RSE: „Romi na početku njihove evropske dekade: 2005-2015“, međunarodni je projekat koji podržavaju vlade zemalja, a potom i usvajaju nacionalne planove. Recite za početak nešto više o ovom projektu, što on zapravo podrazumijeva i kako Crna Gora realizuje međunarodnu inicijativu na svom nacionalnom planu?
TOSKIĆ: Moram da kažem da je ova inicijativa veoma značajna za sve Rome u Evropi, posebno u ivičnim predjelima, dakle i u Srbiji i Crnoj Gori. Mi od ove inicijative očekujemo puno toga, posebno u segmentima zapošljavanja, obrazovanja i stambene politike, dakle ono što je praktično rak rana Roma. Tu bi mogli da dobijemo puno, odnosno konkretne rezultate u poboljšanju stanja i da se ovo veoma teško stanje Roma, ne samo u Crnoj Gori, nego i šire, na neki način popravi. Romi jesu marginalna grupacija u svim zemljama u kojima žive, zbog svog ekonomskog položaja, velike neobrazovanosti, zatim velike diskriminacije prema romskoj populaciji od strane većinskog stanovništva. Ukorijenjene navike i predrasude o Romima su veoma teške i to se ne može preko noći prevazići, čak i ukoliko imamo romsku intelektualnu elitu koja pokušava sve to na neki način da ublaži, da se prekine sa tom diskriminacijom i da se mi tretiramo kao jednaki među jednakima. Ova inicijativa je krenula 2003. godine u Budimpešti, kada su Institut za otvoreno društvo, Svjetska banka i Evropska komisija, uz podršku Banke za razvoj, Savjeta Evrope i Vlada Finske i Švedske, pokrenuli ovaj projekat. U njega su, kao što znate, uključene Bugarska, Hrvatska, Češka, Slovačka, Mađarska, Makedonija, Rumunija, Srbija i Crna Gora. Ono što je važno, to je da su zvaničnici iz Srbije i Crne Gore, koji su veoma odgovorni, potpisali ovu deklaraciju koja obavezuje zemlje potpisnice da i logistički i finansijski i na svaki drugi način potpomognu implementaciji „Romske dekade“ u svojim zemljama. Nadamo se da će potpisivanje ove inicijative u Sofiji zaista pomoći Romima da se na neki način ovo veoma teško stanje, stanje koje se na kraju krajeva uopšte ne može tretirati kao stanje života dostojnog ljudi, popravi.
RSE: Procjenjuje se da danas u Evropi ima oko 10 miliona Roma. Što se tiče Crne Gore, znamo da su se na primorju pojavili prije pet vijekova i da su danas treća manjinska grupa u Crnoj Gori, nakon Bošnjaka i Albanaca. Međutim, rekla bih da je problem u tome što se njihov broj zapravo i ne može pouzdano utvrditi. Gdje su tome razlozi i kakvim podacima raspolaže Vaš Centar?
TOSKIĆ: U pravu ste. Demokratski romski centar, od početka svog rada 2000. godine, kada je formiran kao prva romska nevladina organizacija u Crnoj Gori, imao je zaista velike poteškoće da utvrdi tačan broj Roma u Crnoj Gori. Iz više razloga. Vjerujte da skoro 70 posto romske populacije ne želi da se izjašnjava kao Romi nego se izjašnjavaju kao pripadnici drugih manjinskih naroda, recimo kao Albanci, izjašnjavaju se i kao Crnogorci i tako dalje. Problem je dublje prirode. Ta asimilacija u njihovoj glavi stvara nekakvu famu da će oni na taj način bolje proći u životu, dakle da će prikrivanjem svog identiteta bolje proći u životu i da je to na neki način normalno. S druge strane, to je nepoznavanje svoje istorije, nepoznavanje svoje kulture, ne priznavanje sebe za ravnopravne članove ovog društva i to je zaista veliki problem. Kada smo neformalno radili popis Roma, nailazili smo na različite prepreke, čak i na odbijanja, čak i na fizičke nasrtaje na nas, zato što smo jednostavno tražili i željeli da im kažemo da je problem romske zajednice u tome da se mi ne identifikujemo u onom broju u kojem jesmo i da taj broj ne smije da bude manji od realnog. Zato je po zadnjem popisu stanovništva u Crnoj Gori romska populacija prepoznata sa 0,24 posto odnosno 2.950 ljudi su se izjasnili kao Romi, a nezvanični podaci, nevladinog romskog sektora, zatim Komesarijata za raseljena lica i tako dalje, pokazuju i dokazuju da Roma u Crnoj Gori ima oko 20.500. Crna Gora ima oko 650.000 stanovnika, dakle 0,43 posto čine Romi, po podacima Instituta za statistiku u Crnoj Gori. To je broj koji je zaista nerelevantan i s tim podacima mi ne možemo da se složimo, jer je stvarni broj Roma u Crnoj Gori praktično deset puta veći od zvaničnog.
