Boris Dežulović: Ako ćemo govoriti o formalnom stanju stvari, onda ne postoji. U svakom drugom smislu postoji, pošto kulturni prostor, sam po sebi, ne priznaje dnevno-političke kriterije i metre. Ako ništa drugo, postoji u smislu zajedničke povijesti, pa čak i zajedničkog jezika i zajedničkih sjećanja. Znači, odgovor je - postoji, ali zavisi kako se uzme.
Vladimir Arsenijević: Regionalni kulturni prostor formalno ne postoji, ali treba raditi na tome da se održavaju postojeće veze i da se neprestano stvaraju nove. Imam utisak da ono što pripada domenu alternative, ili subkulture, nailazi na manje problema u komunikaciji od naših kulturnih mainstream-a, koji su, čini mi se, poslovično opterećeni pitanjima političke prirode. Dodao bih da na prostoru bivše Jugoslavije neosporno postoji jedna vrsta zajedničkog senzibiliteta. Lako je ustanoviti da se od 2000. naovamo, među novim generacijama bosanskih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih književnika formiralo nešto što bi se slobodno moglo nazvati post-jugoslovenskom književnošću.
Omer Karabeg: Koliko posledice rata utiču na uspostavljanje normalne kulturne komunikacije na prostoru bivše Jugoslavije?
Boris Dežulović: Naravno da rat sam po sebi razara sve moguće komunikacije, osim one između generala i admirala. Međutim, kod ljudi zainteresiranih za komunikaciju u kriznim vremenima, kao što je rat, interes za komuniciranjem postaje veći. Imao sam veću potrebu komunicirati sa ljudima iz Srbije i Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je moja država bila u ratu sa njihovim nego u vrijeme kada rata nije bilo. To je logično jer mene zanima zašto je to tako i šta možemo napraviti da tako ne bude, otkud to da smo se Vlado i ja našli u dvije države koje ratuju i zašto se to dogodilo. Godine 1981. me zanimalo ići u Beograd gledati Hajduka i tu se negdje iscrpljivao moj interes za Beograd.
Vladimir Arsenijević: Naravno da će oni ljudi, koji ni na koji način nisu učestvovali u svim tim ratničkim ideologijama iz devedesetih godina, po prirodi stvari imati povišenu potrebu za komunikacijom. Međutim, prava promena nastaje onog momenta kada počinje da se menja svest običnog čoveka koji tu potrebu realno nema. Tu turbo-folk, na primer, igra veliku ulogu. Ranih 2000-tih, tu istu ulogu imali su srpski film, konkretno - srpske komedije koje su nailazile na dobre reakcije u Hrvatskoj zbog nedostatka tamošnje filmske produkcije. Sada smo mi u Srbiji gotovo zatrpani hrvatskom TV-produkcijom. Ona nailazi na izvanredan prijem kod ljudi ovde i mislim da su to stvari koje stvaraju čuda. Da li će moja knjiga biti objavljena u Hrvatskoj ili Borisova u Srbiji - to je stvar koja interesuje uzak krug ljudi. "Ljubav u zaleđu" ili neku drugu sapunsku operu gleda stotine hiljada ljudi najrazličitijeg profila. Tu se vrši jedna tiha promena stavova i topljenje rigidnog i agresivnog mentaliteta iz devedesetih godina. Dalje, tu je i Jadransko more.
Tu padaju svi nacionalizmi. Moja i njoj slične generacije svoje detinjstvo provodile su na Jadranu. Neko je redovno odlazio u Istru, neko u Dalmaciju, imalo smo tamo prijatelje, porodice kod kojih smo boravili. Sada je ta komunikacija sve intenzivnija, sve se više ide u Hrvatsku. Sve su to stvari koje vrše duboku promenu u glavama ljudi i ponovo uspostavljaju jedan prijateljski odnos. Mislim da je kod Srba i Hrvata oduvek tako bilo - oni se dobro razumeju onda kada konačno odluče da počnu da se razumeju.
Omer Karabeg: Kako je moguće da turbo-folk i Ceca Ražnjatović probijaju zidove koje je podigao rat, a ne može da ih probije jedan kvalitetan roman?
Boris Dežulović: Mislim da tu ne treba gajiti iluzije. Iluzorno je misliti da dobar roman može da povezuje ljude. To nije samo naš specifikum. Mislim da je tako svuda u svijetu. Kada čovjek bolje razmisli, zapravo je taj proboj mogao napraviti jedino turbo-folk, i to ne samo u muzičkom nego u kulturološkom smislu. TV sapunice su kao neki novi turbo-folk. Prije pet-šest godina, kada je ovdje krenuo turbo-folk, sve je užasno bilo opterećeno pričom o tome kako je to stvar koja je Miloševića dovela i održavala ga na vlasti. Godinama se postavlja pitanje zašto se u Hrvatskoj sluša srbijanski turbo-folk.
Da li je to zabranjeno voće, da li je to pobuna klinaca koji u turbo-folku na jedan vulgarno pojednostavljen način vide isto ono što smo mi prije 30 godina vidjeli u Sex Pistols-ima - nešto čime nerviraš roditelje, establišment i poredak stvari? Kako god da je, činjenica je da danas u razredu moje kćerke samo ona i njene dvije prijateljice, od njih 30, ne slušaju turbo-folk. Da bi funkcionirala u društvu ona mora znati te pjevačice i pjevače jer ako ih ne zna, ona je ekskomunicirana, ona nije cool. To je nevjerojatno, ali je tako. U posljednje vrijeme sam češće u Beogradu, a i ne moram biti tamo da bi znao da nema taksija i kafane iz koje ne odjekuju Džibo, Petar Grašo i splitska turbo-folk estrada. To su stvari koje će se prve primiti. To su zapravo mostovi kulture između Hrvata i Srba. Hrvatske TV sapunice danas okupiraju srpski eter. Kada bi Hrvati to znali, a ne znaju jer ne žele da pomole nos iz svojih rovova, bili bi jako utješeni tom činjenicom. Onima koji su nas 15 godina uvjeravali da su nas Srbi kulturno okupirali svojom prizemnom kulturom, vjerojatno bi bilo drago da saznaju da danas Beograd gleda hrvatske TV sapunice i da sa splavova i iz kafana odjekuju Goran Karan i Magazin.
