalje kuhaju i jedu. To je istovremeno tugaljiva i duhovita pripovijest o narodu zarobljenom u ravnici, raskomadanom kao meso u gulašu i pošteno zapapričenom. Varga veze svoju pripovijest blagonaklono, kao što umiju gurmani, i odlučno, kao što čine kuhari. Slavna historija, porazi, nacionalizam i današnje politike očaja u Mađara, u ovoj knjizi zaliveni su hektolitrima vina, piva i garnirani mesinom i slasticama. Pripovjedač tumači život krečući se po bircuzima, kafanama, restoranima, slastičarnama i bistroima stvarne i željene Mađarske.

Kao i kod većine zemalja i naroda na svijetu, to dvoje nisu isto, nego su upravo suprotno. Moji mađarski prijatelji čudom se čude slici kojom ih kite na Balkanu – dok mi čeznutljivo pogledamo ka uređenosti i dovršenosti zemlje koja je pristupila potrebnim unijama i udruženjima, obavila tranzicije i privatizacije i priključila se na infuziju svjetskih dešavanja, ovdje se začinje priča koja nam je otužno poznata iz devedesetih. Zemlja nam je premala, narod nam je uskraćen, uvijek smo mi žrtve, cijeli svijet je protiv nas. Izdaja, izdaja, satrite izdajnike (po mogućnosti manjinske) među nama. Ponekad pomislim da nacionalizmi svih boja i meridijana ne bi bili toliko odvratni i neprobavljivi da nisu, svugdje na svijetu, u dlaku isti. Ovo je, očito, zabluda – da nisu istovjetni, odvratni i neprobavljivi, a istovremeno kanibalistički zagledani samo u vlastitu utrobu i ubijeđeni u vlastiti izuzetnost, ne bi ni bili nacionalizmi. Kad čujem parole današnjih mađarskih mainstream političara i javnih poslenika, nešto me stegne u želucu. „Gulaš od turul ptice“ je prelijepa knjiga o hrani od koje vam se ukida apetit.

* Srijeda, 27. 3. 2013.

Da danas ne popustim pred ravničarskom melanholijom kojom me nahranio Kšištof Varga, gledam kako da se, u ova gripozna vremena, nečim razonodim. Klin se klinom izbija – ako je jedan tekst učinio da se osjećam kao Ćopićev Jovandeka Babić koji nigdje ne dospijeva i noge mu se pod njim smanjuju u blatnoj ravnici, onda da izbijemo na zelenu granu tekstovima iz brdsko-planinskih predjela. Odmah se oraspoložim: u Danima od 15.3. četiri dobra teksta. Za ovdašnje novine ovo je događaj, na nivou omanjeg čuda. Vuk Bačanović predstavlja studiju Jakea Lowingera o transformaciji iz tržišnog socijalizma u kapitalizam koju SFRJ nije preživjela. Ova zanimljiva studija posmatra ekonomske, (namjerno) previđane faktore koji su odredili raspad Jugoslavije.

Upisujem sebi u podsjetnik da pročitam opisanu studiju – najprije zato jer se ovdašnja povijest prečesto svodi na analiziranje činjenica i događaja iz perspektive neizbježnosti. Edward Said je negdje zapisao, a ja slobodno prepričavam, kako se posao historičara sastoji u ispitivanju različitih mogućnosti koje su mogle slijediti iz događaja, a da se obratnom metodom, tumačenju uzroka iz posljedice, prikazujući i jedno i drugo neizbježnim i jedino mogućim, ne bave historičari, nego kukavice.

Masha Durkalić predstavlja izložbu „Miraz“ postavljenu u sarajevskoj galeriji Collegium artisticum. Izložba je otvorena 8. marta, kako kaže Dunja Blažević, „vratila se kući“, u Sarajevo. I tekst i izložba sama iznimno su zanimljivi.

