Damir PILIC, novinar "Slobodne Dalmacije"
SUBOTA, 28. srpnjaBude me Saša i Tamara, da moraju za Imotski, pa natrag u Zagreb. Sinoć su prespavali kod mene jer su kasno došli, a nismo se dugo vidjeli. Saša je reporter TV emisije "Latinica" i mnogi ga smatraju jednim od najboljih novinara u zemlji, ali ja ga znam iz drugog "filma": upoznali smo se na nekom davnom "Hajdukovom" gostovanju, još prije nego smo postali novinari. Tako je i noćas bilo: umjesto analize društveno-političke situacije, Saša nam priča što je sve doživio neki-dan na "Hajdukovom" gostovanju u Podgorici, kad su autobusi Torcide bili kamenovani gotovo u svakom crnogorskom selu, a crnogorski specijalci pucali i pravim i gumenim mecima... Tamara se zgraža i pita: "Pa dobro, zašto si ti išao ako si znao da će biti tako?", a Saša mrtav-ozbiljan odgovara: "Sociološko istraživanje."
Oko podne uzimam kćer i dvoje njenih malih rođaka, i odvodim ih kod sebe, jer svi drugi odrasli u obitelji idu na jedan sprovod. Nažalost, danas im se ne mogu posvetiti kao inače kad smo skupa: u toku dana moram napisati kolumnu za ponedjeljak, a prije toga detaljno iščitati sve novine, kako bih odlučio koja me tema "najviše štipa". Objašnjavam im situa-ciju i klinci razumiju: ja radim, oni gledaju filmove na DVD-u, u pauzama se ipak malo poigramo. Oko 20 sati odvozim rođake tetki, a Lunu svojim roditeljima: oni upravo idu na selo, a to je prilika da se moja kćer druži sa svojom prabakom - prilika koju obje koriste kad god mogu.
Vraćam se kući, dovršavam i šaljem kolumnu, sjedam u auto, kupim Vinku i - pravac Pirovac. To su nas nagovorili Pero i Andrea, oni tamo imaju ljetnikovac. Stižemo nešto iza 23 i družimo se, konačno opušteni... do duboko u nedjelju.
NEDJELJA, 29. srpnja
Ujutro rezimiramo situaciju. Pero je zadovoljan jer je njegova anarhistička knjižara "Utopia" nekidan proslavila drugi rođendan, iako umjesto kuharica nudi samo stripove, gramo-fonske ploče i underground beletristiku. Andrea je zadovolj-na jer se nakon poroda vratila u Kazalište lutaka i otkrila da još uvijek uživa u glumi. Vinka je zadovoljna jer je na Akademiji nedavno predala prvu verziju diplomskog rada (o restauriranju rimskog mozaika). Ja nisam potpuno nezadovo-ljan, jer sam u rukopisu romana o Splitu iz 1991. uspio doći do 50-ak kartica: ako tijelo dozvoli dovoljno besanih noći, roman bi mogao biti gotov za godinu dana. "Dobro je, mogli bi se malo opustit", konstatira Pero.
Popodne odlazimo na plažu, ali ništa od kupanja: oronuli jedrenjak s natpisom "Šahovski klub" bio je preveliko iskuše-nje. "Idemo bacit brzopotezni?", predlaže Pero, i za 20 mi-nuta već me vodi 2:0, a uskoro i 3:1, ali u furioznom finišu preokrećem na 4:3, i naravno, odbijam dalje igrati. Ostatak dana vičem po kući "Ja sam šampion", dok se Pero žali Andrei kako nije bila dobra ideja da povedu i nas.
Navečer se vraćamo u Split: oni autoputem, da stignu pokupiti Ulu od roditelja, a mi preko Boraje, "vlaškom magistra-lom", da vidimo i brdsku Dalmaciju. Sve je bilo dobro dok nam pred Splitom, baš kad smo srećom upali u gužvu, nije pu-kla prednja guma, a ja već mjesecima, otkad mi je posljednji put pukla guma, u autu nemam rezervnu. "Nemaš rezervnu?", u nevjerici pita Vinka. "Ja sam šampion", kažem, i zovem Dina da dođe po nas: nedjelja je, 22 sata, po auto ću ujutro. Dok ga čekamo, tješim se kako je dobro što mi se to dogodilo pri 40 na sat, jer da sam išao autoputem...
