RFE: Sveštenik Kotorske biskupije u trenutku kada smo ga nazvali bio je u Beogradu. Što tamo radi?
SBUTEGA: Pa na jednoj sam konferenciji koja treba da razrješava probleme dalje strategije u organizaciji humanitarne pomoći unesrećenim populacijama.
RFE: Ko organizuje tu konferenciju i što ona može da doprinese, odnosno što može konkretno da donese toj ugroženoj populaciji?
SBUTEGA: Radi se o prezidijumu Karitasa Srbije i Crne Gore koji ima svoj godišnji, proljetni sastanak, na kojem utvrđujemo problematike i strategije za optimalno razrješavanje djelatnosti Karitasa, koja je usmjerena ka tome da u mjeri svojih mogućnosti pomogne ugroženoj populaciji Srbije i Crne Gore, kako na programima, tako i na ispunjavanju njihovih elementarnih, humanitarnih potreba. Jer, na žalost, u zadnje dvije godine smo ispali iz fokusa interesa velikih humanitarnih organizacija svijeta, obzirom da se i politička i humanitarna pažnja svijeta usmjerila ka drugim prostorima i kad novim nesrećama svijeta. A mi naše nesreće, naravno, i dalje vučemo za sobom, samo što one više nisu tako atraktivne.
RFE: Sada kad ste u Srbiji, da li možete sa svojim prijateljima da izbjegnete razgovor o tome da je došlo do snažne radikalizacije Srbije? Kako vi komentarišete izborne rezultate u Srbiji?
SBUTEGA: Ja ih komentarišem dvostruko. Prvo, smatram da su realni izborni rezultati deradikalizacija Srbije, što znači da je ovo zadnji labuđi pijev ekstremnih nacionalističkih snaga. Ipak je srpsko izborno tijelo ovoga puta porazilo, ne samo statuse, nego i očekivanja. Ja smatram da Radikalna stranka Srbije silazi sa političke scene, da je ovo njen optimum koji je postigla, dakle tih oko 30 posto. To je nešto što može da nas još uvijek moralno zaprepašćuje, ali politički može u najmanju ruku da nas obraduje. Taj njihov politički uspjeh, koji je de fakto neuspjeh, likvidirao je ovim ona pesimistička očekivanja da se Srbija vraća u prošlost koju čak nije nikada ni živjela, a to znači onu nacionalističko-radikalnu i nacističku prošlost. Srbija ide negdje naprijed, gdje ide nisam siguran i nisam preveliki optimista. Ne vidim niti u pobjedi gospodina Tadića bitan pomak. Jer, na žalost, ono što je rak rana Srbije u ovom trenutku nije ni njen nacionalizam, nego njeno kriminogeno društvo.
RFE: Kakvo je, po vama, sada stanje duha naroda u Crnoj Gori, obzirom na sve ono što nam se događa – na životni standard, na ubistva koja se događaju, na neuspjehe rješavanja tih ubistava...? Što mislite o tome?
SBUTEGA: Mislim da je crnogorsko društvo već duže vrijeme zapalo u jedan, i idejno-politički gledano i političko-psihološki gledano, ne samo ćorsokak, nego i u letargiju. To je jedno društvo koje u ovom trenutku nema vitaliteta da proizvede sliku i ideju o svojoj budućnosti, pa da je pokuša ostvariti. Jer, budućnost u koju ne projektiramo želje na konkretan način i ne artikuliramo ih na konkretan način, nije više budućnost nego stalno otaljavanje dnevnosti. I Crna Gora još uvijek u tom smislu otaljava dnevnost. U Crnoj Gori su se potrošila i svijetla i mračna oduševljenja i ovo je, ima već više od godinu dana, samo otaljavanje života. Jedan moj prijatelj, sad već blaženo počivši, davno je govorio: „Nije problem teško živjeti, problem je kad životinjariš“. Dakle, u Crnoj Gori u ovom trenutku imamo upravo tu situaciju.
RFE: Kako gledate na ovo da opozicija ne želi da učestvuje u radu Parlamenta? Gdje to vodi?
