RSE: Gospodine Roćen, odlazite li iz Moskve ili ste smijenjeni?
ROĆEN: Odlazim, i to – da budem malo neskroman – uzdignuta čela, profesionalno i ljudski zadovoljan onim što sam u ovoj velikoj zemlji učinio i za Srbiju i za Crnu Goru. Ispraćen sam dostojanstveno, od ruskog političkog vrha, od ljudi iz kulturne, naučne elite i javnog života Rusije, od kolega iz diplomatskog kora, kao i od građana Srbije i Crne Gore koji žive i rade u Moskvi.
RSE: Kako je biti predstavnik Crne Gore na veoma značajnom mjestu kao što je Moskva?
ROĆEN: Kao kadar iz Crne Gore, bio sam predstavnik Srbije i Crne Gore u jednom od vodećih svjetskih centara, i to na važnoj dužnosti ambasadora. Biti predstavnik Crne Gore bilo gdje danas, to je izazov i čast, ali i velika odgovornost, posebno u uslovima kada ste predstavnik unikalne državne tvorevine i kada morate izbalansirano predstavljati interese i jedne i druge države članice. Ja sam se svojski trudio da nađem mjeru, za dobro i Srbije i Crne Gore, koje su, inače, tradicionalno prijatelji Rusije. I to u uslovima kada ste stalno pod lupom, utoliko prije što je moja politička pozicija u odnosu na crnogorski nacionalni i državni projekt bila dobro poznata, i u Podgorici i Beogradu, a i u Moskvi, i do naznačenja na ovu dužnost. Nije moje da cijenim koliko sam u tome uspio, zajedno sa ukupnim diplomatskim sastavom ambasade, a oni su, svi do jednog, iz Srbije. Jedno je sigurno, radio sam u skladu sa Beogradskim sporazumom i Ustavnom poveljom državne zajednice. Ako već potencirate Crnu Goru, zadovoljan sam što je Crna Gora sada mnogo prisutnija u Rusiji nego prije mog dolaska, i politički i ekonomski i kulturno, i kako god hoćete.
RSE: Kako se vi zapravo izjašnjavate, kao Crnogorac ili kao Srbin?
ROĆEN: Kao Crnogorac, naravno, kao što sam se uvijek i izjašnjavao.
RSE: Da li ste bili u prilici da u Moskvi, sa pozicije ambasadora zajednice Srbije i Crne Gore, razgovarate sa visokim zvaničnicima Ruske Federacije o nezavisnosti Crne Gore? Ukoliko da, koliko je to bilo ugodno ili neugodno?
ROĆEN: Što se Ruske diplomatije tiče, kao i uvijek, ona je i danas u svjetskom vrhu. U Ministarstvu inostranih poslova Rusije nije bilo potrebe da se to potencira i elaborira nešto posebno, jer oni dobro znaju naše prilike. S druge strane, Rusija je organizovana država – pa su i drugi državni organi brifovani na pravi način od svog ministarstva. Bilo je, naravno, pitanja vezanih za nezavisnost Crne Gore u raznim prilikama i strukturama. Ja sam objektivno iznosio stavove i Podgorice i Beograda i objašnjavao šta je to državna zajednica i gdje je realna ekonomska i politička moć, jer mnogo je, na žalost, i ne obaviještenih ili dezinformisanih. Mnogima sam morao da objašnjavam da Crna Gora nije neka autonomija unutar Srbije, već država kao i Srbija. Nikada to nisam radio tendenciozno, nikad protiv Srbije, već uvijek potencirajući našu bliskost i upućenost jednih na druge.
RSE: U posljednjih petnaestak dana ste u medijima intenzivno napadani da ste od Crnogorca postali Srbin, da ste oponent crnogorske državnosti, da stojite iza Konferencije Fonda jedinstva pravoslavnih naroda , da švercujete oružje, da imate komunistički dosije . Da li ćemo narednih dana još nešto čuti o vama?