PONEDJELJAK, 30. srpnja
Pravac Kaštel Sućurac - mijenjaj gumu. Potom dogovor sa Sašom Ljubičićem, urednikom "Spektra", subotnjeg priloga "Slo-bodne Dalmacije". Prekjučer sam u "Spektru" objavio prikaz prvog velikog međunarodnog istraživanja o raspadu Jugoslavi-je. Projekt su financirali američki istraživački instituti, a sudjelovalo je 250 povjesničara i sociologa iz 27 zemalja s pet kontinenata. Glavni zaključak onog dijela studije koji se odnosi na rat u Hrvatskoj je da Tuđman jest preferirao etnički homogenu Hrvatsku, ali da "Oluja" nije bila etničko čišćenje hrvatskih Srba, jer "nema dokaza da ih je hrvatska vlada htjela protjerati".
Kako je iduće nedjelje 12. obljetnica "Oluje", dogovaramo se da za subotu pripremim nastavak priloga - niz razgovora sa sudionicima projekta. Zovem Stojana Obradovića iz agencije "Stina", koja vodi medijsku distribuciju projekta u Hrvatskoj, i uskoro pred sobom imam hrpu telefonskih brojeva i ma-il-adresa. Potom zovem Zagreb, Beograd, Washington i Indianu, da se s ljudima dogovorim kako, kad i koliko.
Oko 21 sat zove majka, krajnje uzbuđena: "Požar je na Miljevcima, evakuirali smo Lunu!" Doznajem da je susjedno selo Drinovci evakuirano u potpunosti, a da je moja rođakinja Jo-sipa strpala svoje blizance i Lunu u automobil i upravo ih vozi u Vodice kod Šibenika.
Istovremeno tražim Teletext i zovem Lunu: požar na Miljevcima je prva vijest, a djetetov glas zvuči uplašeno. Prepričava mi kako su upravo izašli iz jednog požara, a pred sobom vide drugi, dok ja čitam s ekrana kako se požar zbog bure vrlo brzo širi Miljevačkim platoom. Nastojim smiriti dijete, nudim joj puno blažu verziju od one s Teletexta, i tražim da mi opisuje gdje je taj drugi požar i koliko je daleko od njih. "Upravo smo ga prošli, tata", kaže ona, a ja tog trenutka shvaćam da me cijelog probio znoj. Do Vodica je zovem svakih deset minuta, i postane mi lakše tek kad me Josipa nazvala iz njihove vodičke kuće.
Paralelno zovem majku: u selu je nestalo struje i ne znaju što se događa oko njih i koliko je požar blizu. Njoj čitam pravu verziju s Teletexta, uključujući i novu vijest s TV Nove da su sada već ugrožena četiri od sedam sela koji čine Miljevce, uključujući i naše Brištane Gornje: predlažem joj da utrpaju baku i tetku u auto i da i sami pokušaju proboj. Majka kaže da su spremni, ali da su vatrogasaci rekli kako još nije kritično. Igra živaca završava negdje iza ponoći. Hvala ti, kišo, tvoj sam vojnik.
UTORAK, 31. srpnja
Stvari se vraćaju u normalu, Josipa se s djecom vratila u Brištane. Luna mi opet zvuči kao inače, makar ću neizostavno tražiti, kad se vrati, da mi detaljno opiše strah koji je proživjela: neću da joj ostane neispričan. Opet ganjam profesore po svijetu, da mi daju iskaze za subotnji broj "Spektra". Sociolog Ozren Žunec, zagrebački suvoditelj istraživačkog tima, potvrđuje da "'Oluja' nije bila etničko čišćenje". Beogradski suvoditelj, povjesničar Mile Bjelajac, tvrdi da je "postojala i verzija izvještaja da 'Oluja' jest bila etničko čišćenje, ali da je to poslije is-pušteno". Suradnik iz Washingtona Vjeran Pavlaković veli da su "svi imali svoju verziju" i da je "uloga Tuđmana dosta kontroverzna". Direktor cijelog projekta, američki profesor Thomas Emmert, kaže, pak, kako je primijetio da "svaki razgovor o ratu u Hrvatskoj izaziva žestoke emocije i polemike".
Zovem "Stinu" i kažem Stojanu da bi mogao biti zanimljiv prilog. On sugerira da zovem i predsjednika Mesića, jer ame-rički voditelji imaju njegovo obećanje da će komentirati istraživanje kad bude gotovo. I doista, nekoliko sati kasnije Predsjednikov savjetnik Tomislav Jakić potvrđuje mi da će Predsjednik poslati komentar na vrijeme.
U 20 sati pravac nogometno igralište. Tamo već godinama u-torkom i četvrtkom, kad sam u Splitu, treniram s prijatelji-ma. Iako se već dugo znamo, naši mečevi uvijek su puni žes-tokih psovki i svađa: da nas tko gleda, mislio bi da ćemo se pobiti. Ali to je samo naš način borbe sa životom.
