Gotovo da je postalo uobičajeno na sportske događaje u našoj zemlji gledati i sa one druge, nesportske strane. Uvredljivi transparenti koji vrijeđaju nacionalne osjećaje, uzvici i psovke, a nekad i nasilje slika su sporta u BiH. Mediji su tako opisali i nedavne nemile događaje u Sarajevu na međunarodnom takmičenju iz džiju-džice, kada su djecu, takmičare iz Republike Srpske, pretukle njihove kolege iz Federacije. U tuči su učestvovali i roditelji, te treneri, a sve je započeo, prema izjavama učesnika, Hamid Bahto, bivši general Armije BiH.
Predsjednik Džiju-džica saveza RS-a Željko Zec nerado se prisjeća te atmosfere:
«To je jako mučno i teško je o tome pričati i ružno. Ne znam šta da da vam kažem. Ni dan-danas nema odgovora od nadležnih šta se desilo, kako, šta se preduzelo itd. Ne zna se ni ko koga udara takoreći. I znate, kad nastupi jedna bježanija, onda je čovjek sretan da je izvukao živu glavu i da su sva ta djeca na broju.»
Tehnički organizator tog takmičenja Adnan Karović navodi kako nikad neće priznati da se tu radilo o širem međunacionalnom sukobu, te da je sve produkt ponašanja jednog čovjeka, što je bacilo mrlju na odličnu saradnju klubova iz oba entiteta:
«Mene je sramota što je jedan čovjek uspio da podigne takvu prašinu. Mi smo tog čovjeka isključili iz kluba odmah - i njegovog sina i njega. Sve što smo postigli, mi smo postigli zahvljujući Džiju-džica savezu RS-a.»
Ne tako davno na spotskim terenima u Banjoj Luci i Sarajevu ostali su zapamćeni transparenti «Nož – žica – Srebrenica», «Srbe na vrbe» i slične uvrede. Proslavljeni fudbalski reprezentativac bivše Jugoslavije i danas ugledni sportski radnik Predrag Pašić mišljenja je kako je politika, ustvari, našla odličnu masku u sportu:
«Sama situacija da u zakonu o sportu ništa nije predviđeno govori koliko je ljudima iz politike sport samo bitan radi sprovođenja njihovih političkih ideja. I, nažalost, sve dok je tako u sportu BiH nema šanse. Interesantan je statistički podatak da se samo 5 posto stanovništva u BiH bavi sportom i on ustvari govori sve kakva nam je to država i koliko je sport bitan za ovu državu.»
Košarkaški as Vlade Divac:
«To je tužno što se to dešava uopšte, ne samo u sportu. Mislim da treba da se opametimo i da idemo naprijed u nekom normalnom razvitku i jednog i drugog društva i nisu bitne uopšte te razlike.»
Profesor sociologije iz Banje Luke Ivan Šijaković navodi kako je u sportu, uslovno rečeno, nastavljen rat završen prije 11 godina:
«Svi oni sukobi iz društva prenijeli su se na sport, sva ona moguća razdvajanja. I više sport ne gledamo kao na pobjedu jedne ekipe, sastavljene od pojedinaca nego se doživljava kao pobjeda jedne etničke grupe, kao nadmoć jedne etničke grupe. Pa onda i poraz se doživljava ne kao sportski poraz vještijeg u tom trenutku, nego kao sportski poraz predstavnika određene etničke grupe. Dakle, dotle je ta patologizacija sporta došla.»
Šijaković smatra da je najbolji lijek za spriječavanje izliva nacionalne mržnje u sportu uvođenje vrlo rigoroznih kazni:
«U našem slučaju svako vrijeđanje na etničkoj osnovi bi trebalo da se sankcioniše zakonom – ti ideš u zatvor i kažnjen si, pa ti onda izvoli, viči koliko god hoćeš Nož - žica – Srebrenica ili za Allaha, protiv Allaha. Dakle, zaista strogo da se poštuje, mislim da bi to bio lijek jer, uostalom, kako je komunizam uspio da to stiša, ili kako su Englezi uspjeli - vidjeli ste kako su sada sklonili žice oko terena, ne upadaju navijači, a znate kako je bilo sedamdesetih godina.»
U Ministarstvu porodice, sporta i omladine RS-a najavili su kako će insistirati na donošenju državnog zakona o sportu, što bi trebalo doprinijeti i spriječavanju nasilja. Ministar Branislav Borenović:
«Daćemo svoj doprinos na pravljenju zakona o sportu na nivou BiH upravo da bismo riješili, definisali i spriječili ove posljedice kojih smo mi svjedoci u posljednje vrijeme. Mislim da trebamo praviti zakonska rješenja koja će ići ne ka osnivanju nekih institucija da bi se zaposlilo par ljudi, nego ka zakonskim rješenjima kojima bismo spriječili bilo kakvo nasilje.»
