Duboko u napuštenom rudniku u Krušnim gorama (Rudnim planinama) na sjeverozapadu Češke, Jakub Kristekov mjerač zračenja žurno pucketa dok on podiže kamen veličine šake. "Uranijumska ruda", kaže, pokazujući na mrlje zelenih minerala koje se presijavaju pod njegovom lampom prije nego što vraća kamen na gomilu.

Kristek je jedan od nekolicine amaterskih mineraloga čija je potraga za rijetkim mineralima otkrila niz tajnih rudnika koji datiraju još iz vremena neutažive žeđi Sovjetskog Saveza za uranom na početku utrke u nuklearnom naoružanju.

Nakon što je Amerika u avgustu 1945. godine nuklearnom bombom uništila japanski grad Hirošimu, sovjetsko rukovodstvo je označilo uranijum kao "najvažniju stratešku sirovinu" novog doba.

U novembru te godine, Sovjetski Savez je potpisao tajni sporazum s Čehoslovačkom o masovnom proširenju rudarstva "ruda i koncentrata koji sadrže radijum i druge radioaktivne elemente" unutar planina bogatih mineralima Bohemskog masiva.

Sovjetsko-čehoslovački poduhvat vađenja uranijuma započeo je slanjem savjetnika i tona hrane iz Kremlja kako bi se podržali čehoslovački rudari. Ali nakon što su ljevičari koje je podržavao Sovjetski Savez preuzeli vlast u Pragu 1948. godine, Staljinov Kremlj je dobio slobodu da djeluje s većom mjerom.

Čehoslovačke rudare koji su bili dobro plaćeni za kopanje uranijuma ubrzo su brojčano nadmašili kriminalci i politički disidenti prisiljeni da rade to isto.

Tomas Bouska je osnivač Politicti vezni, organizacije koja čuva sjećanja na češke političke zatvorenike. Izjavio je za Radio Slobodna Evropa da je usred "uranijske groznice" u Sovjetskom Savezu, historijski rudarski grad Jáchymov bio zatvoren za svakoga bez službene dozvole za ulazak, a zatim su ga "godinu dana nakon što su komunisti došli na vlast [1948.] pretvorili u pravu gulag koloniju".

Desetine hiljada zatvorenika poslano je u rudnike Jáchymov, gdje su radili usred oblaka radioaktivne prašine. "Nije bilo ventilacije i nismo imali respiratore ni maske", prisjetio se jedan preživjeli, "pa smo svaki dan odlazili sivi ili crveni, ovisno o uranijumskoj rudi koja se obrađivala."

Nekoliko bivših zatvorenika opisalo je zloglasne "ruske autobuse" koji ilustruju uslove u logorima. Prije smjene u rudnicima, stotine zatvorenika bi se okupljale u dvorištu svog zatvora, a zatim, kako to opisuje jedan preživjeli:

"Morali smo se okupiti tako da se dodirujemo bokovima i tijelima. Zatim bi nas [stražari] okružili čeličnim užetom, koje je bilo debelo oko 5 milimetara, i zaključali ga katancem."

Masa muškaraca bi se zatim vukla kao jedan prema ulazu u rudnik.

Zatvorenici su koristili ručni alat, kao i eksploziv, kako bi uklonili komade radioaktivne rude.

U rudniku Rudne planine, Kristek pokazuje betonski sef u kojem su, kako kaže, bili čuvani detonatori "kako zatvorenici ne bi mogli da im pristupe".

Nasilje unutar rudnika bilo je uobičajeno, a neki zatvorenici se sjećaju kako su pljačkali plaćene rudare zbog njihovih zaliha radioaktivne rude kako bi dostigli dnevne kvote.

Za Kristeka, istraživanje rudnika urana iz doba Hladnog rata manje se odnosi na otkrivanje sovjetske infrastrukture, a više na jedinstvene uslove unutra. Radioaktivne podzemne pećine mogu stvoriti nove minerale u roku od nekoliko decenija.

Kristek, koji je objavio četiri naučna članka o svojim otkrićima minerala i čeka potvrdu drugih kroz laboratorijske testove, iz prve ruke poznaje opasnosti napuštenih rudnika. Jedan ga je skoro zdrobio kada je bio tinejdžer.

"Bio sam sam i kopao sam da bih pristupio starom rudniku, a ulaz se srušio na mene", prisjeća se. "Glava i jedna ruka su mi bile slobodne pa sam se mogao iskopati, ali bilo je zaista strašno."

Danas, otac jednog djeteta, samo povremeno riskira solo ekspedicije. "Prostor i tišina su mi jezivi", kaže. "Ponekad pjevam naglas kada sam dole."

Mineraloška scena u Češkoj Republici je mala i čvrsto povezana, ali Kristek kaže da je poznato da neki kriminalni elementi rade pod zemljom. "Ljudi doslovno rudare u nekim napuštenim rudnicima i vrlo su neprijateljski raspoloženi prema drugim grupama."

U historijskom rudarskom gradu Krupki na sjeverozapadu zemlje, kaže on, "tamo je još uvijek postojalo veliko nalazište kalaja i ovi [ilegalni rudari] su ga vadili."

Nije poznato da li se uranijum ilegalno vadi, ali Kristek kaže da je to vrlo malo vjerovatno, s obzirom na ogromne zahtjeve za obradu radioaktivnog materijala.

Pronalaženje ulaza u rudnike, koji u nekim slučajevima podsjećaju na velike životinjske jazbine, postiže se kombinacijom proučavanja karata i historijskih zračnih fotografija, te znanja prenesenog od bivših rudara.

Unutar rudnika napuštenih 1960-ih, drveni nosači su odavno istrunuli. Urušavanja krovova mogu se vidjeti u dijelovima rudnika, što njihovo istraživanje danas čini stresnim iskustvom, čak i za iskusne istraživače.

"Urušavanje je najgora stvar jer se ništa ne može učiniti povodom toga", kaže Kristek, misleći na jednog čehoslovačkog istraživača koji je zatrpan pod odronom kamenja unutar rudnika u Jáchymovu i čije tijelo nikada nije pronađeno.

Kristek kaže da je sretan što je istražio toliko mjesta opsjednutih historijom dok su još uvijek dostupna. "Što više vremena prolazi, to će se više ovih rudnika urušiti i biti zauvijek izgubljeno."