SBUTEGA: To bukvalno ne vodi nikuda i to je bezprimjerno, zato što je jasno zašto opozicija ne može da učestvuje niti u tim, makar tankim i atrofiranim, formama političkog poretka, jer opozicija u Crnoj Gori i nije opozicija. Da bi opozicija bila opozicija, ona mora imati poziciju. Pozicija partija koje su u nekoj uličnoj koaliciji opozicije – nisu više u parlamentarnoj, sami osjećaju da ne mogu da budu – je sledeća. Naime, pozicije koje su imali doskora, to su pozicije koje su potučene. Evo sad su i u Srbiji potučene na ovim izborima, Bogu hvala, ali kojima se procesuira u Hagu. Te pozicije su pozicije okrivljenika Haškog tribunala. Dakle, sa takvih pozicija kako se može biti opozicija? Opozicija je uvijek jedna afirmacija u odnosu na jednu negaciju, odnosno negacija jednog političkog stava i prakse u odnosu na afirmaciju nekog drugog političkog stava i prakse. Ja nisam prepoznao u crnogorskoj opoziciji nijedan stav. I nije problem kritizirati stav onoga koji je pozicioniran na vlasti, nego je problem stvoriti stav za tu kritiku. Dakle, opozicija u Crnoj Gori je bezvrijedna kao politički fenomen. Ona može samo biti, eto, uvažavana kao jedna snaga koja još uvijek može određeni kvantum ljudi pokretati ulicama i po opštinama na razini lokalnih samouprava i u tom smislu naravno jeste za neko uvažavanje da realno postoji kao nešto, ali to nešto se ne bih više usudio da nazovem ni političkim fenomenom nego socijalnim i sociološkim.
RFE: Dobro, toliko o opoziciji. A o vlasti?
SBUTEGA: O vlasti mogu da kažem da se radi o jednoj zapravo jako lošoj situaciji u kojoj je na neki način baš nedostatak opozicije „užabokrečio“ tu političku supstancu, koja je ipak u jednom datom trenutku postojala i koja se jeste formirala, plasirala i kao takva bila i nutarnje i međunarodno uvažavana, na jednoj konkretnoj opoziciji onoj politici koju je Miloševićev Beograd diktirao svim ovim našim prostorima i koje je taj diktat unesrećio. Crnu Goru je u tom smislu uspio da ne unesreći kao što je unesrećio dijelove Hrvatske, Bosne i Kosovo, baš zato što je u Crnoj Gori bila jedna antagonistička pozicija toj politici. Onog momenta kada se ta politika razvodnila, onemoćala i kada je ta politika međunarodno uhapšena, a na nutarnjem planu sabijena u sve veći ćorsokak, desilo se to da u Crnoj Gori nije bilo kapaciteta, ni političkog, ni idejnog, da se sada prave nove pozicije u odnosu na budućnost i u odnosu na nove realnosti koju je uklanjanje gospodina Miloševića i uklanjanje njegovih političkih struktura proizvelo. Tako da crnogorska vlast danas, rekao bih, otaljava vlast i to ne u funkciji nekih vrijednosti nego u funkciji zadržavanja pozicija. Bože moj, to je u prirodi svake vlasti da učini sve da je ne izgubi, s tim što u Crnoj Gori i loše činjenje i pogrešno činjenje očuvanja vlasti ne može biti penalizirano na legitiman, politički, da ne kažem demokratski način, jer nema ko to da penalizira. Jer, očigledno oni koji bi rado došli na vlast nude još goru varijantu vlasti nego što je ona sa ovima koji danas vladaju.
RFE: Pa gdje vi onda, gospodine Sbutega, vidite budućnost? Ima li budućnosti za Crnu Goru?