RSE: Podaci u oblasti obrazovanja su također prilično alarmantni. Ministarstvo kaže jedno, nevladine organizacije kažu drugo. Najviše učenika je u osnovnoj školi, ali koji je takođe brzo napuštaju, a najmanje u srednjoškolskim i visokoškolskim ustanovama. Imate li precizne podatke i kako to tumačite u Vašem Centru?
TOSKIĆ: Podatak o broju romske djece u školama je stvarno zabrinjavajući za ukupnu budućnost romske populacije. I to ne samo u Crnoj Gori, taj podatak je svuda zabrinjavajući. U Crnoj Gori, na osnovu naših podataka, imamo samo šesnaestoro djece koja pohađaju srednju školu. U osmim razredima osnovne škole u svim osnovnim školama u Crnoj Gori, po našim podacima, a to su podaci i Ministarstva za obrazovanje Republike Crne Gore, ima negde oko 26 učenika. Ali imamo i jednu dobru stvar, ove godine je, naime, počelo obrazovanje u visokom školstvu, gdje imamo šest studenata, i to je na neki način ohrabrujuće. Uskoro, za nekih desetak godina, mogli bi da imamo intelektualnu romsku elitu koja bi bila nosilac razvoja ukupnog stanja Roma. Međutim, ono što Demokratski romski centar pokušava da radi sa Ministarstvom obrazovanja Republike Crne Gore je da se formira mogućnost da Romi imaju fakultativnu nastavu na svom maternjem jeziku, da imamo mogućnost da imamo svoje romske predavače koji će našoj djeci objašnjavati gradivo. Jer, polaznici prvog razreda osnovne škole jednostavno ne znaju o čemu se radi, ne znaju što učiteljica priča i potpuno su neravnopravni s ostalom djecom. Tako da i pored toga što su siromašna, što nemaju mogućnost da budu obučena i obuvena kao ostala djeca, imaju i taj problem nerazumijevanja, koji je isto tako veliki problem. Zbog toga se bar 90 posto naše djece upućuje u specijalne škole.
RSE: Da, to je veoma krupan problem. Šalju se u specijalne škole za djecu oštećenu u razvoju.
TOSKIĆ: Da, a pri tom su naša djeca zaista inteligentna, koeficijent njihove inteligencije je u prosjeku 110. To su zaista inteligentna djeca, djeca koja ne smiju da se odvajaju od ostale djece samo zato što su Romi. Mada su pokrenute dosta velike inicijative i Ministarstva obrazovanja i nevladinih organizacija i Instituta otvoreno društvo. Recimo u toku je romska obrazovna inicijativa koja, nažalost, dobro ne funkcioniše zbog nedostatka uključenja romskih intelektualaca, koji žele da naša djeca u osnovnoj školi ne nauče samo da se potpišu – čime se zapravo stvaraju „bogalji“ za život – već da naša djeca dobiju adekvatno znanje, da imamo mogućnost da od njih formiramo jedan budući kvalifikovani kadar. Demokratski romski centar, u saradnji sa Ministarstvom za obrazovanje Republike Crne Gore, krenuo je sa jednim velikim projektom koji bi obuhvatio ne samo djecu, nego i odrasle od 18 do 30 godina, koji bi pored opismenjivanja mogli da se kvalifikuju i za određene zanate.
RSE: Da li Vi lično vjerujete u procjenu da će do 2015. godine svako romsko dijete biti u obrazovnom sistemu?