Vladimir Arsenijević: Mislim da se stvari na periferiji uvek odvijaju mimo utvrđenih pravila, tamo je komunikacija slobodna, pa ukoliko postoji ikakva potreba za njom, ona će se uspostaviti. Osamdesetih godina, kada je komunikacija bila najjača među urbanom omladinom, verovali smo da smo upravo mi, ljudi iz gradova, slični jedni drugima po tome što ne "padamo" na lokalne vrednosti i što smo se formirali u odnosu na ono što smo videli kao kulturu čitavog sveta, pa na smo na tom osnovu i komunicirali. Onda se tokom devedesetih godina paradoksalno ispostavilo da je ona ćutljiva većina iz raznoraznih mesta u kojima mi gotovo da nikada nismo ni bili daleko sposobnija da razume motive onih drugih. Iz tih istih motiva, te vođeni jednom morbidnom bliskošću a ne nepremostivim razlikama, oni su i ratovali jedni protiv drugih. Uvek se setim onog sjajnog eseja Borisa Budena koji se zvao "Kada budem ustaša i Jugoslaven". Esej počinje analizom jedne epizode iz života nekog hrvatskog branitelja kome je bilo zabranjeno da pušta Cecu i Draganu Mirković u svom kafiću, a on je žestoko reagovao - šta ja imam kome da se dokazujem kao Hrvat, kada sam ja hrvatski veteran i patriota, valjda ja imam pravo da slušam šta god hoću. Ista matrica ljudi, i sa jedne i sa druge strane, lako će se razumeti. Jedan srpski šovinista i četnik će daleko lakše razumeti motive nekog hrvatskog nacionaliste i ustaše, a između mene i Borisa, bez obzira na sve bliskosti i razumevanje, može da postoji čitav niz razlika koja će dalje biti povod za dugačke diskusije. Na nivou običnog sveta stvari su vrlo jednostavno, linearno postavljene i tu turbo-folk fantastično vrši svoju ulogu.
Mene, inače, te stvari neprestano čude. Hajde da zanemarimo Hrvatsku. Zaista me fascinira uspeh Cece u Bosni i Hercegovini. Svi znamo one strahovite fotografije zverstava koje su Arkanovi ljudi počinili u Bijeljini i drugim bosanskim gradovima. To je bilo klanje uživo. To nije nešto što je istorija u međuvremenu zatrpala. To je živo, to je i dalje uvek sa nama. Ceca se nikada nije jasno ogradila od toga. Njen ceo diskurs iz toga vremena se svodio na srceparajuće izjave tipa "moj Željko". Ona se fotografisala u uniformi Srpske garde ili već koje paravojne organizacije. To je bilo objavljeno na naslovnoj strani novina tipa "Ilustrovane politike" ili nekog drugog mainstream časopisa. Pa opet se te pesme slušaju u celoj Bosni.
Omer Karabeg: Kako mladi ljudi u Hrvatskoj gledaju na knjige i filmove koji dolaze iz Srbije, ukoliko uopšte imaju kontakt sa njima?
Boris Dežulović: To je generacija koja praktički ne pamti Jugoslaviju, ili su se tek rodili, ili su imali četiri-pet godina. Generalno govoreći, oni su apsolutno cijepljeni od te jugoslavenske priče na jedan iracionalan način. Čak i Thompsonova publika. Kada oni viču "Srbe na vrbe", oni to uzvikuju kao automatska sekretarica, oslobođeni svake potrebe da shvate šta pričaju. Njima je sve to lekcija iz povijesti koju ne razumiju, kao što ne razumiju ni ono što se događalo prije. Moja kćer je jednom došla iz škole i rekla da upravo uče Drugi svjetski rat i da ne razumije ko je taj Tito, da li je on dobar ili loš. Djeca u toj dobi gledaju stvari crno-bijelo. Odgovorio sam joj da je drug Tito dobar, a kada malo naraste da ću joj ispričati detalje. Njima sada treba podjela na Nijemce i partizane, na dobre i loše, na kauboje i Indijance. Oni ne razumiju ništa šta se događalo, a naročito ne razumiju ovu potpunu kakofoniju suvremene povijesti koja ih zapravo apsolutno ne zanima. Klincima je veći problem što kad gledaju srpske filomove, koje povremeno puštaju na RTL, ne znaju šta znači riječ vazduh, pa me onda pitaju. To spada u stvari koje bi u njihovom rječniku bile cool. Kao što je cool imati refren nekog turbo-folk hita na mobitelu, tako je cool gledati srpske filmove. Njima je to zabavno, čak i onda kada uopće ne razumiju film, ali znaju da je to društveno nepoželjno, pa im je to jako cool, zato što je zabranjeno.
Vladimir Arsenijević: Krajem devedesetih sam imao promociju u Filološkoj gimnaziji u Beogradu. U to vreme nije bilo pojedinih srpskih udžbenika, pa su učenici bili prinuđeni da uče iz hrvatskih. Ta deca, učenici Filološke gimnazije koji bi trebalo da imaju razvijen senzibilitet za jezike, tada su mi se žalila da ništa ne razumeju i da ih to strašno zamara. Iz svoje jugoslovenske naviknutosti na sve nijanse zajedničkog jezika, na dijalekte, ja često i ne razmišljam da li je ono što čitam ili slušam ijekavica ili ekavica. Mislio sam da se to razume, ali očito je da se ne razume. To sve pomalo sputava mlađu generaciju u komunikaciji. A kod dela mladih ljudi razvija se sve veće interesovanje za prostore bivše Jugoslavije. To su nekakva poznata, bliska inostranstva. Mladi ljudi sve više uživaju u otkrivanju, ne samo kulture tih prostora, nego i samih tih prostora i u druženju sa ljudima koji tamo žive. Možda više od svih knjiga, filmova i pozorišnih predstava njih povezuje muzika koja govori svima razumnjivim jezikom. Po čitavom našem regionu nikli su veliki muzički festivali, kao Exit u Novom Sadu, pa ovaj VIP INMusic festival u Zagrebu i drugi. Mladi ljudi odlaze tamo, druže se. Atmosfera na muzičkim festivalima uvek je prijateljska, nije ispunjena nabojem i agresijom koji se osećaju na fudbalskim tribinama. Oni se druže ne kao Hrvati i Srbi, jer šta će to bilo kome, nego kao ljudi sa imenom i prezimenom, tu se stvara čitav niz veza i odnosa koji su neka vrsta zaloga za budućnost.
Boris Dežulović: Važno je reći da se ti ljudi ne prepoznaju kroz matricu srpstva ili hrvatstva. Mi smo previše opterećeni time. Klinci koji idu na koncerte zaista sa tom pričom nemaju ništa zajedničko.
Omer Karabeg: Hoćete da kažete da idu na koncert u Novi Sad kao kad bi išli na koncert u Salzburg, Beč, Budimpeštu?
Boris Dežulović: Potpuno jednako. Razlika je možda samo u tome što je Beograd drugačiji od Salzburga. Bio sam u vlaku jednog dana kada su mladi Splićani dolazili u Beograd. Gledali su kroz prozor beogradske pejzaže, karton siti, ono romsko naselje koje se vidi kad voz ulazi u Beograd. To im je bilo nešto drugačije, bili su potpuno fascinirani pejzažima koje su vidjeli, ali su ih gledali jednako kao što gledaju staklene nebodere u Berlinu. Gledali su grafite, ispisane na nekoj neobičnoj ćirilici, ali za njih su oni bili potpuno lišeni značenja koji im mi dajemo. Vidjeli su neki novi prostor, upoznali neke nove ljude. Oni sa hrvatstvom i srpstvom imaju veze koliko Vlado i ja sa Patagonijom.
Omer Karabeg: Obojica ste pomenuli jezik. Mnogo napora je uloženo pre, za vreme, a i u prvim godinama posle rata da se jezici što više razdvoje. Ako se nastavi taj trend razdvajanja, mislite li da to može u budućnosti da postane istinska prepreka za normalnu kulturnu komunikaciju u regionu?