SBUTEGA: Ja budućnost na ovim prostorima ne vidim iznutra, naravno. Ovi prostori ne obećavaju nikakvu bolju mogućnost na osnovu onih kapaciteta proizvodnje nekog novog, kvalitativnog, socijalnog, psihološkog, etičkog i u tom smislu i političkog sveukupnog momenta. Radi se o totalnoj nesposobnosti da se stvori ekonomski koncept na ovim prostorima, a čim njega nema, onda nema niti kulturnog, niti ičega onoga što politika treba da proizvede da bi imala jednu prepoznatljivu i prihvatljivu fizionomiju u kojoj bolje, pametnije i uspješnije okruženje može da ima partnera. Međutim, baš to okruženje, to taj znači europski kontekst, u kojem su geografski locirane i Srbija i Crna Gora, a to naravno vrijedi i za Bosnu i za Kosovo i za Makedoniju, taj kontekst će na neki način biti prisiljen da ovu crnu rupu usisa i da je na neki način kooptira u one procese koji već duže vrijeme traju. Samo se bojim da će tajminzi biti jako loši, zato što nas Evropa u ovom trenutku preskače u tim procesima, drži nas koliko može na nekom stendbaj aranžmanu, a okrenula se intenzivnije našim istočnim susjedima. Tako da ćemo dobiti svoj „Zapad“ u Rumuniji, u Bugarskoj i u Albaniji. I umjesto da se pokrećemo u euroatlantske integracije, kako se to popularno politički kaže, mi ćemo imati, kako stvari stoje, euroistočne integracije, pa će nas preko Albanije, Bugarske i Rumunije ponovo približavati Parizu, Londonu, Rimu, Berlinu i tako dalje.
RFE: Znam pouzdano da jako puno komunicirate s običnim ljudima, da tako kažem, to je nepopularan izraz, ali je takav. Kako obični ljudi danas žive u Crnoj Gori?
SBUTEGA: Pa u principu žive teško. A kad decenijama živiš teško, onda sama riječ „još teže“ više nema nikakvog smisla. To je jedno socijalno-ekonomsko stanje koje možemo nazvati bolesnim i koje je jedan sindrom. Dakle ne radi se o jednoj bolesti, nego o ukupnom broju patologija koje svoj iskaz imaju u zajedničkoj patnji. Mislim da žive, i kao društvo i kao individue, ispod onoga što bi bilo minimalno dostojanstvo za jednu populaciju koja je ipak nekoliko decenija unazad bila populacija koja se, makar sporo i uz tuđu pomoć, pela na toj piramidi razvoja prema nekom vrhu, pa makar uvijek stajala daleko od vrha. Međutim, ona se već više od decenije i po obrušava prema nekom dnu. Dna naravno nema. Poznati poljski aforista Stanislav Lec je jednom rekao: „Kad god sam mislio da sam na dnu, uvijek je neko odozdo kucao i vikao: ,Ko je to gore?‘“. E sad, Crna Gora jeste na nekom dnu, a ispod tog dna postoje neke populacije na ovoj planeti koje su na još većem dnu. Ali ako je utjeha reći da ispod dna Crne Gore postoje druge populacije, a bogami ih je malo, i ako nam je model istinske nesreće Irak, Avganistan ili Centralnoafrička Republika, onda neka s tim bude sretan ko hoće, ali ja mislim da većina stanovnika u Crnoj Gori zaista doživljava svoju poziciju kao nesretnu.
RFE: Na kraju ove rubrike je uvijek onaj dio koji se odnosi na privatnost. Što bismo rekli iz vašeg privatnog života?
SBUTEGA: Pa ja imam vrlo malo privatnog života, s obzirom da mi i po profesionalnom opredjeljenju i po nekom sudbinskom određenu od privatnosti najviše ostaje ono vrijeme sna. Dakle, onu privatnost koju imam uglavnom provodim u nesvjesnom stanju. A ono malo svjesnog stanja koje mi ostaje za moju privatnost posvećujem brijanju, rješavanju nekih elementarnih problema...
RFE: Nemojte tako, don Branko. Tako ste bili originalni kada ste bili gost u jednoj emisiji na Hrvatskoj televiziji, kada su vas upitali oko celibata.
SBUTEGA: Celibat nije privatnost, već stanje. On upravo dokida privatnost. Kad nemaš drugoga pored sebe, onda nemaš ni privatnost. Ne možeš biti privatan sa jednim zidom ili sa četiri zida. To nije privatnost, to je ćelija. Dakle, ja zbog čitavog niza okolnosti svoj dan uglavnom provodim pred publikom, ali pred publikom koja nije tu da meni aplaudira nego da iskazuje svoju muke, svoje želje, svoja htijenja, da traži svoje utjehe, da traži neki drukčiji način komunikacije. Tako da uglavnom dan provodim s drugima, ali to nije privatnost.