Kristina Ljevak i Jasmina Čaušević, začuđujuće optimistično, u ovom broju Dana, pišu o LGBT aktivizmu u Bosni i Hercegovini danas. Zauzeti kuknjavom i ponavljanjem da nigdje nije grdno kao kod nas i da nam se ništa dobro ni pametno ne dešava, čini se da, a autorice o tome svjedoče, ne primjećujemo grupe aktivista i aktivistkinja organiziranih na principima solidarnosti, koje, uprkos svemu, opstaju, i na ovom teškom i trusnom području, uporno rade. Postoje u našem društvu prakse koje pokazuju da niču generacije koje se ne mire sa diskriminacijom. Vjerujem da bi, kada bi u Bosni i Hercegovini uminula praksa pisanja novinskih tekstova u kojima se pamet komentatora iskazuje u što elokventnijem nabrajanju stvari koje nisu učinjene, koje se ne mogu i ne umiju učiniti i u razlaganju na sitna crijevca svega što je propalo i ukvarilo se, vjerujem, kažem, da bi onog momenta kad bi mjera pameti prestala biti ogorčenost, bilo mnogo više prostora za osvježavajuće prakse o kojima govore Ljevak i Čaušević.

* Četvrtak, 28. 3. 2013.

Da ne propustim danas i četvrti dobar tekst iz Dana: Jasna Kovo piše o 8. martu i onome što ovaj datum i kulture koje su u našim društvima za njega vezane čini feminističkim, i/ili raskida vezu feminističke solidarnosti sa historijskim datumom. Danas čitam i polemiku na sličnu temu koju objavljuje tačno.net. Ako već niste, pročitajte polemiku Tanje Miletić Oručević i Amera Tikveše o bosanskohercegovačkom feminizmu.

Preporučujem je iz dva razloga – prvo, zato što je ovo jedna od rijetkih smislenih polemika u nas, koja bi se i dalje dala razvijati i u kojoj se autorica i autor nisu potrudili da jedno drugome začepe usta nogom. Ovo je rijedak primjer onoga što se danas zove kultura dijaloga a ispunjava jednostavni zahtjev da odgovaraš na tekst, a ne onoga ko se iz njega obraća. Drugi razlog što sam za zadovoljstvom pročitala ove tekstove je njihova tema. Naime, kad se govori o bh. feminizmu danas, uobičajeni manir izlaganja kao da je izašao iz pjesme Sjetuje me majka i brine se za me. Majka iz pjesme, doduše, češće je u našem javnom prostoru muškoga roda. Tako imamo već uspostavljena pravila govora na ovu temu: čim se u jednoj rečenici spomene Bosna i Hercegovina i feminizam, odmah očekujte da (najčešće) autor, s pika objasni da toga u nas nema. Što autore, bilo zlonamjerne, bilo dobronamjerne, ne sprječava da u ostatku teksta ne pokritikuju sve feminističke, a bome i prakse koje im se samo učine feminističkima u nas.

Ako se žene bave aktivizmom, onda nisu dovoljno teorijski osviještene. Akoli, pak, pišu kakve teze na fakultetima, onda što se ne bave stvarnim položajem žene? Ako se bave, pa se uključe u politiku, onda što su se uključile u sistem? Ako izađu, sa margine, makar da plešu na cesti, onda šta ima da plešu kad sve propada? U zaključku, sva ova sjetovanja redovno prebrišu tradiciju bh. feminizma, a posebno, i najmarljivije, pozaboravljaju sve žene koje su nam omogućile da uopće u javnom prostoru o ovoj temi raspravljamo. Kada bi u našoj zemlji bilo feminizma koliko ima savjetnika koji upućuju feministice na pravi put, cvjetala bi jednakopravnost a naučna istraživanja, umjetničke prakse i medijska vidljivost žena rasla i nicala kao gljive poslije kiše.

* Petak, 29. 3. 2013.

Rano sam ustala, mađarsko proljeće, šta da vam kažem, naprosto je, kao i svačije ove godine, jednostavno iznevjerilo. Kaplje tužni topljeni snijeg sa krovova, valja se blato peštanskim ulicama, dobuju oluci i nesiguran vjetar zalijeće se s Dunava u grad, ni sam ne znajući šta hoće i kud bi se skrasio. Mislim da nam danas treba malo Hercegovine, makar na note. U tom smislu, želim s vama podijeliti malo Zostera, zlu ne trebalo.

Zoster „Budi svoj“