ROĆEN: Vi ste to tako lijepo ublažili, kad vas slušam, to i ne izgleda tako strašno. Ne isključujem da iz tog arsenala u predstojećem periodu može biti još raznih etiketiranja i podmetanja. Znate, države na Balkanu su do sada nastajale sa puškom u ruci i u krvi. Mi smo pred referendumom, hoćemo državu demokratskim i civilizovanim putem, i ne treba očekivati da će nas neko sada zbog toga tapšati po ramenu. Zato me ništa ne može iznenaditi. A ako me pitate zašto sam baš ja na meti, ima više objašnjenja. Promovisali su me u čovjeka od najvećeg povjerenja Mila Đukanovića i time mi, naravno, učinili čast, mada im to nije bila namjera. Time se sugeriše da ja maltene vedrim i oblačim, da bitno utičem na donošenje ovakvih ili onakvih odluka. Neki ljudi polaze od svojih sitnih ili krupnih interesa, pa ako im baš ne ide onako kako su zamislili, onda traže krivca u Đukanovićevom okruženju. Nemam vremena da ovo elaboriram, ali oni na koje se ovo odnosi u Crnoj Gori će shvatiti. Sa druge strane, i u Beogradu i Podgorici ima ljudi kojima nije stalo do zbližavanja Srbije i Crne Gore i koji razlog svog političkog postojanja i trajanja grade na tom antagonizmu. Ja važim za čovjeka kojeg u određenim političkim krugovima u Beogradu ne vole, ali uvažavaju kao nekog ko bi suštinski i racionalno mogao doprinijeti normalizaciji tih odnosa, a to se nekima ne sviđa. Takođe, mnogo je onih, i u Podgorici i u Beogradu, koji, sa druge strane, u meni vide jednog od glavnih zagovornika crnogorskog državnog projekta. Ovo su samo neki od razloga. Neću govoriti o crnogorskoj pizmi, zavisti, o tome da ja odavno trajem u političkom životu Crne Gore i da dugo pamtim i dobro znam mnoge ljude iz raznih faza. Ali sve to nije vrijedno ovolike priče.
RSE: Dakle, kažete da niste švercovali oružje?
ROĆEN: To je zaista smiješno.
RSE: Vaša uloga u organizaciji skupa pravoslavlja je komentarisana na razne načine. Recite nam, kakva je ona zapravo
bila?
ROĆEN: Mnogo se buke diglo, pokazalo se – ni zbog čega. Reagovali su na način na koji su reagovali, jedan mitropolit, potpredsjednik i predsjednik parlamenta, predsjednik jedne akademije nauka, mediji koji su to isprovocirali, nedobronamjerno i tendenciozno. A mene prethodno niko nije pitao ovo što me vi sada pitate – o mojoj zasluzi ili ulozi u organizaciji tog skupa. Koliko znam, Konferencija Fonda jedinstva pravoslavnih naroda na Cetinju, protekla je dostojanstveno, kao što i priliči Crnoj Gori i tom fondu i sastavu učesnika. Moja uloga u tome je ravna ulozi jednog ambasadora u državi u kojoj je sjedište asocijacije koja organizuje takav međunarodni skup u zemlji koju predstavljam. Ni manje ni više od toga. Interesantno je da su oni koji su me kritikovali, svoje argumente poslije podkrepljivali i namjerno plasiranim dezinformacijama iz sredine u kojoj određenim krugovima nije baš odgovaralo što se ta konferencija održava u Crnoj Gori. Ali, idemo dalje. Pojedini od njih ostaju “i dalje meni drage persone”, kako napisa jedan moj prijatelj. Iako, istina, ja prijateljstvo doživljavam i pokazujem drugačije nego neki od prijatelja koji su mi dijelili javne lekcije ovim povodom.
RSE: Kako to da ste naprasno, od graditelja mosta prijateljstva i saradnje između Rusa i Crnogoraca, u pojedinim medijima i krugovima okarakterisani kao neko ko je lično profitirao na projektu „ruski kapital u Crnoj Gori“? Da li ste zaista, gospodine Roćen, na tome profitirali?