Na kraju valja istaći da je pozitivno što predstavnici džiju-džica klubova iz oba entiteta najavljuju daljnu saradnju i nova zajednička takmičenja. Iz RS-a nakon svega nisu odustali ni od inicijative da se formira i državni džiju-džica savez. No, svi se slažu da se bez krovnog zakona o sportu teško može uvesti više reda na sportskim borilištima u BiH.
Predsjednik Džiju-džica saveza RS-a Željko Zec nerado se prisjeća te atmosfere:
«To je jako mučno i teško je o tome pričati i ružno. Ne znam šta da da vam kažem. Ni dan-danas nema odgovora od nadležnih šta se desilo, kako, šta se preduzelo itd. Ne zna se ni ko koga udara takoreći. I znate, kad nastupi jedna bježanija, onda je čovjek sretan da je izvukao živu glavu i da su sva ta djeca na broju.»
Tehnički organizator tog takmičenja Adnan Karović navodi kako nikad neće priznati da se tu radilo o širem međunacionalnom sukobu, te da je sve produkt ponašanja jednog čovjeka, što je bacilo mrlju na odličnu saradnju klubova iz oba entiteta:
«Mene je sramota što je jedan čovjek uspio da podigne takvu prašinu. Mi smo tog čovjeka isključili iz kluba odmah - i njegovog sina i njega. Sve što smo postigli, mi smo postigli zahvljujući Džiju-džica savezu RS-a.»
Ne tako davno na spotskim terenima u Banjoj Luci i Sarajevu ostali su zapamćeni transparenti «Nož – žica – Srebrenica», «Srbe na vrbe» i slične uvrede. Proslavljeni fudbalski reprezentativac bivše Jugoslavije i danas ugledni sportski radnik Predrag Pašić mišljenja je kako je politika, ustvari, našla odličnu masku u sportu:
«Sama situacija da u zakonu o sportu ništa nije predviđeno govori koliko je ljudima iz politike sport samo bitan radi sprovođenja njihovih političkih ideja. I, nažalost, sve dok je tako u sportu BiH nema šanse. Interesantan je statistički podatak da se samo 5 posto stanovništva u BiH bavi sportom i on ustvari govori sve kakva nam je to država i koliko je sport bitan za ovu državu.»
Košarkaški as Vlade Divac:
«To je tužno što se to dešava uopšte, ne samo u sportu. Mislim da treba da se opametimo i da idemo naprijed u nekom normalnom razvitku i jednog i drugog društva i nisu bitne uopšte te razlike.»
Profesor sociologije iz Banje Luke Ivan Šijaković navodi kako je u sportu, uslovno rečeno, nastavljen rat završen prije 11 godina:
«Svi oni sukobi iz društva prenijeli su se na sport, sva ona moguća razdvajanja. I više sport ne gledamo kao na pobjedu jedne ekipe, sastavljene od pojedinaca nego se doživljava kao pobjeda jedne etničke grupe, kao nadmoć jedne etničke grupe. Pa onda i poraz se doživljava ne kao sportski poraz vještijeg u tom trenutku, nego kao sportski poraz predstavnika određene etničke grupe. Dakle, dotle je ta patologizacija sporta došla.»
Šijaković smatra da je najbolji lijek za spriječavanje izliva nacionalne mržnje u sportu uvođenje vrlo rigoroznih kazni:
«U našem slučaju svako vrijeđanje na etničkoj osnovi bi trebalo da se sankcioniše zakonom – ti ideš u zatvor i kažnjen si, pa ti onda izvoli, viči koliko god hoćeš Nož - žica – Srebrenica ili za Allaha, protiv Allaha. Dakle, zaista strogo da se poštuje, mislim da bi to bio lijek jer, uostalom, kako je komunizam uspio da to stiša, ili kako su Englezi uspjeli - vidjeli ste kako su sada sklonili žice oko terena, ne upadaju navijači, a znate kako je bilo sedamdesetih godina.»
U Ministarstvu porodice, sporta i omladine RS-a najavili su kako će insistirati na donošenju državnog zakona o sportu, što bi trebalo doprinijeti i spriječavanju nasilja. Ministar Branislav Borenović:
«Daćemo svoj doprinos na pravljenju zakona o sportu na nivou BiH upravo da bismo riješili, definisali i spriječili ove posljedice kojih smo mi svjedoci u posljednje vrijeme. Mislim da trebamo praviti zakonska rješenja koja će ići ne ka osnivanju nekih institucija da bi se zaposlilo par ljudi, nego ka zakonskim rješenjima kojima bismo spriječili bilo kakvo nasilje.»
Na kraju valja istaći da je pozitivno što predstavnici džiju-džica klubova iz oba entiteta najavljuju daljnu saradnju i nova zajednička takmičenja. Iz RS-a nakon svega nisu odustali ni od inicijative da se formira i državni džiju-džica savez. No, svi se slažu da se bez krovnog zakona o sportu teško može uvesti više reda na sportskim borilištima u BiH.