SRIJEDA, 1. kolovoza
Ujutro razrađujem bilješke za reportažu o romskom naselju u Beogradu, popularno nazvanom "Karton City", smještenom ne-posredno iza hotela "Hyatt", kojeg sam posjetio prije nekoliko dana. Prisjećam se scene kada nas je jedna starija Rom-kinja pozvala u svoju baraku, i kad sam je pitao što joj na-jviše nedostaje: "Sine, da ti kažem k'o bratu: voda i struja. Sve drugo imam."
Popodne stižu Predsjednikovi odgovori. Dok čitam kako šef moje države priznaje da su 1990. i 1991. "vlasti nove hrvat-ske države povlačile neke poteze koji su, objektivno gle-dano, gurali Srbe u Hrvatskoj u naručje Miloševića", mislim se kako moja zemlja možda ipak ima neke šanse da postane normalna, samo da Stipe poživi. Znam, nije baš profesionalno da jedan novinar hvali svog Predsjednika, ali morate me ra-zumjeti: odrastao sam uz Tuđmana.
ČETVRTAK, 2. kolovoza
Redakcija "Slobodne Dalmacije" nedavno je prešla na novi grafički dizajn, koji zahtijeva novi pristup pisanju: ukrat-ko, sada su na cijeni kraći tekstovi. Tako da se pojavio problem: intervju s Mesićem svojom je duljinom malo "probio kalupe", kako se to Mesiću i inače ponekad događa. Ali opet, nemaš svaki dan Predsjednika u novini, šteta ga je kratiti. S druge strane, sve velike i lijepe stvari upravo i nastaju razbijanjem starih kalupa. Na primjer, Hrvatska.
To "štimanje kalupa" se toliko oduljilo da se u jednom tre-nutku čak pojavila opasnost da se ne stigne na utakmicu "Hajduk" - "Budućnost". Srećom, to se nije dogodilo, tako da Saša (koji je opet došao iz Imotskog na "sociološko istraži-vanje") i ja točno u 20 sati ulazimo na krcati poljudski stadion, odbacujemo svoje kože uljuđenih akademskih građana i navlačimo ritualne navijačke maske mržnje i bijesa prema svima koji nas žele spriječiti da pobijedimo. I tad se zbio povijesni događaj.
Naime, u jednom trenutku "Hajdukova" navijačka skupina Tor-cida počela je gromko skandirati pjesmicu koja upućuje na homoseksualne sklonosti Svetoga Save, želeći što više uvri-jediti šačicu navijača "Budućnosti" na drugom kraju stadio-na. Povijesni događaj sastoji se u tome što je službeni spi-ker odmah upozorio Torcidu da "ne vrijeđa".
"Čovječe, ovo je prvi put", reče Saša, iskreno zaprepašten. Ja malo promislim i shvatim da je u pravu: na Poljud odlazim otkad se otvorio, dakle punih 28 godina, i ovo je zaista pr-vi put da nas je naš klub upozorio kako smo prešli granicu ljudskosti.
PETAK, 3. kolovoza
Sve što mi se događalo u ovih sedam dana radio sam posve me-hanički. Tehnički gledano, tjedan i nije bio posve prazan: napisao sam nekoliko novinskih tekstova, uključujući i in-tervju s predsjednikom države, pročitao sam dvije knjige, družio sam se s prijateljima čak i više nego inače (jer je kćer bila na selu), postao sam šampion u brzopoteznom šahu, ali ni jednog trenutka (osim kad me uhvatila panika da će Luna stradati u požaru) nisam uspio zaboraviti ono najvažni-je: prije sedam dana, upravo prošlog petka u ovo vrijeme, ubio se Pope.
Jedan od ljudi koji su me uveli u čarobni svijet undergroun-da i rock-glazbe objesio se u svojoj 43. godini, a da ga ja, psiholog po struci, nikad nisam uspio vidjeti zabrinutog, niti pomisliti da bi baš on mogao to učiniti.
Prije deset godina objavio sam knjigu "Samoubojstva: analiza oproštajnih pisama", tako da su me ovih dana mnogi prijate-lji zvali da im objasnim zašto se Pope ubio. Moj odgovor je uvijek bio isti: ne znam. Godinama sam istraživao literatu-ru, svako od oproštajnih pisama iz knjige pročitao sam bez-broj puta, ali nisam uspio doći do odgovora. Ne znam čak ni je li Pope došao do odgovora. Znam samo da je pitanje ostalo i da me proganja.