TOSKIĆ: Volio bih da vjerujem da je će tako biti. Međutim, gospodin Soroš već 15 godina, u okviru svoje fondacije, pokušava da pomogne romskom narodu, posebno djeci, u obrazovanju, ali za tih 15 godina koliko se radi, date su i ogromne pare, stanje je ostalo na istoj razini. Ima nekih malih pomaka, ali ne u onoj mjeri koja je potrebna da mi budemo u istoj ravni s ostalim ljudima. Naša djeca su praktično i dalje na ulici, naša djeca prose, naša djeca nemaju mogućnost da budu ravnopravna u školi, jer roditelji su jako siromašni i ne mogu da ih školuju. Osim toga, pošteno da vam kažem, uvjerio sam se da to do sad nije rađeno kako treba. Imao sam čast da razgovaram sa gospodinom Sorošem u Sofiji, i u odnosu na druge ne nauče Rome koji su se praktično htjeli dodvoriti, ja sam bio otvoreniji i rekao sam mu da je ono što se do sad radilo išlo u korist samo njegovim službenicima i određenim Romima koji su radili za svoje interese. Da sam ja u pravu, to se vidi po stanju stvari na terenu. Ako u Crnoj Gori imamo 20.000 Roma, od toga su najmanje 2.000 djeca, a samo je 19-20 djece u osmom razredu osnovne škole, samo 16 učenika u srednjoj školi, samo šest studenata na fakultetima. A to pri tom to nisu regularni studenti, već su preko jedne nerazumljive politike OEBS-a nekako ugurani na studije u Nikšiću. To nije onako kako treba biti.
RSE: Zdravstvena zaštita je takođe veoma veliki problem. Mislim da je vezana i za obrazovanje i za nezaposlenost i za sve ostalo što prati ovu manjinsku populaciju u Crnoj Gori. Ima li konkretnih pomaka na planu zdravstvene zaštite i uopšte edukacije, recimo kada je u pitanju osnovna zdravstvena zaštita, ali i kad je u pitanju planiranje porodice?
TOSKIĆ: Mislim da je to takođe veoma važno pitanje. Zdravstvo je zato i ušlo u „Dekadu za Rome u Istočnoj Evropi“. Po podacima koje mi imamo, slika je sledeća. Njemačka Vlada finansira projekat vezan za stare Rome u Crnoj Gori, a Demokratski romski centar ga praktično sprovodi. Kada smo radili popis ljudi koji imaju pravo na ovu pomoć, vidjeli smo da od ukupnog romskog stanovništva svega tri posto ljudi ima preko 60 godina. Znači, enormno loši uslovi stanovanja i života uslovljavaju to da je životni ciklus Roma, pogotovo muškaraca, veoma kratak. Šezdeset godina je neki prosjek života Roma u Crnoj Gori, a to je, morate priznati, veoma malo. Prema tome, moramo zaista napraviti velike korake u edukaciji Roma, u planiranju porodice, broju djece... Poznata je stvar da Romi imaju veliki broj djece, da je veliki natalitet, ali je isto tako veliki mortalitet. Tako da se moraju poboljšati osnovni uslovi života, da se ne bi dešavalo u 21. vijeku da ljudi imaju tuberkulozu, tifus i tako dalje. Problem je i sa izbjegličkim naseljima Konik 1 i Konik 2, gdje su uslovi života veoma surovi i veoma teški i gdje jednostavno ljudi, i da hoće, nemaju mogućnosti za osnovnu higijenu. Više puta smo imali tribine, na kojima smo razgovarali s romskim ženama i muškarcima o tom natalitetu. Međutim, morate da shvatite da posebno u Crnoj Gori postoje predrasude, ukorijenjene navike, patrijarhalni život… Romske djevojke ne biraju svoje buduće muževe, već to za njih rade njihovi roditelji. Tako da su se ti odnosi ovdje zadržali, taj nekakav tradicionalni način života Roma, koji je više preuzet od albanskog naroda. Kada se djevojka uda u četrnaestoj godini, možete misliti kakvo će biti njeno zdravstveno stanje u četrdesetoj godini, nakon što rodi desetero djece.
RSE: Poseban problem su i romske izbjeglice sa Kosova koje se sele od mjesta do mjesta i koje zavise od pomoći kako nevladinih organizacija, tako i Crvenog krsta, koje su, najkraće rečeno, bez igdje ičega. Koliko ih, po Vama, trenutno ima u Crnoj Gori i da li Vi konkretno radite sa njima?