ROĆEN: Profitirala je cijela Crna Gora. Ja sam profitirao kao profesionalac i diplomata, tako što mi je sa najviših adresa u Moskvi odato priznanje za doprinos jačanju ekonomske saradnje sa Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa relevantnih adresa iz Podgorice i Beograda. Ekonomska dimenzija je danas sastavni deo svake uspješne diplomatije. Mi jesmo prijatelji sa Rusijom, ali u osnovi međunarodnih odnosa su prije svega ekonomski i drugi interesi, što na pravi način cementira dobre veze među narodima i državama. Da navedem samo neke podatke. Privatizovan je Kombinat aluminijuma u Podgorici i rudnik boksita, jedan broj hotela, udvostručen je broj ruskih turista u Crnoj Gori, uspostavljen je redovan avionski saobraćaj između Crne Gore i Rusije. Danas nema turističke destinacije u svijetu gdje ruski turisti nijesu najpoželjniji gosti. I sada nekom u Crnoj Gori smetaju ruski oligarsi. To im fino zvuči, iako mnogi ne znaju šta to znači. Da malo karikiram, žale za sobaricama i kućnim pomoćnicama iz evropskih zemalja. Nešto su zabrinuti za porijeklo ruskog kapitala. Tog istog kapitala za koji se bore svi evropski gradovi i sve evropske zemlje, i ne samo evropske. U vrijeme mog ambasadorskog mandata, u Crnu Goru je ušlo nekoliko stotina miliona eura ruskih investicija, a da ne govorim o drugim transakcijama i prihodu od turizma. U posljednje vrijeme je u ruskim medijima, pisanim i elektronskim, objavljeno pozitivnih napisa i briljantnih reportaža o Crnoj Gori, više nego kroz svu njenu istoriju. Juče me je, recimo, obradovalo pismo direktora Državnog muzeja gradske skulpture iz Sankt Peterburga, u kojem me obavještava da je nakon moje posijete muzeju restaurirana nadgrobna ploča grobnice u kojoj je sahranjen vladika Vasilije, u okviru Crkve Aleksandra Nevskog. Oni što meni posljednjih dana spočitavaju, onako crnogorski originalno i duhovito, da mi niko nije javio da je hladni rat završen, upravo se legitimišu kao promoteri te vrste svijesti koja je stalno ili na istoku ili na zapadu. Međutim, biznis je biznis, i ima svoju logiku, jednako ruski i američki ili crnogorski. Oni su joštu negdje oko 1948. godini, bez obzira što su rođeni mnogo kasnije. Rusija je danas zemlja ekonomskog procvata, sa deviznim rezervama od blizu 200 milijardi dolara, sa suficitom u spoljnotrgovinskoj razmjeni od 110 milijardi, realnim rastom zarada stanovništva od 13 posto, stabilizacionim fondom od 50 milijardi petrodolara, sa rastom bruto društvenog proizvoda od šest-sedam posto godišnje za posljednjih sedam godina i tako dalje. Danas su gotovo sve svjetski poznate kompanije prisutne na ruskom tržištu. Kupac Kombinata aluminijuma u Podgorici je jedna od vodećih svjetskih kompanija u aluminijskoj industriji. To su fakta. A kako ćemo sve to mi iskoristiti, zavisi od nas. Valjda znamo šta hoćemo i valjda imamo toliko pameti i instrumenata da zaštitimo svoje vitalne državne i nacionalne interese. Znate ko mene zbog svega ovoga napada? Oni što su im zbog dolaska ruskih investitora ugroženi lični ili grupnosvojinski interesi, kao i oni što su stalno, kako bi mi u Crnoj Gori rekli, svemu antiprotivni. Stalno su nezadovoljni postojećim, stalno su za promijene, ali kada krene nešto da se mijenja, žestoki su protivnici svemu što je novo ili drugačije.
Ako ste me pitali jesam li lično imao koristi od svih tih ruskih transakcija i poslova u Crnoj Gori, moj odgovor je zaista – ne. To dobro znaju i oni što tako nešto podmeću. A zna se u Crnoj Gori sve, ko je ko, i ko kako i šta radi. Ne mislite valjda da bi me štedjeli kada bi tako nešto zaista bilo tačno. Ja mnogima smetam zbog toga što mogu svima, iz svih političkih opcija, da pogledam u oči i što me ne zanimaju njihovi biznis-aranžmani, niti njihovi ovako ili onako stečeni novci, i što zaista mogu da kažem – popu pop, a bobu bob.
RSE: Svi ti natpisi, optužbe i vaša najava tužbe protiv jednog lista – mada nisam sigurna koliko je to učinkovito – otvaraju pitanje medija i njihove uloge u društvu.
