Nidžara Ahmetašević je novinarka iz Sarajeva koja već više od 20 godina piše o temama vezanim za ratne zločine i suočavanja sa prošlošću. Radovana Karadžića je vidjela prvi put uživo kada je išla u osnovnu školu, ali ga se jedva se sjeća iz tog perioda. Onda ga je ponovo vidjela uživo 3. marta 2009. godine u sudnici Haškog tribunala. I nema više potrebe. Bez obzira na samo dva susreta (on nju nijednom nije primijetio), više od pola života obilježeno joj je njegovim idejama i djelima.
Subota, 26. mart
Dva dana je nakon presude Radovanu Karadžiću i vrijeme da počnem čitati šta piše u ovoj sudskoj odluci. U početku sam samo pratila reakcije javnosti i pokušavala shvatiti kako je moguće da još nismo pronašli način kako pričati o ratu i ratnim zločincima, a da ne budimo stare mržnje. Novim generacijama smo dosadni sa tim, a pri tome im ne pomažemo da shvate šta se to dešavalo, a još manje radimo nešto da spriječimo da i njihovi životi budu obilježeni Karadžićevim i ostalim nacionalizmima.
Presuda ima više od 2.500 stranica. Čitam preskačući dijelove. Prvo o ratu u Sarajevu, pa Prijedor, pa o tome kako je razvijana propaganda koja je podržavala provođenje Šest strateških ciljeva bosanskih Srba, a koju je osmišljavao Karadžić. Onda čitam o masovnim silovanjima vršenim u logorima u Prijedoru, Foči, Višegradu i nizu drugih gradova. Sve opisano do u detalje, a odgovorna osoba, napokon, osuđena zbog toga.
Ovo je prva presuda koja detaljno tretira cijeli rat u Bosni i Hercegovini, prva koja detaljno opisuje razvoj propagandne mržnje i kampanju masovnog silovanja. Iako je njen sadržaj od presudnog značaja za sve građane BiH, ali i regiona, teško da će još dugo biti dostupna na našem jeziku, što je još jedna besmislica u radu Tribunala.
Taj nezainteresovani odnos prema značaju koji ima njihov rad na naše živote, učinio je da ova instuticija bude vrlo daleka za region, ali isto je otvorio vrata za različite interpretacije odluka koje donose. Nažalost, kasno je za ispravljanje ovo velike greške Tribunala, kao i mnogih drugih.
Nedjelja, 27. mart
Već drugu sedmicu provodim između Banje Luke i Prijedora. Iz Banje Luke do Prijedora putujem autobusom nevjerovatno lijepim krajolicima. Nebo nemoguće plave boje, sa tek ponekim bijelim oblačićem, svuda behar, netaknuta priroda, lijepo uređena dvorišta… Sve podsjeća na mir.
Po povratku u Banju Luku, vraćam se i iščitavanju odluke koja osuđuje ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid počinjen u BiH. Tek danas čitam intervju koji je Edin Ramulić dao za Radio Slobodna Evropa. Izuzetno je važno to što govori Edin.
"Sve naše dominantne politike više od 20 godina nakon rata provode ustvari jedan od strateških ciljeva Radovana Karadžića. Svako razdvaja svoj izborni korpus odnosno narod", istakao je Ramulić.
Haški tribunal je u nizu svojih presuda osudio nacionalizam, ali ta poruka teško da je došla do nas.
Ponedjeljak, 28. mart
I dalje Karadžić. Mediji daju beskrajno puno prostora političarima da tumače presudu, a oni se, naravno, igraju sa tom moći i ponovo nas zamaraju svojim besmislom. Glasovi onih koji drugačije misle, koji zaista mogu tumačiti šta presuda nosi i znači za sve, se rjeđe čuju.
Glas Nemanje Stjepanovića, mog dragog prijatelja, saradnika agencije Sense i Fonda za humanitarno pravo, je onaj kojem vjerujem. Nemanja, kao i ostale kolege iz Sensa, su pratili rat Tribunala godinama. Znaju sve što se može znati o procesima, procedurama, znaju čitati odluke i presude. I ja im beskrajno vjerujem.
Potrudila sam se da čujem ili pročitam što više intervjua koje je davao Nemanja ovih dana jer znam da zna šta priča i da je pratio cijelo suđenje. Tokom ovih godinama koliko pratim i sama šta se dešava u Tribunalu, svaki put kada mi nešto nije bilo jasno, ili samo kada sam željela čuti komentar o nekoj odluci ili nečem što se dešavalo u sudnici, obraćala sam se kolegama u Sensu. I uvijek su znali šta govore.
U jednom od intervjua, Nemanja kaže: "U ovom trenutku smo miljama daleko od pomirenja na zdravim osnovama. Ono što sada imamo su zajednički rijaliti programi, saradnja među kriminalcima i primirje među političarima. Mi živimo u stanju primirja između i dalje živih ratnih rukovodstava. Međunarodna zajednica se pravi da to ne vidi, tapše naše političare po ramenu i srećna je što se makar u ovom času ne ubijamo. Oni nam ni u čemu neće pomoći, mi to moramo sami. Moramo, ali ne želimo. Naša jedina šansa su nove generacije. Ova sadašnja ne želi da pročita Karadžićevu presudu, po njoj će, kao i po mnogim prethodnim, napadati prašina, ali mastilo neće izblijediti. Ostaje nam da se nadamo da će ih novi naraštaji, recimo djeca koja se sada rađaju, pročitati prije nego što izbije novi rat. To je trka vremena".
