Na Balkanu ipak ima hrabrih ljudi koji su se odvažili društvu i vlastima ukazati na neke pojave i ponašanja koji nisu u skladu s boljim običajima civiliziranog svijeta.
Kako prolaze oni koji nas upozoravaju na zločine, krađe, korupciju, nacionalizam, prezir prema drugačijima?
I petnaest godina nakon završetka posljednjih ratova kojima se raspala bivša Jugoslavija, društvo se u Srbiji teško suočava sa istinom o sebi.
Da je teško izaći iz uvriježenog stava kako su Srbi najveće žrtve devedesetih godina, pokazuju i žestoki napadi u kojima glavnu ulogu igraju mediji. Osobito na one koji pokušavaju, barem djelimično, prošlost pokazati realnijom. Ipak, protekle sedmice je napravljen mali iskorak, ocjenjuje Branka Mihajlović u tekstu Daleko od katarze: Žigosanje zbog suočavanja s istinom.
Za priču o ljudima, ili narodima, koji neće čuti istinu, uzeli smo primjer Bosanske knjige mrtvih. Njenom autoru, Mirsadu Tokači, nije bilo nimalo lako. Baš kao ni udovici Nediljka Galića, koji je tokom rata u Ljubuškom spasavao susjede muslimane, piše Dženana Halimović u tekstu Život u 'Balkanskom špijunu': Ustati protiv nepravde skupo košta.
Kako je u Crnoj Gori biti drugačiji i kako prolaze oni koji nisu dio većine po naciji, religiji ili pak seksualnom identitetu - pitanje je koje si rijetko tko postavlja, osim onih koji pripadaju navedenim skupinama.
LGBT manjina predstavlja možda i najilustrativniji primjer na kojem je pala ona proklamovana istorijska težnja Crnogoraca da ih drugi vide kao tolerantne zaštitnike slabijih, piše Predrag Tomović u tekstu Biti drugačiji u Crnoj Gori: Kako izaći iz matrice epske poezije.
Časnik Hrvatske vojske i dobrovoljac Domovinskog rata Milan Levar životom je platio što je sredinom 90-tih javno progovorio o likvidaciji svojih sugrađana, gospićkih Srba, ali i Hrvata, 1991. godine.
Levar je surađivao s Haškim sudom, ali nije želio biti zaštićeni svjedok. Javno je ukazivao na zločine, a život mu se pretvorio u niz strašnih prijetnji, da bi, na koncu, bio ubijen podmetnutom bombom u dvorištu vlastite kuće. Njegovu suprugu Vesnu i sina Leona većina Gospićana i danas doživljava kao obitelj izdajice, a ne heroja, piše Ankica Barbir Mladinović u tekstu Hrvatskom društvu treba više Levara.
Kako prolaze oni koji nas upozoravaju na zločine, krađe, korupciju, nacionalizam, prezir prema drugačijima?
I petnaest godina nakon završetka posljednjih ratova kojima se raspala bivša Jugoslavija, društvo se u Srbiji teško suočava sa istinom o sebi.
Da je teško izaći iz uvriježenog stava kako su Srbi najveće žrtve devedesetih godina, pokazuju i žestoki napadi u kojima glavnu ulogu igraju mediji. Osobito na one koji pokušavaju, barem djelimično, prošlost pokazati realnijom. Ipak, protekle sedmice je napravljen mali iskorak, ocjenjuje Branka Mihajlović u tekstu Daleko od katarze: Žigosanje zbog suočavanja s istinom.
Za priču o ljudima, ili narodima, koji neće čuti istinu, uzeli smo primjer Bosanske knjige mrtvih. Njenom autoru, Mirsadu Tokači, nije bilo nimalo lako. Baš kao ni udovici Nediljka Galića, koji je tokom rata u Ljubuškom spasavao susjede muslimane, piše Dženana Halimović u tekstu Život u 'Balkanskom špijunu': Ustati protiv nepravde skupo košta.
Kako je u Crnoj Gori biti drugačiji i kako prolaze oni koji nisu dio većine po naciji, religiji ili pak seksualnom identitetu - pitanje je koje si rijetko tko postavlja, osim onih koji pripadaju navedenim skupinama.
LGBT manjina predstavlja možda i najilustrativniji primjer na kojem je pala ona proklamovana istorijska težnja Crnogoraca da ih drugi vide kao tolerantne zaštitnike slabijih, piše Predrag Tomović u tekstu Biti drugačiji u Crnoj Gori: Kako izaći iz matrice epske poezije.
Časnik Hrvatske vojske i dobrovoljac Domovinskog rata Milan Levar životom je platio što je sredinom 90-tih javno progovorio o likvidaciji svojih sugrađana, gospićkih Srba, ali i Hrvata, 1991. godine.
Levar je surađivao s Haškim sudom, ali nije želio biti zaštićeni svjedok. Javno je ukazivao na zločine, a život mu se pretvorio u niz strašnih prijetnji, da bi, na koncu, bio ubijen podmetnutom bombom u dvorištu vlastite kuće. Njegovu suprugu Vesnu i sina Leona većina Gospićana i danas doživljava kao obitelj izdajice, a ne heroja, piše Ankica Barbir Mladinović u tekstu Hrvatskom društvu treba više Levara.