ROĆEN: Šta mi je drugo preostalo nego da tužim “Press” zbog monstruozne izmišljotine da sam, ništa manje, nego švercer oružja, još koje je nama dala Rusija uoči NATO bombardovanja, i to u Moldaviji, koja je, kako se navodi, u stalnom sukobu sa ruskom pokrajinom Transnjestro. Pokrajina sa takvim nazivom ne postoji, ali koga to zanima. Važna je priča po kojoj sam ja u Rusiji postao persona non grata. Tekst se pojavio dan uoči moje oproštajne posijete kod Putinovog diplomatskog pomoćnika Sergeja Prihodka u Kremlju, i oproštajnog prijema na kojem je po prvi put u ambasadu Srbije i Crne Gore došao ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov, među ostalim visokim zvaničnicima. Sve te nebuloze “Pressa” imaju veze baš kao da su me optužili da sam Bin Laden lično. Sve bi to bilo smiješno da nije istovremeno i opasno. To je klasična smicalica, smišljena u nekim obavještajnim krugovima, koja s jedne strane sugeriše da oko Đukanovića nema poštenih, a s druge strane može biti dio scenarija za pripremu javnosti za moju likvidaciju, po oprobanom receptu, na žalost već viđenom na našim prostorima. To plasira jedan beogradski tabloid. I onda se u Crnoj Gori nađe jedna novina - jedna jedina na prostoru Srbije i Crne Gore, da podgrije tu priču. Nijesam mogao da vjerujem da u Crnoj Gori, svjesno ili nesvjesno, može neko ići do te mjere u svojoj mržnji ili u borbi za tiražom - da bude saučesnik u scenariju za odstrel bilo koga, a ne mene. To rade ljudi kojima sam u životu samo dobro učinio i zbog toga od mnogih trpio kritike.
Ovo je priča koja govori i o ulozi pojedinih medija u društvu. Bojim se da nijedna profesija, osim politike naravno, nije tako nisko pala u našoj sveopštoj jugoslovenskoj nesreći koja nas je zadesila na razmeđi vijekova, kao što je novinarstvo. Dugo smo imali ratnohuškačko, a posljednjih godina imamo i mirnodopskohuškačko novinarstvo, uz totalno odsustvo odgovornosti za javno izgovorenu ili napisanu riječ, koje njeguju pojedini mediji i u Srbiji i Crnoj Gori, ali i na širim balkanskim prostorima. U ratnim uslovima, u tome su prednjačili državni, a danas, na žalost, nezavisni, ili tzv. nezavisni mediji, Ta vrsta novinarstva je agresivna, tako da normalni mediji ostaju u sjenci. A u lošim rukama, mediji mogu uvijek biti opasno oružje, pogubno i za pojedince i za društvo u cjelini. Još u 17. vijeku, jedan francuski oficir je rekao: „Dajte mi štampu, a vi uzmite vojsku i policiju“. Mislim da nama u Crnoj Gori, posebno u ovim prijelomnim trenutcima kada će za dugo biti određena njena sudbina i u medijskoj sferi, treba mnogo više odgovornosti, tolerancije, pameti, uzdržanosti, profesionalizma. Nadam se da će ključni ljudi koji vode medije, znati prepoznati i važnost uloge koju, nesporno, mediji imaju i moraju imati u svakom društvu i u svim vremenima, a posebno u ovom vremenu kada se kreira budućnost Crne Gore.
RSE: Govorite o presudnim trenutcima za Crnu Goru, gdje je tu uloga crnogorskih intelektualaca?
ROĆEN: Očekujem da i crnogorska inteligencija bude na visini tog istorijskog trenutka. Bilo bi zaista daleko bolje za crnogorsko društvo u cijelini ako bi smo sve to pameti što imamo stavili u funkciju opšteg istorijskog konteksta i kada bi se uzdržavali od intelektualnog nadgornjavanja, i kada bi smo manje vodili računa o istorijskom doprinosu, pod navodnicima ili bez navodnika, ovog ili onog pojedinca u realizaciji crnogorskog državnog projekta. Imaćemo kada govoriti o medaljama, jer imamo mnogo važnija i preča posla. Mora se stvarati jedna dobra i pozitivna klima i atmosfera samopoštovanja i poštovanja drugoga, ako svi istinski želimo ostvarenje tog istorijskog cilja. Sada nam je, čini mi se, to potrebnije više nego ikad.
RSE: Sada se vraćate na mjesto glavnog političkog savjetnika crnogorskog premijera. Pojedini novinari kažu da se vraćate na „mjesto zločina“, pojedini pak da ste prilagodljivi svakoj situaciji.