Utorak, 29. mart
Potpuna farsa je postalo odavno sve što ima veze sa popisom stanovništva u BiH. U utorak čitam informaciju da se sada umiješalo i državno Tužilaštvo. Političari u BiH, koji su odgovorni za sve nedaće sa ovim popisom, nisu zaslužili ništa, pa ni ove redove. No, nadam se da će građani početi reagovati na njihovu nesposobnost i besprizornost, i početi pružati otpor, biti glasni u tome i zahtijevati promjene. Nadam se. Radnici Krivaje iz Zavidovića štrajkuju mjesecima. Pridužili su im se i građani Zavidovića. Nije im se pridružio niko više, iako je bezbroj obespravljenih radnika u BiH. Teško je razumjeti to.
Srijeda, 30. mart
Napokon proljeće. Još uvijek sam u Banjoj Luci koja je potpuno čarobna u ovo doba godine. Vrijeme provodim sa prijateljima i kolegama. Gotovo svaki dan odem do kolega iz Buke i lijepo mi je s njima. Čak kada ne mislimo isto o nekim stvarima, s njima je lijepo diskutovati. Odem i do BASOC-a, novog društvenog centra u gradu u kojem uvijek neko ima i pričaju se zanimljive priče.
U Prijedoru se nalazim sa ljudima iz organizacije KVART, kojima se iskreno divim na svemu što rade i kako to rade, i svaki put me iznova impresionira njihov načinom razmišljanja i koliko su hrabri ovi mladi ljudi. Upoznala sam napokon i pjesnika Darka Cvijetića koji mi priča kako radi na Gogoljevoj "Ženidbi" u prijedorskom pozorištu. Premijera je ove subotu. Vjerujem da vrijedi otići, ako ste u blizini.
Navečer još jedna dežura na Are You Syrious (AYS). Već mjesecima sarađujem sa grupom volontera iz Hrvatske, ali u mreži ima ljudi iz cijelog regiona, pa i šire. Mreža je velika i impresivno organizovana i efikasna u pomoći kojoj pružaju izbjeglicama koje se kreću "balkanskom rutom".
U Grčkoj je zaglavljeno više od 50.000 ljudi i još pristižu. Ilegalni prelasci se registruju u skoro svim zemljama u regiji. Ljudi žive u centrima iz kojih ne mogu izaći i tretirani su neljudski. Svaka pomoć, sve što možete uraditi, znači beskrajno puno. Volontiram u grupi pri AYS koja svaki dan izdaje dnevni bilten od događanjima na "balkanskoj ruti". Proces prikupljanja informacija je zanimljiv, težak i vrlo emotivan.
Ove sedmice privodimo kraju i pripreme za izložbu Udaljeni horizont koju je osmislio Jim Marshall, a učestvuje grupa volontera koji su tokom prošle godine odlazili na teren i pomagali na razne načine izbjeglicama. Otvaranje je 8. aprila u Zemaljskom muzeju. Iako ih ruta ne vodi preko BiH, vjerujem da ne možemo ignorisati sve što se dešava i da, ako smo u mogućnosti, možemo pokušati da pomognemo.
Izložbom želimo podsjetiti na to, ali i na neuspjeh Europske unije i Zapada da učine nešto da okočaju ovo mučenje. Jedini pravi lijek je kraj ratova i borba protiv siromaštva. No, o tome, čini se, ni ne razmišljaju. Apsolutno ništa nisu naučili u Bosni.
Četvrtak, 31. mart
Pravi je proljetni dan. U Banjoj Luci 22 stepena. Jedan Banjalučanin mi objašnava kako mu je žao nas ljudi iz Sarajeva jer nemamo rijeku. Gotovo sa saželjenjem me pogleda i prije nego izustim da imamo Miljacku, on kaže da je to simpatično, ali da to i nije baš rijeka. Za nekog ko živi kraj Vrbasa, znam, i nije. Nešto bih možda i pokušala reći u odbranu svog potoka, ali Vrbas je toliko lijep da, naprosto, ne mogu i samo se stidljivo smješkam.
U bašti BASOC-a cvjeta behar. Neko pored sluša Manu Chao. Povremeno naš mir prekidaju vijest o Šešeljevoj presudi. Ali ja sam u Banjoj Luci, sa prijateljima, sunce je, mir je, i sada ne mogu da mislim i o njemu. Ne dam mu da mi pokvari dan, ni on ni sada već besmisene haške sudije.
Na žalost, ima dana kada ću se tome morati vratiti. Ovaj dan im nisam dala. Cijeli dan pjevušim novu pjesmu Ede Maajke "No pasaran": "gdje god pošo' u strah došo', sa neznanjem si u krug drug, istok zapad sjever jug, vječno će se vraćat dug, opravdavat će se moje, pretjerati za tvoje, zato opravdano svi se boje".
Petak, 1. april
Presuda Vojislavu Šešelju mi danas izgleda kao šala, ali nije izrečena 1. aprila nego dan ranije. Sramotna je skoro svaka riječ u toj presudi, sramotno je cijelo to suđenje bilo koje je ukaljalo Tribunal do kraja. Kako ćemo sada živjeti sa tom presudom i slobodnim Vojislavom Šešeljom, vidjet ćemo.
Ponovo ćemo morati boriti neke bitne za koje smo se samo par dana ranije mogli ponadati da je kraj. No, život na Balkanu kao neprekidna igrica zaplitanja i rasplitanja. Nekada valjda i to mora prestati.