RFE: Niste kazali osnovnu stvar. Vi potičete iz jedne od najstarijih pomorskih obitelji iz Boke Kotorske.
SBUTEGA: Niste me ni pitali, pitali ste me za privatnost. To nije privatna činjenica, to su istorijski podaci. Ali to više nema nikakve vrijednosti za nikoga. Možda samo za one koji to jesu, ali za okoliš to čak može da bude i predmet nekog čuđenja i nekog tihog nipodaštavanja, na žalost.
RFE: Također niste kazali da izvanredno kuhate. To sam pouzdano čula.
SBUTEGA: To opet nije moja privatna činjenica, već činjenica koju apsolutno svugdje ističem kao sposobnost na koju sam možda i najponosniji. Jer, sve ono što govorimo, sve ono što nam jezik proizvodi, to uvijek može da ima sumnjivi karakter, čak i onda kad smo najsigurniji da smo dobronamjerni. Ali kad čovjek dobro skuha ručak, on je napravio najplemenitije djelo na svijetu. Osim toga, nije potrebno da dođu stručnjaci da ti kažu da si dobro skuhao, već to pokazuje prazna šerpa koja ostane iza ručka, a puna da si skuhao loše. Mislim da se kvalitetno kuhanje, pa čak i u pretjeranim količinama, uvijek na praznoj šerpi dokazuje. Pri tome smatram da je dati nekome ručak nešto što je neprevarljiva ponuda. Jer kad date nekome pametan savjet, postavlja se pitanje šta je pamet. Dosta puta su ti ljudi zahvalni, a ti si ih zapravo možda otrovao, možda si im dao najpogrešniji savjet u životu. Prema tome, osjećam se u prostoru sigurne službe kad kod nekoga poslužim ručkom ili večerom ili dobrim komadom torte. Ja mislim da sam mu za taj dan obezbijedio, ukoliko sam uspio to dobro da napravim, radost.
SBUTEGA: Pa na jednoj sam konferenciji koja treba da razrješava probleme dalje strategije u organizaciji humanitarne pomoći unesrećenim populacijama.
RFE: Ko organizuje tu konferenciju i što ona može da doprinese, odnosno što može konkretno da donese toj ugroženoj populaciji?
SBUTEGA: Radi se o prezidijumu Karitasa Srbije i Crne Gore koji ima svoj godišnji, proljetni sastanak, na kojem utvrđujemo problematike i strategije za optimalno razrješavanje djelatnosti Karitasa, koja je usmjerena ka tome da u mjeri svojih mogućnosti pomogne ugroženoj populaciji Srbije i Crne Gore, kako na programima, tako i na ispunjavanju njihovih elementarnih, humanitarnih potreba. Jer, na žalost, u zadnje dvije godine smo ispali iz fokusa interesa velikih humanitarnih organizacija svijeta, obzirom da se i politička i humanitarna pažnja svijeta usmjerila ka drugim prostorima i kad novim nesrećama svijeta. A mi naše nesreće, naravno, i dalje vučemo za sobom, samo što one više nisu tako atraktivne.
RFE: Sada kad ste u Srbiji, da li možete sa svojim prijateljima da izbjegnete razgovor o tome da je došlo do snažne radikalizacije Srbije? Kako vi komentarišete izborne rezultate u Srbiji?
SBUTEGA: Ja ih komentarišem dvostruko. Prvo, smatram da su realni izborni rezultati deradikalizacija Srbije, što znači da je ovo zadnji labuđi pijev ekstremnih nacionalističkih snaga. Ipak je srpsko izborno tijelo ovoga puta porazilo, ne samo statuse, nego i očekivanja. Ja smatram da Radikalna stranka Srbije silazi sa političke scene, da je ovo njen optimum koji je postigla, dakle tih oko 30 posto. To je nešto što može da nas još uvijek moralno zaprepašćuje, ali politički može u najmanju ruku da nas obraduje. Taj njihov politički uspjeh, koji je de fakto neuspjeh, likvidirao je ovim ona pesimistička očekivanja da se Srbija vraća u prošlost koju čak nije nikada ni živjela, a to znači onu nacionalističko-radikalnu i nacističku prošlost. Srbija ide negdje naprijed, gdje ide nisam siguran i nisam preveliki optimista. Ne vidim niti u pobjedi gospodina Tadića bitan pomak. Jer, na žalost, ono što je rak rana Srbije u ovom trenutku nije ni njen nacionalizam, nego njeno kriminogeno društvo.