ROĆEN: Da, vraćam se sad u Crnu Goru. Premijer Đukanović i crnogorsko rukovodstvo su procijenili da je u ovom periodu potrebno da budem angažovan u Crnoj Gori. Ne bih mogao sebi oprostiti da u ovo vrijeme budem bilo gdje drugo. Mogao sam da ostanem na funkciji ambasadora i da, po potrebi, odlazim u Podgoricu, ali sam prije svega pošten prema sebi, prema Crnoj Gori i Srbiji i prema zemlji u kojoj sam ambasador. Nijesam mogao sebi dozvoliti da idem u Podgoricu, da radim dvije nedjelje na osamostaljivanju Crne Gore, a da sljedeće dvije budem ambasador Srbije i Crne Gore u Rusiji. Zamislite ozbiljnost novinara jednog crnogorskog nedeljnika, koji, da ne trepne, kaže da se vraćam na „mjesto zločina“. Nije izgleda slučajno taj nekada časni nedeljnik, spao na grane na kojima je sada. Taj novinar je posljednjih godina dodijelio sebi ulogu mog ličnog biografa. Ne propusti priliku da vrijeđa. Čak se nije libio da brlja i moju porodicu. On time, ustvari, najbolje slika svoj ljudski i novinarski portret. Nekada smo se dobro poznavali. On bi htio, pišući o meni, da potisne svoju komunističku prošlost. Ja se svoje zaista ne stidim. Znao sam ga kao dobrog čovjeka, u vrijeme kad smo bili mladi, kad smo se družili. Sjetio sam se povodom njega jednog antičkog filozofa, koji kaže: „Kad se dobar čovjek pokvari, postaje najgori“. A što se tile malicioznih kvaifikacija o prilagodljivosti – to plasiraju oni koji polaze od sebe. Odgovorio bih parafrazom jednog znamenitog Amerikanca iz njene novije istorije, na sličnu temu – osjećam se kao most koji profesionalno i ljudski časno kroz teško vrijeme premošćuje administracije i generacije.
RSE: Pokazali ste da nijeste osvetoljubivi.
ROĆEN: Zaista nijesam nimalo osvetoljubiv. Mnogima sam u životu pomogao, mnogi za to ne znaju, čak i onima koji to nijesu zaslužili. Rijetko reagujem na uvrede na moj račun, koje i nijesu baš rijetke. Ali to je cijena posla kojim se bavim. Ljudi u Crnoj Gori znaju ko je Milan Roćen, a ko su oni. Davno sam usvojio životnu filozofiju Milovana Janičina Brskućanina, iz „Primjera čojstva i junaštva“, kako je svakoga mogao na megdan dobiti. Kada su ga pitali – kako, čika Milovane? Odgovorio je: „Lasno duše mi. On se naijedi, pa me psuje, skačući i drhteći od ijeda. Jja ne govorim ništa. Kad sutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojih riječi. Eto, ja dobio, a on izgubio“. Istina, ovi se danas ne kaju i ne stide, ali ja taj princip ne mijenjam.
RSE: Gospodine Roćen, volite li da se kladite?
ROĆEN: Ne, ne volim. Uvijek igram na sigurno.
RSE: Pitam Vas to zbog referenduma. Najaktuelnija priča u Crnoj Gori je referendum. Sada smo dobili i referendumski paket pravila. Kako gledate na paket pravila Evropske Unije i kako gledate na ishod referenduma?
ROĆEN: Ta priča je aktuelna godinama, samo što je intenzivirana sada uoči referenduma. Nažalost, nemam detaljne podatke o ovom paketu pravila. A što se tiče ishoda, kakvi god bili uslovi, crnogorska opcija sigurno pobjeđuje. Na to se možete kladiti.
RSE: Vaš mandat ambasadora Srbije i Crne Gore u Rusiji mi daje mogućnost da vas pitam i o zvaničnoj politici Moskve kada je Balkan u pitanju, posebno prema crnogorskoj nezavisnost i Kosovu?
ROĆEN: Stavovi su manje-više poznati, i našoj i široj javnosti. Mislim da su jasni i vrlo principijelni. Počeću od Kosova. Kada je ono u pitanju, Rusija je veoma aktivna, i u Kontakt grupi i u Ujedinjenim nacijama i u svim međunarodnim strukturama. Nedavno je jasnu poruku svjetskoj javnosti uputio i predsjednik Putin – da Kosovo ne može biti presedan u međunarodnoj praksi, već da i taj problem treba rješavati u okviru opštih međunarodnih principa. Rusija je za dogovorno rešenje, za dijalog svih strana, bez nametanja rokova i rešenja, za primjenu standarda i za proces u okviru sistema Ujedinjenih nacija. Što se tiče sudbine državne zajednice, i tu je pozicija Moskve jasna. Preferira se njeno očuvanje, odnosno bilo koji aranžman koji je dogovor Beograda i Podgorice, s tim što će Moskva poštovati volju građana Crne Gore iskazanu na demokratskom referendumu. Za Rusiju su i Srbija i Crna Gora prijateljske zemlje i ona želi da gradi najbolje odnose s njima, bilo da nastave zajedno ili da svaka krene samostalnim državnim putem. Uostalom, to pokazuje i dosadašnja praksa.