Boris Dežulović: Uvjeren sam da neće. Mi smo sada definitivno dvije različite države, bez šansi da se ponovo spojimo. Kada bi se to dogodilo, ja bih prvi išao u šumu. Razvijat ćemo se iza zidova kojih na kraju neće biti, jer ćemo se na kraju opet naći u nekoj Euroslaviji. U Jugoslaviji smo bili 70 godina i potpuno je bilo normalno da mi u Hrvatskoj znamo što znači vazduh, a oni u Srbiji što znači zrak. U budućnosti će dolaziti do nesporazuma o kojima je govorio Vlado. Jezici će se razvijati svaki na svoj način. Nemam problema da prihvatim da su hrvatski i srpski dva različita jezika, ali ono što je vječna frustracija, barem kada govorimo o hrvatskim intelektualcima i hrvatskoj intelektualnoj eliti, to je da se Hrvati i Srbi naprosto razumiju. Nedavno je izbila velika afera, dobro nije bila prevelika afera, ali bio je jedan lijep komad aferice, kada je "Glas Istre" objavio intervju sa Lepom Brenom, a njene odgovore je štampao na ekavici, nije ih preveo na hrvatski. "Feral" je to radio 15 godina, ali za njih je to bilo normalno jer je Feral po njima srpsko-četničko glasilo, gdje četnici govore bre. Krenula je rasprava da li je to u redu, da li je njene odgovore trebalo prevesti na hrvatski, kao što se prevodi intervju sa rumunjskim ministrom. Naravno da treba prevesti sve ono što se izgovori na stranom jeziku, ali šta ćemo sa činjenicom da ljudi u Hrvatskoj razumiju jezik kojim govori Lepa Brena. Možemo satima palamudit o tome da su to različiti jezici, ali to neće promijeniti činjenicu da je svaki čitatelj "Glasa Istre" razumio šta je Lepa Brena rekla. Hrvati se već 15 godina užasno trude da svoj jezik naprave nerazumljivim Srbima, ali se pokazalo da onda taj jezik postaje nerazumljivim i Hrvatima. Pravi hrvatski jezik, koji je različit od srpskog, ne razumiju ni Hrvati, jednako kao ni Srbi. Naravno da su Tuđmanove umotvorine - zrakomlati i nježnici - otišle u ropotarnicu povijesti i da ljudi između sebe govore onako kako su oduvijek govorili i naravno da ćemo se mi i Srbi uvijek razumjeti. Uvijek će biti poneka riječ koja se neće razumjeti, ali to nas neće spriječiti da se razumijemo.
Vladimir Arsenijević: Sve je stvar navike. Ovdašnji mladi ljudi koji imaju problem sa razumevanjem hrvatskog jezika pripadaju generacijama koje su detinjstvo provele u devedesetim godinama, kada je postojao apsolutni prekid komunikacije. Mislim da se to ispravlja komunikacijom. Ustvari, jezičke razlike svode se na neke sinonime. Razlike mogu samo da obogate i srpski i hrvatski jezik. Često me fascinira novi žargon koji čujem u Hrvatskoj i nalazim da je on kreativan i duhovit. Mislim da na isti način ljudi iz Hrvatske osluškuju kako se to zapravo govori u Srbiji. Sve ostalo je suva i gola sholastika kojoj nema mesta tamo gde se ljudi jednostavno i neopozivo razumeju.
Omer Karabeg: Šta je bilo sa umetnicima, ratnim huškačima, a bilo ih je i na jednoj i na drugoj strani? Imam utisak da su oni još uvek relevantni u svojim sredinama. Čim se zategnu odnosi između država bivše Jugoslavije, oni odmah počinju da se oglašavaju.
Boris Dežulović: Nemam pojma gdje su, ali zaista izrone svako malo kada se nešto pojavi. Aralica napiše neki imbecilni roman, pa ga opet nema, zabije se u svoju jazbinu. U principu ostavljeni su u tim svojim malim sinekurama, u državnim službama, vjerojatno imaju neke svoje činove, neke zaslužne penzije koje kljucaju. Njih sada nema u javnom životu, ali oni i nemaju tu šta raditi. Oni su poslužili za ono za šta su poslužili. Kad govorim o njima teško preko jezika prevaljujem riječ umjetnik, jer ih ne mogu tako doživljavati. Kipare koji su radili silne Tuđmanove biste, režisere koji su režirali proslave Tuđmanovih rođendana, pisce koji su pisali ode i poeme vrhovniku možemo samo uz krajnji napor nazvati umjetnicima.
Vladimir Arsenijević: Divim se bizarnoj žilavosti ljudi poput Matije Bečkovića, Mome Kapora, Dobrice Ćosića. To su ljudi koji neprestano i neumorno promovišu stvari u koje veruju, rade to vrlo dosledno i sa izuzetnim uspehom. Brana Crnčević je neprestano na nekoj od televizija. Ne znam otkud nekome toliko energije i vremena da bi se do te mere pojavljivao na ekranima. Sećam se kako se Matija Bećković, kada se odvajala Crna Gora, opet pojavio sa svojim horror oneliner-ima. Sve nešto u stilu kako će, kada Crnogorci izgovore svoju poslednju reč, i ta reč biti na srpskom jeziku. Taj neprestano preti masovnim smrtima. To je taj način mišljenja. To su poruke koje se ovde primaju. Ko se prvi slikao sa Borisom Tadićem kada je postao predsednik Srbije? Dobrica Ćosić. Neverovatno je da uporno ne dolazi do promene paradigme. Dokle god se Boris Tadić, umesto sa Dobricom Ćosićem, ne bude slikao sa, na primer, Davidom Albaharijem ili Biljanom Srbljanović stvari u Srbiji će ostati nepromenjene.
Omer Karabeg: Da li vlast podržava, koči, ili uopšte nije zainteresovana za kulturnu saradnju na prostoru bivše Jugoslavije?
Boris Dežulović: HDZ-ova vlast je to kočila 10 godina, a od 2000. godine do danas ne bih rekao da koči, ali je apsolutno nezainteresirana. To je nešto što je u Hrvatskoj na pretposljednjem mjestu na listi prioriteta, možda je tik iza toga jedino globalno zatopljenje. To hrvatsku državnu vlast apsolutno ne zanima. Kada se govori o državnoj kulturi, o nečemu što je pod jurisdikcijom Ministarstva kulture, onda se sve svodi na nekoliko nacionalnih festivala tipa Dubrovačkih ljetnih igara ili Splitskog festivala, ili na gostovanje pisaca na Frankfurtskom sajmu knjiga, gdje ćemo svake godine dovesti par brončanih pisaca. Provjerit ćemo 10 dana prije sajma da li su još živi i, ako su živi, onda ih vodimo da predstavljaju Hrvatsku. Hrvatska vlast ne samo da nije zainteresirana za kulturnu razmjenu sa okruženjem - sa Bosnom, Srbijom, Crnom Gorom, o Makedoniji, koju smo davno zaboravili, da i ne govorim - već je kultura uopće ne zanima. Hrvatska kultura kao prepoznatljiv brend je nešto što ne postoji. Zato je priča o nekim mostovima ili o kulturnoj saradnji potpuno deplasirana.
