Ovo nije prvo upozorenje Komarice, jer o problemu slabog povratka, posebno na područje Republike Srpske, te poslijeratnom iseljavanju Hrvata, i uopšte katolika, govori već godinama:
«Potpuno iskorjenjivanje jedne vjerske zajednice kao što je Katolička crkva sa polovice BiH, jer od 220 tisuća katolika, prema našim statistikama, koliko je bilo prije rata, ako brojite sada je jedva 12 tisuća, to je više nego porazno, to je zabrinjavajuće. Ostala je pusta, kako znadete, cijela Posavina, ostale su puste mnoge druge naše župe i u ovom sjeverozapadnom dijelu Bosne. To neće biti dobro za budućnost ove zemlje.»
Predstavnici vladajuće strukture u Republici Srpskoj tvrde da ne postoji ništa što bi onemogućilo povratak Hrvata. Funkcioner vladajućeg SNSD-a Drago Kalabić:
«Ovdje je u pitanju, bar ja mislim u RS-u, isključivo ekonomski i socijalni faktor. Mislim da je bezbjednosna situacija odlična, da tu nema nikakvih problema. A ovaj ekonomski momenat može se samo riješiti evropskim integracijama, i tek onda može se govoriti o političkom odnosu prema, u pozitivnom smislu, popravljanju te situacije. A u svakom drugom ne mislim da tu trenutno vlasti RS-a mogu nešto posebno učiniti što nisu učinile u svojoj moći što se tiče pripadnika hrvatskog naroda.»
Potpredsjednik Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda Davor Čordaš kaže da su i Hrvati pomalo krivi za prazna ognjišta, jer trenutno ne postoji velika želja za povratkom. Možda bi te želje i bilo da ima radnih mjesta. Čordaš tvrdi da odbojnost čine i lokalne vlasti stalnom opstrukcijom zapošljavanja povratnika:
«Očito da ne ide po onoj uredbi - i ona je, po meni, napisana deklarativno - i zakonu da ide po popisu iz 1991. Znači, mi nismo ni blizu onog stanja koliko sada ima Hrvata u RS-u da su uposleni u institucijama, pa se događa u općinama, kao što su naprimjer Kotor Varoš, Derventa, Teslić, da nema nijednog uposlenog - i Prijedor. To je taj problem i treba da mi otvorimo taj proces.»
Pojedini analitičari ocjenjuju upozorenje Komarice i kao nastavak dugogodišnjeg iskazivanja nezadovoljstva Hrvata svojim statusom u postojećem ustavno - pravnom uređenju Bosne i Hercegovine. Podaci Katoličke crkve govore da je u toku rata oko 400.000 Hrvata protjerano iz svojih domova, od čega se vratio mali broj, te da je i poslije rata ognjišta napustilo još oko 70.000 osoba hrvatske nacionalnosti.
Potpredsjednik HDZ-a Marinko Čavara kaže da su Hrvati najzainteresovaniji za donošenje ustavnih promjena kojima bi se omogućila ravnopravnost u konstitutivnosti sa Bošnjacima i Srbima:
«Ono što je činjenica je da je hrvatski narod najmanje dobio potpore za povratak na područja, na svoja rodna ognjišta odakle je prognan, da hrvatski narod u ustavnim rješenjima BiH nema mogućnost na istovjetan način kao druga dva naroda ostvarivati svoja nacionalna i pojedinačna prava od pripadnika svog naroda. Iz toga prozilazi, znači, situacija da su se Hrvati i slabo vratili, da Hrvati mnogi odlaze iz BiH jer ne vide u njoj budućnost jer ne mogu ostvariti svoja prava. U tom smislu možemo reći da sve korespondira sa sa izjavom gospodina biskupa Komarice.»
Sa jedne strane preovladava mišljenje da bi opstanak Hrvata garantovalo formiranje trećeg entiteta sa većinskim hrvatskim stanovništvom, kao i uvođenje javnog kanala na hrvatskom jeziku. Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH Srđan Dizdarević pak smatra da navodi biskupa Komarice važe za sva tri naroda u onom dijelu zemlje u kojem oni nisu politički dominanti, te da zbog toga rješenje i ne bi trebalo biti daljnja podjela Bosne i Hercegovine:
«Nije rješenje ni u trećem entitetu, niti je rješenje u nacionalnom kanalu za Hrvate. Rješenje je u ravnopravnosti, rješenje je u dokidanju diskriminacije, rješenje je u jednakim uslovima i na ekonomskom i na kulturnom i na svakom drugom području za građane BiH, a onda i za pripadnike svih naroda i pripadnike nacionalnih manjina.»