RSE: Vraćate se u Crnu Goru. Što će vam rusko najviše nedostajati?
ROĆEN: Moskva je danas jedan od najvećih i najzanimljivijih svjetskih centara. Kada me to pitaju u Crnoj Gori, obično odgovorim da danas sve što ima u svijetu, ima u Moskvi. Međutim, to što Moskva ima, to više niko u svijetu nema. Zaista će mi nedostajati taj veliki otvoreni grad, kulturni i svjetski centar. Rusija je zemlja i Moskva je grad koji nas Crnogorce i Srbe prihvata raširenih ruku. Ovdje se niko od naših ljudi nikada ne osjeća strancem.
ROĆEN: Odlazim, i to – da budem malo neskroman – uzdignuta čela, profesionalno i ljudski zadovoljan onim što sam u ovoj velikoj zemlji učinio i za Srbiju i za Crnu Goru. Ispraćen sam dostojanstveno, od ruskog političkog vrha, od ljudi iz kulturne, naučne elite i javnog života Rusije, od kolega iz diplomatskog kora, kao i od građana Srbije i Crne Gore koji žive i rade u Moskvi.
RSE: Kako je biti predstavnik Crne Gore na veoma značajnom mjestu kao što je Moskva?
ROĆEN: Kao kadar iz Crne Gore, bio sam predstavnik Srbije i Crne Gore u jednom od vodećih svjetskih centara, i to na važnoj dužnosti ambasadora. Biti predstavnik Crne Gore bilo gdje danas, to je izazov i čast, ali i velika odgovornost, posebno u uslovima kada ste predstavnik unikalne državne tvorevine i kada morate izbalansirano predstavljati interese i jedne i druge države članice. Ja sam se svojski trudio da nađem mjeru, za dobro i Srbije i Crne Gore, koje su, inače, tradicionalno prijatelji Rusije. I to u uslovima kada ste stalno pod lupom, utoliko prije što je moja politička pozicija u odnosu na crnogorski nacionalni i državni projekt bila dobro poznata, i u Podgorici i Beogradu, a i u Moskvi, i do naznačenja na ovu dužnost. Nije moje da cijenim koliko sam u tome uspio, zajedno sa ukupnim diplomatskim sastavom ambasade, a oni su, svi do jednog, iz Srbije. Jedno je sigurno, radio sam u skladu sa Beogradskim sporazumom i Ustavnom poveljom državne zajednice. Ako već potencirate Crnu Goru, zadovoljan sam što je Crna Gora sada mnogo prisutnija u Rusiji nego prije mog dolaska, i politički i ekonomski i kulturno, i kako god hoćete.
RSE: Kako se vi zapravo izjašnjavate, kao Crnogorac ili kao Srbin?
ROĆEN: Kao Crnogorac, naravno, kao što sam se uvijek i izjašnjavao.
RSE: Da li ste bili u prilici da u Moskvi, sa pozicije ambasadora zajednice Srbije i Crne Gore, razgovarate sa visokim zvaničnicima Ruske Federacije o nezavisnosti Crne Gore? Ukoliko da, koliko je to bilo ugodno ili neugodno?
ROĆEN: Što se Ruske diplomatije tiče, kao i uvijek, ona je i danas u svjetskom vrhu. U Ministarstvu inostranih poslova Rusije nije bilo potrebe da se to potencira i elaborira nešto posebno, jer oni dobro znaju naše prilike. S druge strane, Rusija je organizovana država – pa su i drugi državni organi brifovani na pravi način od svog ministarstva. Bilo je, naravno, pitanja vezanih za nezavisnost Crne Gore u raznim prilikama i strukturama. Ja sam objektivno iznosio stavove i Podgorice i Beograda i objašnjavao šta je to državna zajednica i gdje je realna ekonomska i politička moć, jer mnogo je, na žalost, i ne obaviještenih ili dezinformisanih. Mnogima sam morao da objašnjavam da Crna Gora nije neka autonomija unutar Srbije, već država kao i Srbija. Nikada to nisam radio tendenciozno, nikad protiv Srbije, već uvijek potencirajući našu bliskost i upućenost jednih na druge.