RFE: Kakvo je, po vama, sada stanje duha naroda u Crnoj Gori, obzirom na sve ono što nam se događa – na životni standard, na ubistva koja se događaju, na neuspjehe rješavanja tih ubistava...? Što mislite o tome?
SBUTEGA: Mislim da je crnogorsko društvo već duže vrijeme zapalo u jedan, i idejno-politički gledano i političko-psihološki gledano, ne samo ćorsokak, nego i u letargiju. To je jedno društvo koje u ovom trenutku nema vitaliteta da proizvede sliku i ideju o svojoj budućnosti, pa da je pokuša ostvariti. Jer, budućnost u koju ne projektiramo želje na konkretan način i ne artikuliramo ih na konkretan način, nije više budućnost nego stalno otaljavanje dnevnosti. I Crna Gora još uvijek u tom smislu otaljava dnevnost. U Crnoj Gori su se potrošila i svijetla i mračna oduševljenja i ovo je, ima već više od godinu dana, samo otaljavanje života. Jedan moj prijatelj, sad već blaženo počivši, davno je govorio: „Nije problem teško živjeti, problem je kad životinjariš“. Dakle, u Crnoj Gori u ovom trenutku imamo upravo tu situaciju.
RFE: Kako gledate na ovo da opozicija ne želi da učestvuje u radu Parlamenta? Gdje to vodi?
SBUTEGA: To bukvalno ne vodi nikuda i to je bezprimjerno, zato što je jasno zašto opozicija ne može da učestvuje niti u tim, makar tankim i atrofiranim, formama političkog poretka, jer opozicija u Crnoj Gori i nije opozicija. Da bi opozicija bila opozicija, ona mora imati poziciju. Pozicija partija koje su u nekoj uličnoj koaliciji opozicije – nisu više u parlamentarnoj, sami osjećaju da ne mogu da budu – je sledeća. Naime, pozicije koje su imali doskora, to su pozicije koje su potučene. Evo sad su i u Srbiji potučene na ovim izborima, Bogu hvala, ali kojima se procesuira u Hagu. Te pozicije su pozicije okrivljenika Haškog tribunala. Dakle, sa takvih pozicija kako se može biti opozicija? Opozicija je uvijek jedna afirmacija u odnosu na jednu negaciju, odnosno negacija jednog političkog stava i prakse u odnosu na afirmaciju nekog drugog političkog stava i prakse. Ja nisam prepoznao u crnogorskoj opoziciji nijedan stav. I nije problem kritizirati stav onoga koji je pozicioniran na vlasti, nego je problem stvoriti stav za tu kritiku. Dakle, opozicija u Crnoj Gori je bezvrijedna kao politički fenomen. Ona može samo biti, eto, uvažavana kao jedna snaga koja još uvijek može određeni kvantum ljudi pokretati ulicama i po opštinama na razini lokalnih samouprava i u tom smislu naravno jeste za neko uvažavanje da realno postoji kao nešto, ali to nešto se ne bih više usudio da nazovem ni političkim fenomenom nego socijalnim i sociološkim.
RFE: Dobro, toliko o opoziciji. A o vlasti?