Vladimir Arsenijević: Vlast u Srbiji bi se možda i bavila nekim kulturnim povezivanjem kada bi bilo neke organizovanosti. Ministarstvo kulture je nekakvo nedonošče među srpskim ministarstvima. Niko ne zna šta će sa njim. Para ni za šta nema, ono malo što ima usmerava se katastrofalno, a ministar kulture je po pravilu čovek za kojeg je u startu jasno da je nekompetentan za posao kojim će se baviti. To je bio jedan glumac, zatim jedan nacionalista, pa sada opet jedan glumac.
Omer Karabeg: Čini mi se da su vlasti u Srbiji jako zainteresovane za razvijanje kulturnih i svih drugih veza sa Republikom Srpskom?
Vladimir Arsenijević: Rekao bih da jesu. Tu već neki plan postoji, koji je na neki bizaran način povezan sa Kosovom. To mi sve na neprijatan način ponovo miriše na odnos prema Srpskoj Krajini s kraja osamdesetih. Mislim da su srpski političari novog doba možda i nesvesno prekopirali i preuzeli osnovne elemente vođenja politike iz Miloševićevog vremena. Gotovo da nije došlo ni do kakve promene, osim jedne, a to je da možemo da verujemo da ti ljudi zaista nisu zainteresovani da prave ratove na prostoru bivše Jugoslavije. U svemu ostalom način razmišljanja je ostao potpuno isti. Na delu je ono isto neodgovorno konfrontiranje sa međunarodnom zajednicom, potpuno zanemarivanje stvari koje se tiču kvaliteta života i njihovo pokrivanje ideološkim pitanjima, neprestano zamazivanje očiju. Oni to rade sa neobičnom veštinom i neverovatno je koliko su dobri đaci one prethodne generacije političara.
Omer Karabeg: Da li su kulturne vlasti u Hrvatskoj posebno okrenute prema Zapadnoj Hercegovini?
Boris Dežulović: Naravno da su stvari pupčanom vrpcom povezane, ali ne na tako snažan način kao između Srbije i Republike Srpske. Prije 10 godina Tuđman i Milošević u tom smislu nisu imali problema. Postojala je načelna podjela u kojoj bi Republika Srpska sutra bila dio Velike Srbije, a Zapada Hercegovina, ili Herceg-Bosna, dio Hrvatske. Planovi su više-manje propali. Herceg-Bosna u Tuđmanovom smislu više ne postoji. Republika Srpska, na žalost, da. Ona je danas ostatak, podjednako Miloševićeve, koliko i Tuđmanove zločinačke politike. Nekako stoji kao spomenik. Meni je Republika Srpska nešto što teško izgovaram. Kada idem kroz Bosnu i kada vidim one ogromne table sa natpisom Republika Srpska, dođe mi da ih dignem u zrak. Ne volim granice, ali ih poštujem, ali tu ih ne mogu poštovati. S jedne strane imamo Republiku Srpsku, a sa strane druge Federaciju, šta god to bilo. U okviru Federacije je neki potpuno nedefinirani hrvatski entitet sa kojim sada ima problema i hrvatska vlast i hrvatska opozicija. Uvijek im se nabija na nos kako su se, eto, Srbi super izborili za svoje ciljeve, kako oni sada imaju nešto što se zove Republika Srpska i kako Srbi drže do svojih. Istu tu priču ćete ćuti i u Beogradu - kako Hrvati drže do svojih. Fenomenalno je kako nacionalisti međusobno funkcioniraju. Međutim, odjedanput 2000. godine Hrvati više ne mare za Herceg-Bosnu, za tu hrvatsku maticu koja nam je dala sve: od književnog standarda do 100 hiljada vojnika u ratu. Stipe Mesić je 2000. godine dobio izbore bukvalno na jednoj rečenici. Petnaest dana prije izbora imao je, po svim istraživanjima, 2,5 posto glasova sve dok nije rekao: "Ako budem predsjednik, ni kune više neće ići za Herceg-Bosnu". U 15 dana je od 2,5 posto došao do mandata predsjednika Republike Hrvatske. To sjajno govori o tadašnjem raspoloženju Hrvata kojima su na nos izašli i Hercegovina i Hrvatsko vijeće obrane i sva ona silna lova koju smo svake godine plaćali za penzije tamošnjim časnicima HVO-a, za izgradnju njihovih vila i bazena, za održavanje njihove infrastrukture i ekonomije. U tom smislu su se gradile i veze koje možemo nazvati kulturnima, iako to s kulturom nema nikakve veze. Hrvatska je tada financirala, sa ne znam koliko miliona kuna, nešto što se nazivalo kazališni spektakl - Krunjenje kralja Tomislava na Duvarskom polju. To je najbolja ilustracija šta hrvatska politička nomenklatura doživljava kulturom. Nešto što mora imati sedmo stoljeće, kralja Tomislava, šahovnicu i ništa drugo. Ništa drugo ne može promovirati hrvatski kulturni identitet. Ne može neki rock-and-rool band ili neka knjiga koja neće pričati o slavnoj hrvatskoj povijesti. Herceg-Bosna je bila idealna za promoviranje te vrste kulture. Kroz te mastodontske projekte tadašnja vlast je, što bismo mi Dalmatinci rekli, zapišavali taj teritorij poput psa i označavala ga i verificirali kao hrvatski.
Omer Karabeg: Mislite li da će u dogledno vreme razmena kulturnih dobara u ovom regionu početi normalno da funkcioniše, kao što danas funkcioniše u Evropi?
Vladimir Arsenijević: Apsolutno. To je neminovnost. Pitanje je vremena kada će CEFTA stupiti na snagu. Jedan broj hrvatskih izdavača već lagano ulazi na prostor Srbije, Srbija ih interesuje kao tržište. Mene, međutim, i dalje neke stvari zbunjuju. Možete da odete u banku ili menjačnicu, kojih ovde ima na svakom koraku, i da zamenite dinare za svaku valutu, uključujući i nacionalnu valutu Bocuane, ali ne možete da kupite hrvatske kune. Kako to?
Omer Karabeg: Da li je ista stvar u Hrvatskoj sa dinarima?
Boris Dežulović: Naravno. Vjerojatno bi vas dočekala salva smijeha kada biste u mjenjačnici htjeli da zamijenite srpske dinare za kune. Meni je fenomenalna jedna druga stvar. U Srbiji je u načelu sve jeftinije nego u Hrvatskoj. Danas možda ne toliko, ali prije pet-šest godina sve je bilo puno jeftinije. Ta roba je dolazila u Hrvatsku preko kanala u Hercegovini i u Republici Srpskoj. Mogli ste na crno kupiti cigarete, falsificiranu robu, auto dijelove, ili čak i pokradene automobile. To važi za sve osim za knjige. Najnormalnije trgujemo tenkovima i naftom, i to ne sada, nego smo to radili i 1991. godine, a ja ne mogu Vladi poslati tri knjige iz Splita, a da na to ne moram platiti porez kao da mu šaljem beztrzajni top.