RSE: U posljednjih petnaestak dana ste u medijima intenzivno napadani da ste od Crnogorca postali Srbin, da ste oponent crnogorske državnosti, da stojite iza Konferencije Fonda jedinstva pravoslavnih naroda , da švercujete oružje, da imate komunistički dosije . Da li ćemo narednih dana još nešto čuti o vama?
ROĆEN: Vi ste to tako lijepo ublažili, kad vas slušam, to i ne izgleda tako strašno. Ne isključujem da iz tog arsenala u predstojećem periodu može biti još raznih etiketiranja i podmetanja. Znate, države na Balkanu su do sada nastajale sa puškom u ruci i u krvi. Mi smo pred referendumom, hoćemo državu demokratskim i civilizovanim putem, i ne treba očekivati da će nas neko sada zbog toga tapšati po ramenu. Zato me ništa ne može iznenaditi. A ako me pitate zašto sam baš ja na meti, ima više objašnjenja. Promovisali su me u čovjeka od najvećeg povjerenja Mila Đukanovića i time mi, naravno, učinili čast, mada im to nije bila namjera. Time se sugeriše da ja maltene vedrim i oblačim, da bitno utičem na donošenje ovakvih ili onakvih odluka. Neki ljudi polaze od svojih sitnih ili krupnih interesa, pa ako im baš ne ide onako kako su zamislili, onda traže krivca u Đukanovićevom okruženju. Nemam vremena da ovo elaboriram, ali oni na koje se ovo odnosi u Crnoj Gori će shvatiti. Sa druge strane, i u Beogradu i Podgorici ima ljudi kojima nije stalo do zbližavanja Srbije i Crne Gore i koji razlog svog političkog postojanja i trajanja grade na tom antagonizmu. Ja važim za čovjeka kojeg u određenim političkim krugovima u Beogradu ne vole, ali uvažavaju kao nekog ko bi suštinski i racionalno mogao doprinijeti normalizaciji tih odnosa, a to se nekima ne sviđa. Takođe, mnogo je onih, i u Podgorici i u Beogradu, koji, sa druge strane, u meni vide jednog od glavnih zagovornika crnogorskog državnog projekta. Ovo su samo neki od razloga. Neću govoriti o crnogorskoj pizmi, zavisti, o tome da ja odavno trajem u političkom životu Crne Gore i da dugo pamtim i dobro znam mnoge ljude iz raznih faza. Ali sve to nije vrijedno ovolike priče.
RSE: Dakle, kažete da niste švercovali oružje?
ROĆEN: To je zaista smiješno.
RSE: Vaša uloga u organizaciji skupa pravoslavlja je komentarisana na razne načine. Recite nam, kakva je ona zapravo
bila?
ROĆEN: Mnogo se buke diglo, pokazalo se – ni zbog čega. Reagovali su na način na koji su reagovali, jedan mitropolit, potpredsjednik i predsjednik parlamenta, predsjednik jedne akademije nauka, mediji koji su to isprovocirali, nedobronamjerno i tendenciozno. A mene prethodno niko nije pitao ovo što me vi sada pitate – o mojoj zasluzi ili ulozi u organizaciji tog skupa. Koliko znam, Konferencija Fonda jedinstva pravoslavnih naroda na Cetinju, protekla je dostojanstveno, kao što i priliči Crnoj Gori i tom fondu i sastavu učesnika. Moja uloga u tome je ravna ulozi jednog ambasadora u državi u kojoj je sjedište asocijacije koja organizuje takav međunarodni skup u zemlji koju predstavljam. Ni manje ni više od toga. Interesantno je da su oni koji su me kritikovali, svoje argumente poslije podkrepljivali i namjerno plasiranim dezinformacijama iz sredine u kojoj određenim krugovima nije baš odgovaralo što se ta konferencija održava u Crnoj Gori. Ali, idemo dalje. Pojedini od njih ostaju “i dalje meni drage persone”, kako napisa jedan moj prijatelj. Iako, istina, ja prijateljstvo doživljavam i pokazujem drugačije nego neki od prijatelja koji su mi dijelili javne lekcije ovim povodom.