TOSKIĆ: Demokratski romski centar ne dijeli ljude na raseljene i na domicilne. Mi smo centar koji radi za sve Rome u Crnoj Gori. Naša braća sa Kosova i Metohije žive u zaista lošim uslovima. Nešto što je svijetla tačka u tom njihovom teškom životu jeste to što je njemačka humanitarna organizacija HELP, odnosno njemačka Vlada, prije neki dan otvorila takozvanu „Njemačku kuću 2“ u kojoj su stanove dobili – to su jednostavni stanovi – 22 porodice. Od toga je 20 porodica raseljeno sa Kosova, a dva stana su dobili domicilni Romi iz Podgorice. Ali to je jedno malo gašenje požara. Negdje oko 3.500 Roma, raseljenih sa Kosova, su u Koniku 1 i 2. Oni žive u veoma teškim uslovima i ja zaista ne znam na koji način će ti ljudi nastaviti sa svojim životom. U dijelu strategije za ova raseljena lica sa Kosova, koju sprovodi Komesarijat za raseljena lica i Vlada Crne Gore, planirano je da se do kraja ove godine 2.500 lica vrati na Kosovo. To je dogovoreno s UNMIK-om i sa kosovskom Vladom. Oni garantuju sigurnost povratnicima, garantuju im da će imati gdje da se vrate i takođe im garantuju da će imati mogućnost da se zaposle. To jeste fino gledajući sa te distance, međutim koliko će to zaista biti, koliko će se to zaista sprovesti, ja zaista ne znam. Crna Gora je ekonomski slaba i zaista ne može da pomogne tim ljudima. Zaista im je pomogla kada su ti ljudi bili u velikoj nevolji, Crna Gora ih je zaista objeručke primila, pružila gostoprimstvo, dala im onoliko koliko je mogla i zajedno sa humanitarnim organizacijama iz svijeta pomogla da ti ljudi opstanu na ovim prostorima.
RSE: Zanimljiva je i ravan romskog prisustva u crnogorskim medijima. Poznat je projekat „Glas Roma“ na Televiziji Crne Gore i da li još na nekoj nezavisnoj ili zavisnoj stanici. Vi ste urednik emisije. Čime se Vaša emisija zapravo bavi i kakav je to projekat uopšte?
TOSKIĆ: Moram najprije da kažem da informisanja za Rome na ovim prostorima nije bilo. Romi ni danas nemaju svoje pisane, niti elektronske medije. Ono što je Demokratski romski centar pokrenuo prije četiri godine je romska emisija na maternjem jeziku „Romi govore“, koja je praktično napravila pionirski korak u informisanju Roma. Nama je zaista bitno da imamo svoju emisiju zato što se drugi mediji ne mogu baviti romskom problematikom zato što te teme nisu toliko važne za širu populaciju u Crnoj Gori, tako da mi jednostavno nemamo mogućnosti da svoje probleme, koji su za nas itekako važni i itekako veliki, na neki način saopštimo i društvenoj sredini u kojoj živimo, ali i da pružimo informacije romskom stanovništvu, da ih informišemo o događajima u zemlji i svijetu na romskom jeziku, dakle da praktično Romi imaju prozor u svijet. Ono što je takođe interesantno, to je da su po prvi put Romi mogli da dođu u studio i da kažu ono što misle, i to na svom maternjem jeziku, da kažu ono što ih tišti. Do sad tu mogućnost nisu imali, ali evo sad im se pružila prilika u okviru te emisije koja traje 45 minuta i koja opstaje zahvaljujući donatorima, evo posebno da naglasim švedski Helsinški komitet i US-AID. Imali smo jednu donaciju od Evropske komisije i iz Beograda. Tako da praktično idemo od jednog do drugog da bi pronašli finansije. Na radiju „Antena M“ plaćamo zakup prostora, moramo naravno da platimo i novinare koji rade u emisiji. Država Crna Gora bi trebala stvoriti mogućnost da imamo svoj nezavisni romski medij.
RSE: Koliko Romi u Crnoj Gori zapravo imaju interesovanja za učešće u političkom životu?
TOSKIĆ: Romi po svojoj genskoj strukturi nisu baš previše zainteresovani za bavljenje politikom. Politika je za Rome uvijek bila strana stvar, znali su da u politici mogu da pogriješe i da zaista nastradaju. I moj je slučaj takav. Ja sam se bavio politikom i imao sam dosta velikih problema. Romi, posebno romski intelektualci, ne smiju da se bave politikom, ne smiju da idu protiv aktualne vlasti, jednostavno zato što se prema njima onda može napraviti represija. Zato se Romi plaše bavljenja politikom. Međutim, uključivanje Roma u politiku je veoma potrebno, to je veoma važno za integraciju Roma u Crnoj Gori i praktično bi trebalo da krenemo s tim da stvorimo jednu svoju političku partiju, da imamo svoje ljude u republičkom Parlamentu s obzirom na broj romskog stanovništva. Moram da kažem da u ovih zadnjih petnaestak godina, koliko imamo višepartijski sistem, do sad niko nije spomenuo probleme Roma. Svi kažu da u Crnoj Gori postoje Bošnjaci-Muslimani, Hrvati i tako dalje, a niko nije spomenuo da postoje i Romi. A po meni, ako ne budemo uključeni u rad Parlamenta, riječ Rom se nikada neće ni čuti, niti će se čuti za romsku problematiku.