Vladimir Arsenijević: Regionalni kulturni prostor formalno ne postoji, ali treba raditi na tome da se održavaju postojeće veze i da se neprestano stvaraju nove. Imam utisak da ono što pripada domenu alternative, ili subkulture, nailazi na manje problema u komunikaciji od naših kulturnih mainstream-a, koji su, čini mi se, poslovično opterećeni pitanjima političke prirode. Dodao bih da na prostoru bivše Jugoslavije neosporno postoji jedna vrsta zajedničkog senzibiliteta. Lako je ustanoviti da se od 2000. naovamo, među novim generacijama bosanskih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih književnika formiralo nešto što bi se slobodno moglo nazvati post-jugoslovenskom književnošću.
Omer Karabeg: Koliko posledice rata utiču na uspostavljanje normalne kulturne komunikacije na prostoru bivše Jugoslavije?
Boris Dežulović: Naravno da rat sam po sebi razara sve moguće komunikacije, osim one između generala i admirala. Međutim, kod ljudi zainteresiranih za komunikaciju u kriznim vremenima, kao što je rat, interes za komuniciranjem postaje veći. Imao sam veću potrebu komunicirati sa ljudima iz Srbije i Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je moja država bila u ratu sa njihovim nego u vrijeme kada rata nije bilo. To je logično jer mene zanima zašto je to tako i šta možemo napraviti da tako ne bude, otkud to da smo se Vlado i ja našli u dvije države koje ratuju i zašto se to dogodilo. Godine 1981. me zanimalo ići u Beograd gledati Hajduka i tu se negdje iscrpljivao moj interes za Beograd.
Vladimir Arsenijević: Naravno da će oni ljudi, koji ni na koji način nisu učestvovali u svim tim ratničkim ideologijama iz devedesetih godina, po prirodi stvari imati povišenu potrebu za komunikacijom. Međutim, prava promena nastaje onog momenta kada počinje da se menja svest običnog čoveka koji tu potrebu realno nema. Tu turbo-folk, na primer, igra veliku ulogu. Ranih 2000-tih, tu istu ulogu imali su srpski film, konkretno - srpske komedije koje su nailazile na dobre reakcije u Hrvatskoj zbog nedostatka tamošnje filmske produkcije. Sada smo mi u Srbiji gotovo zatrpani hrvatskom TV-produkcijom. Ona nailazi na izvanredan prijem kod ljudi ovde i mislim da su to stvari koje stvaraju čuda. Da li će moja knjiga biti objavljena u Hrvatskoj ili Borisova u Srbiji - to je stvar koja interesuje uzak krug ljudi. "Ljubav u zaleđu" ili neku drugu sapunsku operu gleda stotine hiljada ljudi najrazličitijeg profila. Tu se vrši jedna tiha promena stavova i topljenje rigidnog i agresivnog mentaliteta iz devedesetih godina. Dalje, tu je i Jadransko more.
Tu padaju svi nacionalizmi. Moja i njoj slične generacije svoje detinjstvo provodile su na Jadranu. Neko je redovno odlazio u Istru, neko u Dalmaciju, imalo smo tamo prijatelje, porodice kod kojih smo boravili. Sada je ta komunikacija sve intenzivnija, sve se više ide u Hrvatsku. Sve su to stvari koje vrše duboku promenu u glavama ljudi i ponovo uspostavljaju jedan prijateljski odnos. Mislim da je kod Srba i Hrvata oduvek tako bilo - oni se dobro razumeju onda kada konačno odluče da počnu da se razumeju.
Omer Karabeg: Kako je moguće da turbo-folk i Ceca Ražnjatović probijaju zidove koje je podigao rat, a ne može da ih probije jedan kvalitetan roman?
Boris Dežulović: Mislim da tu ne treba gajiti iluzije. Iluzorno je misliti da dobar roman može da povezuje ljude. To nije samo naš specifikum. Mislim da je tako svuda u svijetu. Kada čovjek bolje razmisli, zapravo je taj proboj mogao napraviti jedino turbo-folk, i to ne samo u muzičkom nego u kulturološkom smislu. TV sapunice su kao neki novi turbo-folk. Prije pet-šest godina, kada je ovdje krenuo turbo-folk, sve je užasno bilo opterećeno pričom o tome kako je to stvar koja je Miloševića dovela i održavala ga na vlasti. Godinama se postavlja pitanje zašto se u Hrvatskoj sluša srbijanski turbo-folk.
Da li je to zabranjeno voće, da li je to pobuna klinaca koji u turbo-folku na jedan vulgarno pojednostavljen način vide isto ono što smo mi prije 30 godina vidjeli u Sex Pistols-ima - nešto čime nerviraš roditelje, establišment i poredak stvari? Kako god da je, činjenica je da danas u razredu moje kćerke samo ona i njene dvije prijateljice, od njih 30, ne slušaju turbo-folk. Da bi funkcionirala u društvu ona mora znati te pjevačice i pjevače jer ako ih ne zna, ona je ekskomunicirana, ona nije cool. To je nevjerojatno, ali je tako. U posljednje vrijeme sam češće u Beogradu, a i ne moram biti tamo da bi znao da nema taksija i kafane iz koje ne odjekuju Džibo, Petar Grašo i splitska turbo-folk estrada. To su stvari koje će se prve primiti. To su zapravo mostovi kulture između Hrvata i Srba. Hrvatske TV sapunice danas okupiraju srpski eter. Kada bi Hrvati to znali, a ne znaju jer ne žele da pomole nos iz svojih rovova, bili bi jako utješeni tom činjenicom. Onima koji su nas 15 godina uvjeravali da su nas Srbi kulturno okupirali svojom prizemnom kulturom, vjerojatno bi bilo drago da saznaju da danas Beograd gleda hrvatske TV sapunice i da sa splavova i iz kafana odjekuju Goran Karan i Magazin.
Vladimir Arsenijević: Mislim da se stvari na periferiji uvek odvijaju mimo utvrđenih pravila, tamo je komunikacija slobodna, pa ukoliko postoji ikakva potreba za njom, ona će se uspostaviti. Osamdesetih godina, kada je komunikacija bila najjača među urbanom omladinom, verovali smo da smo upravo mi, ljudi iz gradova, slični jedni drugima po tome što ne "padamo" na lokalne vrednosti i što smo se formirali u odnosu na ono što smo videli kao kulturu čitavog sveta, pa na smo na tom osnovu i komunicirali. Onda se tokom devedesetih godina paradoksalno ispostavilo da je ona ćutljiva većina iz raznoraznih mesta u kojima mi gotovo da nikada nismo ni bili daleko sposobnija da razume motive onih drugih. Iz tih istih motiva, te vođeni jednom morbidnom bliskošću a ne nepremostivim razlikama, oni su i ratovali jedni protiv drugih. Uvek se setim onog sjajnog eseja Borisa Budena koji se zvao "Kada budem ustaša i Jugoslaven". Esej počinje analizom jedne epizode iz života nekog hrvatskog branitelja kome je bilo zabranjeno da pušta Cecu i Draganu Mirković u svom kafiću, a on je žestoko reagovao - šta ja imam kome da se dokazujem kao Hrvat, kada sam ja hrvatski veteran i patriota, valjda ja imam pravo da slušam šta god hoću. Ista matrica ljudi, i sa jedne i sa druge strane, lako će se razumeti. Jedan srpski šovinista i četnik će daleko lakše razumeti motive nekog hrvatskog nacionaliste i ustaše, a između mene i Borisa, bez obzira na sve bliskosti i razumevanje, može da postoji čitav niz razlika koja će dalje biti povod za dugačke diskusije. Na nivou običnog sveta stvari su vrlo jednostavno, linearno postavljene i tu turbo-folk fantastično vrši svoju ulogu.