SBUTEGA: O vlasti mogu da kažem da se radi o jednoj zapravo jako lošoj situaciji u kojoj je na neki način baš nedostatak opozicije „užabokrečio“ tu političku supstancu, koja je ipak u jednom datom trenutku postojala i koja se jeste formirala, plasirala i kao takva bila i nutarnje i međunarodno uvažavana, na jednoj konkretnoj opoziciji onoj politici koju je Miloševićev Beograd diktirao svim ovim našim prostorima i koje je taj diktat unesrećio. Crnu Goru je u tom smislu uspio da ne unesreći kao što je unesrećio dijelove Hrvatske, Bosne i Kosovo, baš zato što je u Crnoj Gori bila jedna antagonistička pozicija toj politici. Onog momenta kada se ta politika razvodnila, onemoćala i kada je ta politika međunarodno uhapšena, a na nutarnjem planu sabijena u sve veći ćorsokak, desilo se to da u Crnoj Gori nije bilo kapaciteta, ni političkog, ni idejnog, da se sada prave nove pozicije u odnosu na budućnost i u odnosu na nove realnosti koju je uklanjanje gospodina Miloševića i uklanjanje njegovih političkih struktura proizvelo. Tako da crnogorska vlast danas, rekao bih, otaljava vlast i to ne u funkciji nekih vrijednosti nego u funkciji zadržavanja pozicija. Bože moj, to je u prirodi svake vlasti da učini sve da je ne izgubi, s tim što u Crnoj Gori i loše činjenje i pogrešno činjenje očuvanja vlasti ne može biti penalizirano na legitiman, politički, da ne kažem demokratski način, jer nema ko to da penalizira. Jer, očigledno oni koji bi rado došli na vlast nude još goru varijantu vlasti nego što je ona sa ovima koji danas vladaju.
RFE: Pa gdje vi onda, gospodine Sbutega, vidite budućnost? Ima li budućnosti za Crnu Goru?
SBUTEGA: Ja budućnost na ovim prostorima ne vidim iznutra, naravno. Ovi prostori ne obećavaju nikakvu bolju mogućnost na osnovu onih kapaciteta proizvodnje nekog novog, kvalitativnog, socijalnog, psihološkog, etičkog i u tom smislu i političkog sveukupnog momenta. Radi se o totalnoj nesposobnosti da se stvori ekonomski koncept na ovim prostorima, a čim njega nema, onda nema niti kulturnog, niti ičega onoga što politika treba da proizvede da bi imala jednu prepoznatljivu i prihvatljivu fizionomiju u kojoj bolje, pametnije i uspješnije okruženje može da ima partnera. Međutim, baš to okruženje, to taj znači europski kontekst, u kojem su geografski locirane i Srbija i Crna Gora, a to naravno vrijedi i za Bosnu i za Kosovo i za Makedoniju, taj kontekst će na neki način biti prisiljen da ovu crnu rupu usisa i da je na neki način kooptira u one procese koji već duže vrijeme traju. Samo se bojim da će tajminzi biti jako loši, zato što nas Evropa u ovom trenutku preskače u tim procesima, drži nas koliko može na nekom stendbaj aranžmanu, a okrenula se intenzivnije našim istočnim susjedima. Tako da ćemo dobiti svoj „Zapad“ u Rumuniji, u Bugarskoj i u Albaniji. I umjesto da se pokrećemo u euroatlantske integracije, kako se to popularno politički kaže, mi ćemo imati, kako stvari stoje, euroistočne integracije, pa će nas preko Albanije, Bugarske i Rumunije ponovo približavati Parizu, Londonu, Rimu, Berlinu i tako dalje.
RFE: Znam pouzdano da jako puno komunicirate s običnim ljudima, da tako kažem, to je nepopularan izraz, ali je takav. Kako obični ljudi danas žive u Crnoj Gori?
