Romi u Bosni i Hercegovini vape za tim da dobiju ravnopravnu mogućnost za zaposlenje. Svega jedan posto od, po nekim procjenama, i do 100.000 Roma koji žive u BiH dobilo je šansu za normalan i legalan posao. Slike siromaštva u romskim naseljima, velikih porodica i pomalo nomadski život, nešto je što većina Roma želi prevazići i pokušati živjeti kao i ostali građani.
Među njima je i Meho Šarić, iz banjalučkog naselja Veseli brijeg, koji kaže da više nema načina da prehrani svoju šestroočlanu porodicu. Iako rano svakog jutra obiđe grad u potrazi za starim željezom, navodi da se više ni od toga ne može živjeti. Traži šansu od države da mu ponudi bilo kakav posao:
„Ja sam povratnik ovdje. Vratio sam se 2001. Kako sam se vratio, bolje da se nisam ni vraćao, gdje da, gdje da se vraćam. Nema se šta jesti: šestero članova kod mene, mati, braća, šestoro. Svi su sposobni da rade. Ja kažem daj zaposlenje, da radimo negdje. Ne možemo da dobijemo zaposlenje, ne daju.“
Ima i onih koji kažu da su toliko ogorčeni da ne žele više ni da pričaju. Navode da oni kao Romi zaslužuju više pažnje od jednog dana godišnje.
RSE: Nemojte se ljutiti na mene, ja...
„Pa ne ljutim se ja, uješće te ker, pa onda će te vrag odnijeti.“
Situacija je slična i u drugim krajevima u BiH. Šezdesetdevetogodišnja Esma Ahmetović iz Konjica o svom životu kaže:
„Kako živim? Kako mi narod daje, tako i živim. Jedva živim.“
Akreba Misarović iz konjičkog naselja Krolupi:
„Slabo, bogami, da nema naroda, ja bih krepala od gladi. Puno djece imam, nemam ničega, nikakva primanja nemam.“
U Evropskom pokretu u BiH kažu da, pored toga što postoje različite strategije i platforme za rješavanje problema Roma, njihov status je i dalje nepromijenjen. Mali broj romske djece se školuje, na sceni su diskriminacija i poniženje, a rijetki su primjeri gradova u kojima su Romi dobili mogućnost zaposlenja u lokalnim institucijama, kaže sekretar Evropskog pokreta Predrag Praštalo:
„Radimo sa Romima više od četiri, pet godina i mogu da kažem da imamo izuzetno prijatna iskustva. Vidjeli smo Rome koji rade i po kiši i po snijegu i po elementarnim nepogodama - idu, skupljaju materijal, pokušavaju da skupljaju željezo, skupljaju novine.“
Predsjednik udruženja Roma za opštine Konjic i Jablanicu Zuhdija Ahemtović naveo je primjer života u Herceg-neretvanskom kantonu gdje živi oko 1.500 Roma:
„Na kantonu nemamo ni 10 uposlenih radnika. Romi nemaju nijedan metar obradive zemlje da bi mogli raditi zemlju. Uglavnom žive od prosjačenja i skupljanja sekundarnih sirovina.“
Koliko je Romima teško doći do posla govori i priča koliko im je, ustvari, i lako ostati bez radnog mjesta. Jedan od najupečatljivijih primjera društvene diskriminacije i odnosa zajednice prema Romima je Redžo Seferović iz Zavidovića, koji je bio jedini Rom zaposlen u bezbjednosnim službama. Iako je još prije četiri godine dobio otkaz iz Obavještajno bezbjednosne agencije bez razumljivog obrazloženja, još uvijek ne odustaje od borbe za svoja prava. Otišao je sa tužbom i prema sudu u Strazburu:
„Ja mislim da sam dobio otkaz samo zbog toga, vjerovali ili ne, što sam bio Rom. Jedini sam Rom bio u državnoj službi od uposlenika. I ganjao sam svoja prava - i danas dani ganjam svoja prava, tražim da se vratim na ono mjesto na kojem sam radio, ili bilo koje drugo u državnoj instituciji kao što je SIPA.“
Seferović je ipak uspio zahvaljujući dobrim ljudima dobiti posao u Zavidovićima, ali je istovremeno i jedini od 600 pripadnika romske populacije u toj opštini koji je dobio posao. Odlučio je i da se kandiduje za načelnika opštine na sljedećim izborima kako bi promijenio situaciju:
“Ja mislim da ću biti zato što s kim sam god porazgovarao rekao je ovako, znate ona poslovica: neka je crni Ciganin samo nek nam je bolje. E ja sam taj crni Ciganin, pa potrudiću se koliko-toliko da našem narodu pomognem. Barack Obama će biti u Americi, a Barack Obama Redžo Seferović u BiH, ustvari u zavidovićkoj opštini.“
Interesantno je da se rijetko koji političar čak i na Međunarodni dan Roma sjetio da govori o pravima najbrojnije nacionalne manjine u BiH. Romima treba tako malo, a to je povjerenje i prilika da budu ravnopravni u društvu. Primjer skromnosti je i 11-ogodišnji Redžep iz Banje Luke koji nam je rekao šta bi volio da ima kao odrastao čovjek:
„Kuću, hranu - i to je to.“
Među njima je i Meho Šarić, iz banjalučkog naselja Veseli brijeg, koji kaže da više nema načina da prehrani svoju šestroočlanu porodicu. Iako rano svakog jutra obiđe grad u potrazi za starim željezom, navodi da se više ni od toga ne može živjeti. Traži šansu od države da mu ponudi bilo kakav posao:
„Ja sam povratnik ovdje. Vratio sam se 2001. Kako sam se vratio, bolje da se nisam ni vraćao, gdje da, gdje da se vraćam. Nema se šta jesti: šestero članova kod mene, mati, braća, šestoro. Svi su sposobni da rade. Ja kažem daj zaposlenje, da radimo negdje. Ne možemo da dobijemo zaposlenje, ne daju.“
Ima i onih koji kažu da su toliko ogorčeni da ne žele više ni da pričaju. Navode da oni kao Romi zaslužuju više pažnje od jednog dana godišnje.
