Rasim CERIMAGIC
Subota 11.avgustJutro je, zove me brat Muradif. U Sarajevu je, trebamo sa aerodromske carine preuzeti slike koje su vraćene sa njegove izložbe u Las Vegasu. Uz profesionalnost i razumijevanja carinika riješavamo nesporazum oko pratećih papira.
Muradif je čudesan slikar. Jedan od najboljih iz kultne, prve generacije umjetnika Sarajevske akedemije likovnih umjestosti. Na žalost rat je rasuo njegov veliki slikarski talenat. Pokradeni radovi, urušen atelje. Svih 15 godina izgnanstva iz duhovnih korijena radi ciklus “Izgubljeni zavičaj”. Nakon godina provedenih u Njemačkoj hoće da obnovi srušenu kuću-atelje u blizini Trebinja.
Popodne iza nekog ugla nahrupi na nas Nenad Dizdarević, filmski reditelj koji živi u Parizu. Prijatelji smo iz vremena “prije prevrata”. Na ustima pritišće maramicu. Iako obradovan, uspio je kroz maramicu samo promrljati “Mmmmmmm….zubar”.
Nedjelja 12. avgust
Volim prozirna sarajevska jutra u ovo doba godine. Obavezan čaj i “medicina”: 10 miligrama “loprila” za obuzdavanje visokog krvnog tlaka. Mislim na jučerašnji groteskni mimohod sa Nenadom. Bio je ljut na sebe, što nakon toliko godina sa prijateljima nije završio na kafi. Ali, ko išta zna o Bosancima u izbjeglištvu, zna da im je odlazak kod zubara prioritet svih prioriteta. Sve je u “starom kraju” iz vizure njihovih Pariza, Londona, Toronta,…podložno kritici. Baš sve. Vozimo suludo, birokratija nam je očajna, lijenost nerazumna, haustori smetljišta, ekonomija smiješna…Samo su nam stomatolozi svjetska klasa. Izvrsno rade svoj posao, i deset puta su jeftiniji od onih u Danskoj, Švedskoj ili Kanadi.
Ponedjeljak 13.avgust
Još sam u krevetu, budi me iskreni Suzanin zagrljaj. Čestitka za 21. godinu braka. Dodajem ovom broju još pet zajedničkih godina prije “ženidbenog papira”. Bože, šta smo sve prošli u ovih četvrt vijeka. Moje tri teške bolesti, opsadu Sarajeva, gubitke dragih ljudi, podizanje doma iz ratnog pepela i neimaštine. Ali sve to nestaje dok pijemo “jubilarnu kafu”. Razgovaramo o tome kako nas jednakom nježnošću ispunjava bliskost i činjenica da imamo jedno drugo.
Prelazim pogledom preko vrištećih naslovnica pet dnevnih novina. Sjetih se one briljantne sarajevske “ironije situacije”. Neki stranac pita Sarajliju kako je ljudima u Bosni, i dobija odgovor: “Ko nije poludio, taj nije normalan”. Već sedam godina koliko nisam u dnevnom novinarstvu, sarajevsku štampu više listam nego čitam. Ma, tu se ionako godinama ništa dramatično ne mijenja. Ako informacije iz ovdašnjih medija propuštate kroz srce, upuštate se u opasnu igru sa vlastitim mentalnim zdravljem.
U novinama, recimo, preskačem sve tekstove koji izvještavaju iz bosanske političke septičke jame. I sličnih rupa u okruženju. Provjereno ljekovito. Preporučujem! Jedino vrijedno pažnje iz ove hrpe dnevnih novina, je vijest da Amerikanci godišnje na kućne ljubimce troše 40 milijardi dolara. Aferim Ameriko! To je dvostruko više nego što je Amerika na cuke, mace i ostalu fauna-menaždriju trošila prije deset godina. Svaki drugi pas u SAD spava u krevetu svoga gazde. Kakva se to pustoš uselila u ljudsku vrstu?
Utorak 14. avgust
Od sinoć sam u Beču. Posao što sam ga odabrao nakon dnevnnog novinarstva, su medijske i marketinške promocije. Uglavnom radim sa stranim kompanijama koje imaju business u Bosni. Tim poslom boraviću nekoliko dana u Beču i Gornjoj Austriji. Na aerodromu me dočakao Klaus. On ruši sve predrasude o hladnim Austrijancima. Nema još 40, lagane komunikacije, duhovit. U velikoj grupaciji zadužen je za vođenje poslova u jugoistočnoj Evropi. Odlično se razumijemo, nikad ne razgovaramo samo o poslu...
Na putu do PR agencije s kojom sarađujem, prolazimo pored zgrade austrjskog parlamenta. Prepričavam Klausu zgodu iz ratne 93.godine. Na stepeništu ove zgrade sreo sam vojvodu Otta Von Habsburga. U ime lista “Oslobođenje” tu sam sa kolegicom Gordanom Knežević primio dvije ugledne međunarodne nagrade. Na stepeništu Parlamenta sreli smo vremešnog Otta, i u šali mu zamjerili što je Austrija napustila Bosnu i Hercegovinu. Da su ostali, u Bosni ne bi bilo rata. “Zar ste zaboravili da ste tamo ubili mog rođaka Franca Ferdinanta i Sofiju”.
Sa austrijskim kolegama večeram kuhanu junetinu u kultnom bečkom restoranu “Plaschuta” (“Plašuta”). Ovaj restoran, na uglu tipične građevine iz doba ka-und-ka monarhije, ugostio je Pelea, Plasida Dominga, Džordža Klunija, plus još gomilu zvijezda jet-seta i okrunjenih glava.
Srijeda 15.avgust
Gornja Austrija. Doručkujem na terasi šloshotela “Roith” (Rojt), najotmjenijeg na obalama mondenog jezera Traunsee. Ispod terase njegovana hotelska bašta. Rumene se jabuke, kao muzejski primjerci iz vremena kada je čovjek živio u harmoniji s prirodom. Danas je i ovdje praznik Velike Gospe. Svi su na jezeru. Uzbudljiv, višesatni obilazak jezera na parobrodu “Gisela”. Pod palubom u savršenom ritmu “klapaju” dvije ogromne klipnjače. Izrađene su u Pragu, nevjerovatne 1870. godine.
Filmujem vile austrijskih tajkuna, smještene na brežuljcima uz jezero. U vodi se cakli zdanje nekadašnjeg ljetnikovca Marije Terezije. Sada je tamo škola.
Četvrtak 16.avgust
Danas iz Linza treba da letim za Beč i dalje za Sarajevo. Klaus kasni. Hoću li izgubiti današnje vezane letove za Sarajevo? Dolazi ljut. Imao je težak verbalni okršaj sa majstorima koji su gradili njegovu tek useljenu, milion eura vrijednu kuću. Bazen, i još tuce stvari ne “drže vodu”. Dolivam ulje na vatru pričom, kako mi tamo na Balkanu austrijsku preciznost uzimamo kao mjeru stvari. Odmahuje rukom. Sustižem satnicu mojih letova.
Petak 17.avgust
Surova sarajevska realnost. Sahranjujemo strinu Elfiju. Umrla u 86-godini. Bila je najstarija u familiji Ćerimagića. Svi smo je zvali “majka”. Mene je uvijek podsjećala na Rimidios iz Markesovog romana “Sto godina samoće”.