SBUTEGA: Pa u principu žive teško. A kad decenijama živiš teško, onda sama riječ „još teže“ više nema nikakvog smisla. To je jedno socijalno-ekonomsko stanje koje možemo nazvati bolesnim i koje je jedan sindrom. Dakle ne radi se o jednoj bolesti, nego o ukupnom broju patologija koje svoj iskaz imaju u zajedničkoj patnji. Mislim da žive, i kao društvo i kao individue, ispod onoga što bi bilo minimalno dostojanstvo za jednu populaciju koja je ipak nekoliko decenija unazad bila populacija koja se, makar sporo i uz tuđu pomoć, pela na toj piramidi razvoja prema nekom vrhu, pa makar uvijek stajala daleko od vrha. Međutim, ona se već više od decenije i po obrušava prema nekom dnu. Dna naravno nema. Poznati poljski aforista Stanislav Lec je jednom rekao: „Kad god sam mislio da sam na dnu, uvijek je neko odozdo kucao i vikao: ,Ko je to gore?‘“. E sad, Crna Gora jeste na nekom dnu, a ispod tog dna postoje neke populacije na ovoj planeti koje su na još većem dnu. Ali ako je utjeha reći da ispod dna Crne Gore postoje druge populacije, a bogami ih je malo, i ako nam je model istinske nesreće Irak, Avganistan ili Centralnoafrička Republika, onda neka s tim bude sretan ko hoće, ali ja mislim da većina stanovnika u Crnoj Gori zaista doživljava svoju poziciju kao nesretnu.
RFE: Na kraju ove rubrike je uvijek onaj dio koji se odnosi na privatnost. Što bismo rekli iz vašeg privatnog života?
SBUTEGA: Pa ja imam vrlo malo privatnog života, s obzirom da mi i po profesionalnom opredjeljenju i po nekom sudbinskom određenu od privatnosti najviše ostaje ono vrijeme sna. Dakle, onu privatnost koju imam uglavnom provodim u nesvjesnom stanju. A ono malo svjesnog stanja koje mi ostaje za moju privatnost posvećujem brijanju, rješavanju nekih elementarnih problema...
RFE: Nemojte tako, don Branko. Tako ste bili originalni kada ste bili gost u jednoj emisiji na Hrvatskoj televiziji, kada su vas upitali oko celibata.
SBUTEGA: Celibat nije privatnost, već stanje. On upravo dokida privatnost. Kad nemaš drugoga pored sebe, onda nemaš ni privatnost. Ne možeš biti privatan sa jednim zidom ili sa četiri zida. To nije privatnost, to je ćelija. Dakle, ja zbog čitavog niza okolnosti svoj dan uglavnom provodim pred publikom, ali pred publikom koja nije tu da meni aplaudira nego da iskazuje svoju muke, svoje želje, svoja htijenja, da traži svoje utjehe, da traži neki drukčiji način komunikacije. Tako da uglavnom dan provodim s drugima, ali to nije privatnost.
RFE: Niste kazali osnovnu stvar. Vi potičete iz jedne od najstarijih pomorskih obitelji iz Boke Kotorske.
SBUTEGA: Niste me ni pitali, pitali ste me za privatnost. To nije privatna činjenica, to su istorijski podaci. Ali to više nema nikakve vrijednosti za nikoga. Možda samo za one koji to jesu, ali za okoliš to čak može da bude i predmet nekog čuđenja i nekog tihog nipodaštavanja, na žalost.
RFE: Također niste kazali da izvanredno kuhate. To sam pouzdano čula.
SBUTEGA: To opet nije moja privatna činjenica, već činjenica koju apsolutno svugdje ističem kao sposobnost na koju sam možda i najponosniji. Jer, sve ono što govorimo, sve ono što nam jezik proizvodi, to uvijek može da ima sumnjivi karakter, čak i onda kad smo najsigurniji da smo dobronamjerni. Ali kad čovjek dobro skuha ručak, on je napravio najplemenitije djelo na svijetu. Osim toga, nije potrebno da dođu stručnjaci da ti kažu da si dobro skuhao, već to pokazuje prazna šerpa koja ostane iza ručka, a puna da si skuhao loše. Mislim da se kvalitetno kuhanje, pa čak i u pretjeranim količinama, uvijek na praznoj šerpi dokazuje. Pri tome smatram da je dati nekome ručak nešto što je neprevarljiva ponuda. Jer kad date nekome pametan savjet, postavlja se pitanje šta je pamet. Dosta puta su ti ljudi zahvalni, a ti si ih zapravo možda otrovao, možda si im dao najpogrešniji savjet u životu. Prema tome, osjećam se u prostoru sigurne službe kad kod nekoga poslužim ručkom ili večerom ili dobrim komadom torte. Ja mislim da sam mu za taj dan obezbijedio, ukoliko sam uspio to dobro da napravim, radost.