Mene, inače, te stvari neprestano čude. Hajde da zanemarimo Hrvatsku. Zaista me fascinira uspeh Cece u Bosni i Hercegovini. Svi znamo one strahovite fotografije zverstava koje su Arkanovi ljudi počinili u Bijeljini i drugim bosanskim gradovima. To je bilo klanje uživo. To nije nešto što je istorija u međuvremenu zatrpala. To je živo, to je i dalje uvek sa nama. Ceca se nikada nije jasno ogradila od toga. Njen ceo diskurs iz toga vremena se svodio na srceparajuće izjave tipa "moj Željko". Ona se fotografisala u uniformi Srpske garde ili već koje paravojne organizacije. To je bilo objavljeno na naslovnoj strani novina tipa "Ilustrovane politike" ili nekog drugog mainstream časopisa. Pa opet se te pesme slušaju u celoj Bosni.
Omer Karabeg: Kako mladi ljudi u Hrvatskoj gledaju na knjige i filmove koji dolaze iz Srbije, ukoliko uopšte imaju kontakt sa njima?
Boris Dežulović: To je generacija koja praktički ne pamti Jugoslaviju, ili su se tek rodili, ili su imali četiri-pet godina. Generalno govoreći, oni su apsolutno cijepljeni od te jugoslavenske priče na jedan iracionalan način. Čak i Thompsonova publika. Kada oni viču "Srbe na vrbe", oni to uzvikuju kao automatska sekretarica, oslobođeni svake potrebe da shvate šta pričaju. Njima je sve to lekcija iz povijesti koju ne razumiju, kao što ne razumiju ni ono što se događalo prije. Moja kćer je jednom došla iz škole i rekla da upravo uče Drugi svjetski rat i da ne razumije ko je taj Tito, da li je on dobar ili loš. Djeca u toj dobi gledaju stvari crno-bijelo. Odgovorio sam joj da je drug Tito dobar, a kada malo naraste da ću joj ispričati detalje. Njima sada treba podjela na Nijemce i partizane, na dobre i loše, na kauboje i Indijance. Oni ne razumiju ništa šta se događalo, a naročito ne razumiju ovu potpunu kakofoniju suvremene povijesti koja ih zapravo apsolutno ne zanima. Klincima je veći problem što kad gledaju srpske filomove, koje povremeno puštaju na RTL, ne znaju šta znači riječ vazduh, pa me onda pitaju. To spada u stvari koje bi u njihovom rječniku bile cool. Kao što je cool imati refren nekog turbo-folk hita na mobitelu, tako je cool gledati srpske filmove. Njima je to zabavno, čak i onda kada uopće ne razumiju film, ali znaju da je to društveno nepoželjno, pa im je to jako cool, zato što je zabranjeno.
Vladimir Arsenijević: Krajem devedesetih sam imao promociju u Filološkoj gimnaziji u Beogradu. U to vreme nije bilo pojedinih srpskih udžbenika, pa su učenici bili prinuđeni da uče iz hrvatskih. Ta deca, učenici Filološke gimnazije koji bi trebalo da imaju razvijen senzibilitet za jezike, tada su mi se žalila da ništa ne razumeju i da ih to strašno zamara. Iz svoje jugoslovenske naviknutosti na sve nijanse zajedničkog jezika, na dijalekte, ja često i ne razmišljam da li je ono što čitam ili slušam ijekavica ili ekavica. Mislio sam da se to razume, ali očito je da se ne razume. To sve pomalo sputava mlađu generaciju u komunikaciji. A kod dela mladih ljudi razvija se sve veće interesovanje za prostore bivše Jugoslavije. To su nekakva poznata, bliska inostranstva. Mladi ljudi sve više uživaju u otkrivanju, ne samo kulture tih prostora, nego i samih tih prostora i u druženju sa ljudima koji tamo žive. Možda više od svih knjiga, filmova i pozorišnih predstava njih povezuje muzika koja govori svima razumnjivim jezikom. Po čitavom našem regionu nikli su veliki muzički festivali, kao Exit u Novom Sadu, pa ovaj VIP INMusic festival u Zagrebu i drugi. Mladi ljudi odlaze tamo, druže se. Atmosfera na muzičkim festivalima uvek je prijateljska, nije ispunjena nabojem i agresijom koji se osećaju na fudbalskim tribinama. Oni se druže ne kao Hrvati i Srbi, jer šta će to bilo kome, nego kao ljudi sa imenom i prezimenom, tu se stvara čitav niz veza i odnosa koji su neka vrsta zaloga za budućnost.
Boris Dežulović: Važno je reći da se ti ljudi ne prepoznaju kroz matricu srpstva ili hrvatstva. Mi smo previše opterećeni time. Klinci koji idu na koncerte zaista sa tom pričom nemaju ništa zajedničko.
Omer Karabeg: Hoćete da kažete da idu na koncert u Novi Sad kao kad bi išli na koncert u Salzburg, Beč, Budimpeštu?
Boris Dežulović: Potpuno jednako. Razlika je možda samo u tome što je Beograd drugačiji od Salzburga. Bio sam u vlaku jednog dana kada su mladi Splićani dolazili u Beograd. Gledali su kroz prozor beogradske pejzaže, karton siti, ono romsko naselje koje se vidi kad voz ulazi u Beograd. To im je bilo nešto drugačije, bili su potpuno fascinirani pejzažima koje su vidjeli, ali su ih gledali jednako kao što gledaju staklene nebodere u Berlinu. Gledali su grafite, ispisane na nekoj neobičnoj ćirilici, ali za njih su oni bili potpuno lišeni značenja koji im mi dajemo. Vidjeli su neki novi prostor, upoznali neke nove ljude. Oni sa hrvatstvom i srpstvom imaju veze koliko Vlado i ja sa Patagonijom.
Omer Karabeg: Obojica ste pomenuli jezik. Mnogo napora je uloženo pre, za vreme, a i u prvim godinama posle rata da se jezici što više razdvoje. Ako se nastavi taj trend razdvajanja, mislite li da to može u budućnosti da postane istinska prepreka za normalnu kulturnu komunikaciju u regionu?