TOSKIĆ: Moram da kažem da je ova inicijativa veoma značajna za sve Rome u Evropi, posebno u ivičnim predjelima, dakle i u Srbiji i Crnoj Gori. Mi od ove inicijative očekujemo puno toga, posebno u segmentima zapošljavanja, obrazovanja i stambene politike, dakle ono što je praktično rak rana Roma. Tu bi mogli da dobijemo puno, odnosno konkretne rezultate u poboljšanju stanja i da se ovo veoma teško stanje Roma, ne samo u Crnoj Gori, nego i šire, na neki način popravi. Romi jesu marginalna grupacija u svim zemljama u kojima žive, zbog svog ekonomskog položaja, velike neobrazovanosti, zatim velike diskriminacije prema romskoj populaciji od strane većinskog stanovništva. Ukorijenjene navike i predrasude o Romima su veoma teške i to se ne može preko noći prevazići, čak i ukoliko imamo romsku intelektualnu elitu koja pokušava sve to na neki način da ublaži, da se prekine sa tom diskriminacijom i da se mi tretiramo kao jednaki među jednakima. Ova inicijativa je krenula 2003. godine u Budimpešti, kada su Institut za otvoreno društvo, Svjetska banka i Evropska komisija, uz podršku Banke za razvoj, Savjeta Evrope i Vlada Finske i Švedske, pokrenuli ovaj projekat. U njega su, kao što znate, uključene Bugarska, Hrvatska, Češka, Slovačka, Mađarska, Makedonija, Rumunija, Srbija i Crna Gora. Ono što je važno, to je da su zvaničnici iz Srbije i Crne Gore, koji su veoma odgovorni, potpisali ovu deklaraciju koja obavezuje zemlje potpisnice da i logistički i finansijski i na svaki drugi način potpomognu implementaciji „Romske dekade“ u svojim zemljama. Nadamo se da će potpisivanje ove inicijative u Sofiji zaista pomoći Romima da se na neki način ovo veoma teško stanje, stanje koje se na kraju krajeva uopšte ne može tretirati kao stanje života dostojnog ljudi, popravi.
RSE: Procjenjuje se da danas u Evropi ima oko 10 miliona Roma. Što se tiče Crne Gore, znamo da su se na primorju pojavili prije pet vijekova i da su danas treća manjinska grupa u Crnoj Gori, nakon Bošnjaka i Albanaca. Međutim, rekla bih da je problem u tome što se njihov broj zapravo i ne može pouzdano utvrditi. Gdje su tome razlozi i kakvim podacima raspolaže Vaš Centar?
TOSKIĆ: U pravu ste. Demokratski romski centar, od početka svog rada 2000. godine, kada je formiran kao prva romska nevladina organizacija u Crnoj Gori, imao je zaista velike poteškoće da utvrdi tačan broj Roma u Crnoj Gori. Iz više razloga. Vjerujte da skoro 70 posto romske populacije ne želi da se izjašnjava kao Romi nego se izjašnjavaju kao pripadnici drugih manjinskih naroda, recimo kao Albanci, izjašnjavaju se i kao Crnogorci i tako dalje. Problem je dublje prirode. Ta asimilacija u njihovoj glavi stvara nekakvu famu da će oni na taj način bolje proći u životu, dakle da će prikrivanjem svog identiteta bolje proći u životu i da je to na neki način normalno. S druge strane, to je nepoznavanje svoje istorije, nepoznavanje svoje kulture, ne priznavanje sebe za ravnopravne članove ovog društva i to je zaista veliki problem. Kada smo neformalno radili popis Roma, nailazili smo na različite prepreke, čak i na odbijanja, čak i na fizičke nasrtaje na nas, zato što smo jednostavno tražili i željeli da im kažemo da je problem romske zajednice u tome da se mi ne identifikujemo u onom broju u kojem jesmo i da taj broj ne smije da bude manji od realnog. Zato je po zadnjem popisu stanovništva u Crnoj Gori romska populacija prepoznata sa 0,24 posto odnosno 2.950 ljudi su se izjasnili kao Romi, a nezvanični podaci, nevladinog romskog sektora, zatim Komesarijata za raseljena lica i tako dalje, pokazuju i dokazuju da Roma u Crnoj Gori ima oko 20.500. Crna Gora ima oko 650.000 stanovnika, dakle 0,43 posto čine Romi, po podacima Instituta za statistiku u Crnoj Gori. To je broj koji je zaista nerelevantan i s tim podacima mi ne možemo da se složimo, jer je stvarni broj Roma u Crnoj Gori praktično deset puta veći od zvaničnog.