„Pa ne ljutim se ja, uješće te ker, pa onda će te vrag odnijeti.“
Situacija je slična i u drugim krajevima u BiH. Šezdesetdevetogodišnja Esma Ahmetović iz Konjica o svom životu kaže:
„Kako živim? Kako mi narod daje, tako i živim. Jedva živim.“
Akreba Misarović iz konjičkog naselja Krolupi:
„Slabo, bogami, da nema naroda, ja bih krepala od gladi. Puno djece imam, nemam ničega, nikakva primanja nemam.“
U Evropskom pokretu u BiH kažu da, pored toga što postoje različite strategije i platforme za rješavanje problema Roma, njihov status je i dalje nepromijenjen. Mali broj romske djece se školuje, na sceni su diskriminacija i poniženje, a rijetki su primjeri gradova u kojima su Romi dobili mogućnost zaposlenja u lokalnim institucijama, kaže sekretar Evropskog pokreta Predrag Praštalo:
„Radimo sa Romima više od četiri, pet godina i mogu da kažem da imamo izuzetno prijatna iskustva. Vidjeli smo Rome koji rade i po kiši i po snijegu i po elementarnim nepogodama - idu, skupljaju materijal, pokušavaju da skupljaju željezo, skupljaju novine.“
Predsjednik udruženja Roma za opštine Konjic i Jablanicu Zuhdija Ahemtović naveo je primjer života u Herceg-neretvanskom kantonu gdje živi oko 1.500 Roma:
„Na kantonu nemamo ni 10 uposlenih radnika. Romi nemaju nijedan metar obradive zemlje da bi mogli raditi zemlju. Uglavnom žive od prosjačenja i skupljanja sekundarnih sirovina.“
Ja mislim da sam dobio otkaz samo zbog toga, vjerovali ili ne, što sam bio Rom. Jedini sam Rom bio u državoj službi od uposlenika.
„Ja mislim da sam dobio otkaz samo zbog toga, vjerovali ili ne, što sam bio Rom. Jedini sam Rom bio u državnoj službi od uposlenika. I ganjao sam svoja prava - i danas dani ganjam svoja prava, tražim da se vratim na ono mjesto na kojem sam radio, ili bilo koje drugo u državnoj instituciji kao što je SIPA.“
Seferović je ipak uspio zahvaljujući dobrim ljudima dobiti posao u Zavidovićima, ali je istovremeno i jedini od 600 pripadnika romske populacije u toj opštini koji je dobio posao. Odlučio je i da se kandiduje za načelnika opštine na sljedećim izborima kako bi promijenio situaciju:
“Ja mislim da ću biti zato što s kim sam god porazgovarao rekao je ovako, znate ona poslovica: neka je crni Ciganin samo nek nam je bolje. E ja sam taj crni Ciganin, pa potrudiću se koliko-toliko da našem narodu pomognem. Barack Obama će biti u Americi, a Barack Obama Redžo Seferović u BiH, ustvari u zavidovićkoj opštini.“
Interesantno je da se rijetko koji političar čak i na Međunarodni dan Roma sjetio da govori o pravima najbrojnije nacionalne manjine u BiH. Romima treba tako malo, a to je povjerenje i prilika da budu ravnopravni u društvu. Primjer skromnosti je i 11-ogodišnji Redžep iz Banje Luke koji nam je rekao šta bi volio da ima kao odrastao čovjek:
„Kuću, hranu - i to je to.“