Boris Dežulović: Uvjeren sam da neće. Mi smo sada definitivno dvije različite države, bez šansi da se ponovo spojimo. Kada bi se to dogodilo, ja bih prvi išao u šumu. Razvijat ćemo se iza zidova kojih na kraju neće biti, jer ćemo se na kraju opet naći u nekoj Euroslaviji. U Jugoslaviji smo bili 70 godina i potpuno je bilo normalno da mi u Hrvatskoj znamo što znači vazduh, a oni u Srbiji što znači zrak. U budućnosti će dolaziti do nesporazuma o kojima je govorio Vlado. Jezici će se razvijati svaki na svoj način. Nemam problema da prihvatim da su hrvatski i srpski dva različita jezika, ali ono što je vječna frustracija, barem kada govorimo o hrvatskim intelektualcima i hrvatskoj intelektualnoj eliti, to je da se Hrvati i Srbi naprosto razumiju. Nedavno je izbila velika afera, dobro nije bila prevelika afera, ali bio je jedan lijep komad aferice, kada je "Glas Istre" objavio intervju sa Lepom Brenom, a njene odgovore je štampao na ekavici, nije ih preveo na hrvatski. "Feral" je to radio 15 godina, ali za njih je to bilo normalno jer je Feral po njima srpsko-četničko glasilo, gdje četnici govore bre. Krenula je rasprava da li je to u redu, da li je njene odgovore trebalo prevesti na hrvatski, kao što se prevodi intervju sa rumunjskim ministrom. Naravno da treba prevesti sve ono što se izgovori na stranom jeziku, ali šta ćemo sa činjenicom da ljudi u Hrvatskoj razumiju jezik kojim govori Lepa Brena. Možemo satima palamudit o tome da su to različiti jezici, ali to neće promijeniti činjenicu da je svaki čitatelj "Glasa Istre" razumio šta je Lepa Brena rekla. Hrvati se već 15 godina užasno trude da svoj jezik naprave nerazumljivim Srbima, ali se pokazalo da onda taj jezik postaje nerazumljivim i Hrvatima. Pravi hrvatski jezik, koji je različit od srpskog, ne razumiju ni Hrvati, jednako kao ni Srbi. Naravno da su Tuđmanove umotvorine - zrakomlati i nježnici - otišle u ropotarnicu povijesti i da ljudi između sebe govore onako kako su oduvijek govorili i naravno da ćemo se mi i Srbi uvijek razumjeti. Uvijek će biti poneka riječ koja se neće razumjeti, ali to nas neće spriječiti da se razumijemo.
Vladimir Arsenijević: Sve je stvar navike. Ovdašnji mladi ljudi koji imaju problem sa razumevanjem hrvatskog jezika pripadaju generacijama koje su detinjstvo provele u devedesetim godinama, kada je postojao apsolutni prekid komunikacije. Mislim da se to ispravlja komunikacijom. Ustvari, jezičke razlike svode se na neke sinonime. Razlike mogu samo da obogate i srpski i hrvatski jezik. Često me fascinira novi žargon koji čujem u Hrvatskoj i nalazim da je on kreativan i duhovit. Mislim da na isti način ljudi iz Hrvatske osluškuju kako se to zapravo govori u Srbiji. Sve ostalo je suva i gola sholastika kojoj nema mesta tamo gde se ljudi jednostavno i neopozivo razumeju.
Omer Karabeg: Šta je bilo sa umetnicima, ratnim huškačima, a bilo ih je i na jednoj i na drugoj strani? Imam utisak da su oni još uvek relevantni u svojim sredinama. Čim se zategnu odnosi između država bivše Jugoslavije, oni odmah počinju da se oglašavaju.
Boris Dežulović: Nemam pojma gdje su, ali zaista izrone svako malo kada se nešto pojavi. Aralica napiše neki imbecilni roman, pa ga opet nema, zabije se u svoju jazbinu. U principu ostavljeni su u tim svojim malim sinekurama, u državnim službama, vjerojatno imaju neke svoje činove, neke zaslužne penzije koje kljucaju. Njih sada nema u javnom životu, ali oni i nemaju tu šta raditi. Oni su poslužili za ono za šta su poslužili. Kad govorim o njima teško preko jezika prevaljujem riječ umjetnik, jer ih ne mogu tako doživljavati. Kipare koji su radili silne Tuđmanove biste, režisere koji su režirali proslave Tuđmanovih rođendana, pisce koji su pisali ode i poeme vrhovniku možemo samo uz krajnji napor nazvati umjetnicima.
Vladimir Arsenijević: Divim se bizarnoj žilavosti ljudi poput Matije Bečkovića, Mome Kapora, Dobrice Ćosića. To su ljudi koji neprestano i neumorno promovišu stvari u koje veruju, rade to vrlo dosledno i sa izuzetnim uspehom. Brana Crnčević je neprestano na nekoj od televizija. Ne znam otkud nekome toliko energije i vremena da bi se do te mere pojavljivao na ekranima. Sećam se kako se Matija Bećković, kada se odvajala Crna Gora, opet pojavio sa svojim horror oneliner-ima. Sve nešto u stilu kako će, kada Crnogorci izgovore svoju poslednju reč, i ta reč biti na srpskom jeziku. Taj neprestano preti masovnim smrtima. To je taj način mišljenja. To su poruke koje se ovde primaju. Ko se prvi slikao sa Borisom Tadićem kada je postao predsednik Srbije? Dobrica Ćosić. Neverovatno je da uporno ne dolazi do promene paradigme. Dokle god se Boris Tadić, umesto sa Dobricom Ćosićem, ne bude slikao sa, na primer, Davidom Albaharijem ili Biljanom Srbljanović stvari u Srbiji će ostati nepromenjene.
Omer Karabeg: Da li vlast podržava, koči, ili uopšte nije zainteresovana za kulturnu saradnju na prostoru bivše Jugoslavije?
Boris Dežulović: HDZ-ova vlast je to kočila 10 godina, a od 2000. godine do danas ne bih rekao da koči, ali je apsolutno nezainteresirana. To je nešto što je u Hrvatskoj na pretposljednjem mjestu na listi prioriteta, možda je tik iza toga jedino globalno zatopljenje. To hrvatsku državnu vlast apsolutno ne zanima. Kada se govori o državnoj kulturi, o nečemu što je pod jurisdikcijom Ministarstva kulture, onda se sve svodi na nekoliko nacionalnih festivala tipa Dubrovačkih ljetnih igara ili Splitskog festivala, ili na gostovanje pisaca na Frankfurtskom sajmu knjiga, gdje ćemo svake godine dovesti par brončanih pisaca. Provjerit ćemo 10 dana prije sajma da li su još živi i, ako su živi, onda ih vodimo da predstavljaju Hrvatsku. Hrvatska vlast ne samo da nije zainteresirana za kulturnu razmjenu sa okruženjem - sa Bosnom, Srbijom, Crnom Gorom, o Makedoniji, koju smo davno zaboravili, da i ne govorim - već je kultura uopće ne zanima. Hrvatska kultura kao prepoznatljiv brend je nešto što ne postoji. Zato je priča o nekim mostovima ili o kulturnoj saradnji potpuno deplasirana.
