Ne vrijedi više ni naslove čitati

Aleksandar ŽIVANOVIC, novinar, koordinator programa Helsinški parlament gradana Banja Luka

Subota, 8. septembar 2007. godine
Danas krečimo stan - prvo je što mi je nakon buđenja proletjelo kroz glavu. Dan koji se nestrpljivo čeka radi odmora i opuštanja proteći će radno. Ipak, vani je hladno i kišno, pa je pitanje kako bi se zidovi sušili. Odgađamo sve za sljedeći vikend. Zašto krečimo na jesen? Zato što nismo stigli od posla, kad je bilo vrijeme. Idem po novine i po povratku, nakon dugo vremena pijem slatku kafu. Maja je greškom stavila kašičicu šećera. Listamo štampu od kraja, jer na početku nema ništa - ni novo, ni lijepo. Na sredini u jednim od njih – moj tata. Kaže - odlazak u crkvu je postao pomodarstvo. Naravno, “profesionalna” novinarka dala je crkvi dvije stranice da ovo opovrgne i dodala i svoje društveno ugodne komentare. Listamo dalje i zaista, na početku ništa novo i lijepo. Opet polemike da li jačanje BiH slabi Republiku Srpsku i obratno, ko je za a ko protiv reforme policije. Već znamo šta ko govori, pa više ne vrijedi ni naslove čitati. Kiša ne prestaje. Dan provodimo kući, uz televiziju i pomalo spremanja onoga što se spremiti mora.

Nedjelja, 9. septembar 2007. godine
Zašto mozak već nedjeljom ujutro počinje misliti na radnu sedmicu, a još čitav slobodan dan je pred nama? Majina mama je donijela ručak. Super. Ne moramo kuhati. U vijestima javljaju da je vatrogascu Lučiću, koji je stradao u gašenju požara na Kornatima bolje. Iako se životi ostalih ne mogu vratiti, bar malo ohrabrenja. Dalje javljaju da djeca hrvatske nacionalnosti u Tomislavgradu ne idu u školu, jer ih roditelji ne pristaju na kombinovana odjeljenja sa Bošnjacima. Prošlog ponedjeljka nisu krenuli učenici srpske nacionalnosti u Drvaru, jer im ne odgovara naziv škole. Svaki put je tako na početku godine, a poslije ni ne čujete šta se dešava u tim mjestima i kakav nam je školski sistem. Inkluzija na papiru, a u praksi - politika, nesposobnost da se prihvati drugi i drugačiji, lične ograničenosti i stereotipi nastavnika - eto šta naša djeca uče u školama.

Ponedjeljak, 10. septembar 2007.
Na poslu sa Draganom pišemo prijedlog projekta radi kampanje zagovaranja za usklađivanje propisa koji tretiraju nasilje u porodici u BiH. Zakona ima pet-šest, a žena može stradati od batina, dok joj se odobri pristup sigurnoj kući. Sudovi iskazuju minimalne kazne za počinioce. Danas je rok za predaju donatorima i uspjeli smo poslati sve na vrijeme. Prijateljica Aida razočarano mi je saopštila da je prekinula je UN dijetu koju je držala tri sedmice. Smršale su joj noge, a stomak ostao. Mislim da nije ni bila debela, ali... ko bi je mogao ubijediti. Poslijepodne vježbam testove za vozački ispit. Treba položiti prije novembra, jer poskupljuje dva do tri puta. Treći put upisujem auto školu. Prvi put mi nije odgovarao instruktor pa sam prekinuo. Drugi put je instruktor bio dobar, ali me je komisija na vožnji obarala pa je, u pokušajima da položim, isteklo važenje svih dokumenata. Moglo se platiti za prolaz, ali nisam htio. Valjda će biti treća sreća.

Utorak, 11. septembar 2007.
Na poslu danas laganiji tempo, pisanje izvještaja o radu. Poslijepodne Maja i ja odlazimo do mojih roditelja. Idu na more sljedeće sedmice. Veče provodimo u razgovorima o njihovom ponovnom odmoru, laganim temama i uz kompot od dunja. Mama se u zadnje vrijeme povukla na vikendicu na selo, uživa u radovima, a mi probamo davno zaboravljene starinske specijalitete. Stiže i moj brat Ivan, koji danima računa da zatvori finansijsku konstrukciju za stambeni kredit. Jedna srbijanska banka pompezno je prošle godine otvorila ogranak u Banjaluci i najavila povoljne kredite za radnike univerziteta. Prijavio se, ali sada je odjednom sve obustavljeno. Priča je bila previše dobra da bi bila istinita. A banke sa ovih prostora i nisu se baš proslavile istinitim pričama.

Srijeda, 12. septembar
Novine su ovih dana ponovo pune oglasa privatnih fakulteta i univerziteta. I to uglavnom za menadžment i poslovnu ekonomiju. Kako je lako otvoriti čitav univerzitet i kako ima puno pametnih glava da uče studente o ovome, a od ekonomije još ni E nemamo. A tek što će studenti tih fakulteta imati silne kompanije da njima upravljaju, odnosno kako se to sada kaže – menadžerišu. Već se uveliko priča da se na konkursima za posao odbacuju prijave kandidata koji su završili privatne fakultete i da samo rijetki uz dobre veze prolaze.

Četvrtak 13. septembar
Poslijepodne u goste Helsinškom parlamentu građana dolaze postidiplomci iz Sarajeva. Pripremamo tribinu o vrijednostima u posljeratnom bosanskohercegovačkom društvu. U 17.00 sati pojavilo se četrdesetak ljudi. Solidan odziv za ovakve teme. Drago mi je što ima puno mladih ljudi, učenika i studenata. Iako su postdiplomci govorili akademskim jezikom, koji veći dio publike nije razumio, otvorila se burna diskusija o odnosima u društvu. Veliki napredak je to što se grupa nije podijelila na dvije strane po nacionalnim linijama, nego se moglo čuti desetak različitih stavova. Kulture slušanja i razumijevanja malo je nedostajalo, ali dobro je. Učimo se dijalogu.

Petak, 14. septembar
Maja je nedavno položila vozački i prvi put jutros sjela u auto sa nevozačem. Odvezla me je na posao i produžila u školu. Auto se ugasilo par puta prije nego što smo krenuli, ali vožnja je bila odlična. Kupio sam Euroblic. Moje kolege Tanja i Srđan napisali su komentare o autokratskom režimu socijaldemokratskog premijera, skrivanju informacija od javnosti o troškovima gradnje administrativnog centra RS iliti luksuzne rezidencije naših visokih političara. Uprkos nacionalističkoj kampanji i nesocijaldemokratskim parolama, glasao sam za tu stranku na prošlim izborima, doduše ne za pojedince koji će sjediti u ovom luksuzu, već za nekoliko političarki kojima još uvijek vjerujem. Ako ne bude bolje, imamo dogodine izbore, pa ću popraviti glas. U Banjaluci je otvoren Sajam knjige. Radujem se popodnevu i izboru lektire za sljedeću godinu. I lagano počinjem razmišljati o sutrašnjem krečenju.