RSE: Podaci u oblasti obrazovanja su također prilično alarmantni. Ministarstvo kaže jedno, nevladine organizacije kažu drugo. Najviše učenika je u osnovnoj školi, ali koji je takođe brzo napuštaju, a najmanje u srednjoškolskim i visokoškolskim ustanovama. Imate li precizne podatke i kako to tumačite u Vašem Centru?
TOSKIĆ: Podatak o broju romske djece u školama je stvarno zabrinjavajući za ukupnu budućnost romske populacije. I to ne samo u Crnoj Gori, taj podatak je svuda zabrinjavajući. U Crnoj Gori, na osnovu naših podataka, imamo samo šesnaestoro djece koja pohađaju srednju školu. U osmim razredima osnovne škole u svim osnovnim školama u Crnoj Gori, po našim podacima, a to su podaci i Ministarstva za obrazovanje Republike Crne Gore, ima negde oko 26 učenika. Ali imamo i jednu dobru stvar, ove godine je, naime, počelo obrazovanje u visokom školstvu, gdje imamo šest studenata, i to je na neki način ohrabrujuće. Uskoro, za nekih desetak godina, mogli bi da imamo intelektualnu romsku elitu koja bi bila nosilac razvoja ukupnog stanja Roma. Međutim, ono što Demokratski romski centar pokušava da radi sa Ministarstvom obrazovanja Republike Crne Gore je da se formira mogućnost da Romi imaju fakultativnu nastavu na svom maternjem jeziku, da imamo mogućnost da imamo svoje romske predavače koji će našoj djeci objašnjavati gradivo. Jer, polaznici prvog razreda osnovne škole jednostavno ne znaju o čemu se radi, ne znaju što učiteljica priča i potpuno su neravnopravni s ostalom djecom. Tako da i pored toga što su siromašna, što nemaju mogućnost da budu obučena i obuvena kao ostala djeca, imaju i taj problem nerazumijevanja, koji je isto tako veliki problem. Zbog toga se bar 90 posto naše djece upućuje u specijalne škole.
RSE: Da, to je veoma krupan problem. Šalju se u specijalne škole za djecu oštećenu u razvoju.
TOSKIĆ: Da, a pri tom su naša djeca zaista inteligentna, koeficijent njihove inteligencije je u prosjeku 110. To su zaista inteligentna djeca, djeca koja ne smiju da se odvajaju od ostale djece samo zato što su Romi. Mada su pokrenute dosta velike inicijative i Ministarstva obrazovanja i nevladinih organizacija i Instituta otvoreno društvo. Recimo u toku je romska obrazovna inicijativa koja, nažalost, dobro ne funkcioniše zbog nedostatka uključenja romskih intelektualaca, koji žele da naša djeca u osnovnoj školi ne nauče samo da se potpišu – čime se zapravo stvaraju „bogalji“ za život – već da naša djeca dobiju adekvatno znanje, da imamo mogućnost da od njih formiramo jedan budući kvalifikovani kadar. Demokratski romski centar, u saradnji sa Ministarstvom za obrazovanje Republike Crne Gore, krenuo je sa jednim velikim projektom koji bi obuhvatio ne samo djecu, nego i odrasle od 18 do 30 godina, koji bi pored opismenjivanja mogli da se kvalifikuju i za određene zanate.
RSE: Da li Vi lično vjerujete u procjenu da će do 2015. godine svako romsko dijete biti u obrazovnom sistemu?
TOSKIĆ: Volio bih da vjerujem da je će tako biti. Međutim, gospodin Soroš već 15 godina, u okviru svoje fondacije, pokušava da pomogne romskom narodu, posebno djeci, u obrazovanju, ali za tih 15 godina koliko se radi, date su i ogromne pare, stanje je ostalo na istoj razini. Ima nekih malih pomaka, ali ne u onoj mjeri koja je potrebna da mi budemo u istoj ravni s ostalim ljudima. Naša djeca su praktično i dalje na ulici, naša djeca prose, naša djeca nemaju mogućnost da budu ravnopravna u školi, jer roditelji su jako siromašni i ne mogu da ih školuju. Osim toga, pošteno da vam kažem, uvjerio sam se da to do sad nije rađeno kako treba. Imao sam čast da razgovaram sa gospodinom Sorošem u Sofiji, i u odnosu na druge ne nauče Rome koji su se praktično htjeli dodvoriti, ja sam bio otvoreniji i rekao sam mu da je ono što se do sad radilo išlo u korist samo njegovim službenicima i određenim Romima koji su radili za svoje interese. Da sam ja u pravu, to se vidi po stanju stvari na terenu. Ako u Crnoj Gori imamo 20.000 Roma, od toga su najmanje 2.000 djeca, a samo je 19-20 djece u osmom razredu osnovne škole, samo 16 učenika u srednjoj školi, samo šest studenata na fakultetima. A to pri tom to nisu regularni studenti, već su preko jedne nerazumljive politike OEBS-a nekako ugurani na studije u Nikšiću. To nije onako kako treba biti.