Vladimir Arsenijević: Vlast u Srbiji bi se možda i bavila nekim kulturnim povezivanjem kada bi bilo neke organizovanosti. Ministarstvo kulture je nekakvo nedonošče među srpskim ministarstvima. Niko ne zna šta će sa njim. Para ni za šta nema, ono malo što ima usmerava se katastrofalno, a ministar kulture je po pravilu čovek za kojeg je u startu jasno da je nekompetentan za posao kojim će se baviti. To je bio jedan glumac, zatim jedan nacionalista, pa sada opet jedan glumac.
Omer Karabeg: Čini mi se da su vlasti u Srbiji jako zainteresovane za razvijanje kulturnih i svih drugih veza sa Republikom Srpskom?
Vladimir Arsenijević: Rekao bih da jesu. Tu već neki plan postoji, koji je na neki bizaran način povezan sa Kosovom. To mi sve na neprijatan način ponovo miriše na odnos prema Srpskoj Krajini s kraja osamdesetih. Mislim da su srpski političari novog doba možda i nesvesno prekopirali i preuzeli osnovne elemente vođenja politike iz Miloševićevog vremena. Gotovo da nije došlo ni do kakve promene, osim jedne, a to je da možemo da verujemo da ti ljudi zaista nisu zainteresovani da prave ratove na prostoru bivše Jugoslavije. U svemu ostalom način razmišljanja je ostao potpuno isti. Na delu je ono isto neodgovorno konfrontiranje sa međunarodnom zajednicom, potpuno zanemarivanje stvari koje se tiču kvaliteta života i njihovo pokrivanje ideološkim pitanjima, neprestano zamazivanje očiju. Oni to rade sa neobičnom veštinom i neverovatno je koliko su dobri đaci one prethodne generacije političara.
Omer Karabeg: Da li su kulturne vlasti u Hrvatskoj posebno okrenute prema Zapadnoj Hercegovini?
Boris Dežulović: Naravno da su stvari pupčanom vrpcom povezane, ali ne na tako snažan način kao između Srbije i Republike Srpske. Prije 10 godina Tuđman i Milošević u tom smislu nisu imali problema. Postojala je načelna podjela u kojoj bi Republika Srpska sutra bila dio Velike Srbije, a Zapada Hercegovina, ili Herceg-Bosna, dio Hrvatske. Planovi su više-manje propali. Herceg-Bosna u Tuđmanovom smislu više ne postoji. Republika Srpska, na žalost, da. Ona je danas ostatak, podjednako Miloševićeve, koliko i Tuđmanove zločinačke politike. Nekako stoji kao spomenik. Meni je Republika Srpska nešto što teško izgovaram. Kada idem kroz Bosnu i kada vidim one ogromne table sa natpisom Republika Srpska, dođe mi da ih dignem u zrak. Ne volim granice, ali ih poštujem, ali tu ih ne mogu poštovati. S jedne strane imamo Republiku Srpsku, a sa strane druge Federaciju, šta god to bilo. U okviru Federacije je neki potpuno nedefinirani hrvatski entitet sa kojim sada ima problema i hrvatska vlast i hrvatska opozicija. Uvijek im se nabija na nos kako su se, eto, Srbi super izborili za svoje ciljeve, kako oni sada imaju nešto što se zove Republika Srpska i kako Srbi drže do svojih. Istu tu priču ćete ćuti i u Beogradu - kako Hrvati drže do svojih. Fenomenalno je kako nacionalisti međusobno funkcioniraju. Međutim, odjedanput 2000. godine Hrvati više ne mare za Herceg-Bosnu, za tu hrvatsku maticu koja nam je dala sve: od književnog standarda do 100 hiljada vojnika u ratu. Stipe Mesić je 2000. godine dobio izbore bukvalno na jednoj rečenici. Petnaest dana prije izbora imao je, po svim istraživanjima, 2,5 posto glasova sve dok nije rekao: "Ako budem predsjednik, ni kune više neće ići za Herceg-Bosnu". U 15 dana je od 2,5 posto došao do mandata predsjednika Republike Hrvatske. To sjajno govori o tadašnjem raspoloženju Hrvata kojima su na nos izašli i Hercegovina i Hrvatsko vijeće obrane i sva ona silna lova koju smo svake godine plaćali za penzije tamošnjim časnicima HVO-a, za izgradnju njihovih vila i bazena, za održavanje njihove infrastrukture i ekonomije. U tom smislu su se gradile i veze koje možemo nazvati kulturnima, iako to s kulturom nema nikakve veze. Hrvatska je tada financirala, sa ne znam koliko miliona kuna, nešto što se nazivalo kazališni spektakl - Krunjenje kralja Tomislava na Duvarskom polju. To je najbolja ilustracija šta hrvatska politička nomenklatura doživljava kulturom. Nešto što mora imati sedmo stoljeće, kralja Tomislava, šahovnicu i ništa drugo. Ništa drugo ne može promovirati hrvatski kulturni identitet. Ne može neki rock-and-rool band ili neka knjiga koja neće pričati o slavnoj hrvatskoj povijesti. Herceg-Bosna je bila idealna za promoviranje te vrste kulture. Kroz te mastodontske projekte tadašnja vlast je, što bismo mi Dalmatinci rekli, zapišavali taj teritorij poput psa i označavala ga i verificirali kao hrvatski.
Omer Karabeg: Mislite li da će u dogledno vreme razmena kulturnih dobara u ovom regionu početi normalno da funkcioniše, kao što danas funkcioniše u Evropi?
Vladimir Arsenijević: Apsolutno. To je neminovnost. Pitanje je vremena kada će CEFTA stupiti na snagu. Jedan broj hrvatskih izdavača već lagano ulazi na prostor Srbije, Srbija ih interesuje kao tržište. Mene, međutim, i dalje neke stvari zbunjuju. Možete da odete u banku ili menjačnicu, kojih ovde ima na svakom koraku, i da zamenite dinare za svaku valutu, uključujući i nacionalnu valutu Bocuane, ali ne možete da kupite hrvatske kune. Kako to?
Omer Karabeg: Da li je ista stvar u Hrvatskoj sa dinarima?
Boris Dežulović: Naravno. Vjerojatno bi vas dočekala salva smijeha kada biste u mjenjačnici htjeli da zamijenite srpske dinare za kune. Meni je fenomenalna jedna druga stvar. U Srbiji je u načelu sve jeftinije nego u Hrvatskoj. Danas možda ne toliko, ali prije pet-šest godina sve je bilo puno jeftinije. Ta roba je dolazila u Hrvatsku preko kanala u Hercegovini i u Republici Srpskoj. Mogli ste na crno kupiti cigarete, falsificiranu robu, auto dijelove, ili čak i pokradene automobile. To važi za sve osim za knjige. Najnormalnije trgujemo tenkovima i naftom, i to ne sada, nego smo to radili i 1991. godine, a ja ne mogu Vladi poslati tri knjige iz Splita, a da na to ne moram platiti porez kao da mu šaljem beztrzajni top.