RSE: Zdravstvena zaštita je takođe veoma veliki problem. Mislim da je vezana i za obrazovanje i za nezaposlenost i za sve ostalo što prati ovu manjinsku populaciju u Crnoj Gori. Ima li konkretnih pomaka na planu zdravstvene zaštite i uopšte edukacije, recimo kada je u pitanju osnovna zdravstvena zaštita, ali i kad je u pitanju planiranje porodice?
TOSKIĆ: Mislim da je to takođe veoma važno pitanje. Zdravstvo je zato i ušlo u „Dekadu za Rome u Istočnoj Evropi“. Po podacima koje mi imamo, slika je sledeća. Njemačka Vlada finansira projekat vezan za stare Rome u Crnoj Gori, a Demokratski romski centar ga praktično sprovodi. Kada smo radili popis ljudi koji imaju pravo na ovu pomoć, vidjeli smo da od ukupnog romskog stanovništva svega tri posto ljudi ima preko 60 godina. Znači, enormno loši uslovi stanovanja i života uslovljavaju to da je životni ciklus Roma, pogotovo muškaraca, veoma kratak. Šezdeset godina je neki prosjek života Roma u Crnoj Gori, a to je, morate priznati, veoma malo. Prema tome, moramo zaista napraviti velike korake u edukaciji Roma, u planiranju porodice, broju djece... Poznata je stvar da Romi imaju veliki broj djece, da je veliki natalitet, ali je isto tako veliki mortalitet. Tako da se moraju poboljšati osnovni uslovi života, da se ne bi dešavalo u 21. vijeku da ljudi imaju tuberkulozu, tifus i tako dalje. Problem je i sa izbjegličkim naseljima Konik 1 i Konik 2, gdje su uslovi života veoma surovi i veoma teški i gdje jednostavno ljudi, i da hoće, nemaju mogućnosti za osnovnu higijenu. Više puta smo imali tribine, na kojima smo razgovarali s romskim ženama i muškarcima o tom natalitetu. Međutim, morate da shvatite da posebno u Crnoj Gori postoje predrasude, ukorijenjene navike, patrijarhalni život… Romske djevojke ne biraju svoje buduće muževe, već to za njih rade njihovi roditelji. Tako da su se ti odnosi ovdje zadržali, taj nekakav tradicionalni način života Roma, koji je više preuzet od albanskog naroda. Kada se djevojka uda u četrnaestoj godini, možete misliti kakvo će biti njeno zdravstveno stanje u četrdesetoj godini, nakon što rodi desetero djece.
RSE: Poseban problem su i romske izbjeglice sa Kosova koje se sele od mjesta do mjesta i koje zavise od pomoći kako nevladinih organizacija, tako i Crvenog krsta, koje su, najkraće rečeno, bez igdje ičega. Koliko ih, po Vama, trenutno ima u Crnoj Gori i da li Vi konkretno radite sa njima?
TOSKIĆ: Demokratski romski centar ne dijeli ljude na raseljene i na domicilne. Mi smo centar koji radi za sve Rome u Crnoj Gori. Naša braća sa Kosova i Metohije žive u zaista lošim uslovima. Nešto što je svijetla tačka u tom njihovom teškom životu jeste to što je njemačka humanitarna organizacija HELP, odnosno njemačka Vlada, prije neki dan otvorila takozvanu „Njemačku kuću 2“ u kojoj su stanove dobili – to su jednostavni stanovi – 22 porodice. Od toga je 20 porodica raseljeno sa Kosova, a dva stana su dobili domicilni Romi iz Podgorice. Ali to je jedno malo gašenje požara. Negdje oko 3.500 Roma, raseljenih sa Kosova, su u Koniku 1 i 2. Oni žive u veoma teškim uslovima i ja zaista ne znam na koji način će ti ljudi nastaviti sa svojim životom. U dijelu strategije za ova raseljena lica sa Kosova, koju sprovodi Komesarijat za raseljena lica i Vlada Crne Gore, planirano je da se do kraja ove godine 2.500 lica vrati na Kosovo. To je dogovoreno s UNMIK-om i sa kosovskom Vladom. Oni garantuju sigurnost povratnicima, garantuju im da će imati gdje da se vrate i takođe im garantuju da će imati mogućnost da se zaposle. To jeste fino gledajući sa te distance, međutim koliko će to zaista biti, koliko će se to zaista sprovesti, ja zaista ne znam. Crna Gora je ekonomski slaba i zaista ne može da pomogne tim ljudima. Zaista im je pomogla kada su ti ljudi bili u velikoj nevolji, Crna Gora ih je zaista objeručke primila, pružila gostoprimstvo, dala im onoliko koliko je mogla i zajedno sa humanitarnim organizacijama iz svijeta pomogla da ti ljudi opstanu na ovim prostorima.
RSE: Zanimljiva je i ravan romskog prisustva u crnogorskim medijima. Poznat je projekat „Glas Roma“ na Televiziji Crne Gore i da li još na nekoj nezavisnoj ili zavisnoj stanici. Vi ste urednik emisije. Čime se Vaša emisija zapravo bavi i kakav je to projekat uopšte?
TOSKIĆ: Moram najprije da kažem da informisanja za Rome na ovim prostorima nije bilo. Romi ni danas nemaju svoje pisane, niti elektronske medije. Ono što je Demokratski romski centar pokrenuo prije četiri godine je romska emisija na maternjem jeziku „Romi govore“, koja je praktično napravila pionirski korak u informisanju Roma. Nama je zaista bitno da imamo svoju emisiju zato što se drugi mediji ne mogu baviti romskom problematikom zato što te teme nisu toliko važne za širu populaciju u Crnoj Gori, tako da mi jednostavno nemamo mogućnosti da svoje probleme, koji su za nas itekako važni i itekako veliki, na neki način saopštimo i društvenoj sredini u kojoj živimo, ali i da pružimo informacije romskom stanovništvu, da ih informišemo o događajima u zemlji i svijetu na romskom jeziku, dakle da praktično Romi imaju prozor u svijet. Ono što je takođe interesantno, to je da su po prvi put Romi mogli da dođu u studio i da kažu ono što misle, i to na svom maternjem jeziku, da kažu ono što ih tišti. Do sad tu mogućnost nisu imali, ali evo sad im se pružila prilika u okviru te emisije koja traje 45 minuta i koja opstaje zahvaljujući donatorima, evo posebno da naglasim švedski Helsinški komitet i US-AID. Imali smo jednu donaciju od Evropske komisije i iz Beograda. Tako da praktično idemo od jednog do drugog da bi pronašli finansije. Na radiju „Antena M“ plaćamo zakup prostora, moramo naravno da platimo i novinare koji rade u emisiji. Država Crna Gora bi trebala stvoriti mogućnost da imamo svoj nezavisni romski medij.
RSE: Koliko Romi u Crnoj Gori zapravo imaju interesovanja za učešće u političkom životu?
TOSKIĆ: Romi po svojoj genskoj strukturi nisu baš previše zainteresovani za bavljenje politikom. Politika je za Rome uvijek bila strana stvar, znali su da u politici mogu da pogriješe i da zaista nastradaju. I moj je slučaj takav. Ja sam se bavio politikom i imao sam dosta velikih problema. Romi, posebno romski intelektualci, ne smiju da se bave politikom, ne smiju da idu protiv aktualne vlasti, jednostavno zato što se prema njima onda može napraviti represija. Zato se Romi plaše bavljenja politikom. Međutim, uključivanje Roma u politiku je veoma potrebno, to je veoma važno za integraciju Roma u Crnoj Gori i praktično bi trebalo da krenemo s tim da stvorimo jednu svoju političku partiju, da imamo svoje ljude u republičkom Parlamentu s obzirom na broj romskog stanovništva. Moram da kažem da u ovih zadnjih petnaestak godina, koliko imamo višepartijski sistem, do sad niko nije spomenuo probleme Roma. Svi kažu da u Crnoj Gori postoje Bošnjaci-Muslimani, Hrvati i tako dalje, a niko nije spomenuo da postoje i Romi. A po meni, ako ne budemo uključeni u rad Parlamenta, riječ Rom se nikada neće ni čuti, niti će se čuti za romsku problematiku.