RSE: Kako to da ste naprasno, od graditelja mosta prijateljstva i saradnje između Rusa i Crnogoraca, u pojedinim medijima i krugovima okarakterisani kao neko ko je lično profitirao na projektu „ruski kapital u Crnoj Gori“? Da li ste zaista, gospodine Roćen, na tome profitirali?
ROĆEN: Profitirala je cijela Crna Gora. Ja sam profitirao kao profesionalac i diplomata, tako što mi je sa najviših adresa u Moskvi odato priznanje za doprinos jačanju ekonomske saradnje sa Srbijom i Crnom Gorom, kao i sa relevantnih adresa iz Podgorice i Beograda. Ekonomska dimenzija je danas sastavni deo svake uspješne diplomatije. Mi jesmo prijatelji sa Rusijom, ali u osnovi međunarodnih odnosa su prije svega ekonomski i drugi interesi, što na pravi način cementira dobre veze među narodima i državama. Da navedem samo neke podatke. Privatizovan je Kombinat aluminijuma u Podgorici i rudnik boksita, jedan broj hotela, udvostručen je broj ruskih turista u Crnoj Gori, uspostavljen je redovan avionski saobraćaj između Crne Gore i Rusije. Danas nema turističke destinacije u svijetu gdje ruski turisti nijesu najpoželjniji gosti. I sada nekom u Crnoj Gori smetaju ruski oligarsi. To im fino zvuči, iako mnogi ne znaju šta to znači. Da malo karikiram, žale za sobaricama i kućnim pomoćnicama iz evropskih zemalja. Nešto su zabrinuti za porijeklo ruskog kapitala. Tog istog kapitala za koji se bore svi evropski gradovi i sve evropske zemlje, i ne samo evropske. U vrijeme mog ambasadorskog mandata, u Crnu Goru je ušlo nekoliko stotina miliona eura ruskih investicija, a da ne govorim o drugim transakcijama i prihodu od turizma. U posljednje vrijeme je u ruskim medijima, pisanim i elektronskim, objavljeno pozitivnih napisa i briljantnih reportaža o Crnoj Gori, više nego kroz svu njenu istoriju. Juče me je, recimo, obradovalo pismo direktora Državnog muzeja gradske skulpture iz Sankt Peterburga, u kojem me obavještava da je nakon moje posijete muzeju restaurirana nadgrobna ploča grobnice u kojoj je sahranjen vladika Vasilije, u okviru Crkve Aleksandra Nevskog. Oni što meni posljednjih dana spočitavaju, onako crnogorski originalno i duhovito, da mi niko nije javio da je hladni rat završen, upravo se legitimišu kao promoteri te vrste svijesti koja je stalno ili na istoku ili na zapadu. Međutim, biznis je biznis, i ima svoju logiku, jednako ruski i američki ili crnogorski. Oni su joštu negdje oko 1948. godini, bez obzira što su rođeni mnogo kasnije. Rusija je danas zemlja ekonomskog procvata, sa deviznim rezervama od blizu 200 milijardi dolara, sa suficitom u spoljnotrgovinskoj razmjeni od 110 milijardi, realnim rastom zarada stanovništva od 13 posto, stabilizacionim fondom od 50 milijardi petrodolara, sa rastom bruto društvenog proizvoda od šest-sedam posto godišnje za posljednjih sedam godina i tako dalje. Danas su gotovo sve svjetski poznate kompanije prisutne na ruskom tržištu. Kupac Kombinata aluminijuma u Podgorici je jedna od vodećih svjetskih kompanija u aluminijskoj industriji. To su fakta. A kako ćemo sve to mi iskoristiti, zavisi od nas. Valjda znamo šta hoćemo i valjda imamo toliko pameti i instrumenata da zaštitimo svoje vitalne državne i nacionalne interese. Znate ko mene zbog svega ovoga napada? Oni što su im zbog dolaska ruskih investitora ugroženi lični ili grupnosvojinski interesi, kao i oni što su stalno, kako bi mi u Crnoj Gori rekli, svemu antiprotivni. Stalno su nezadovoljni postojećim, stalno su za promijene, ali kada krene nešto da se mijenja, žestoki su protivnici svemu što je novo ili drugačije.
Ako ste me pitali jesam li lično imao koristi od svih tih ruskih transakcija i poslova u Crnoj Gori, moj odgovor je zaista – ne. To dobro znaju i oni što tako nešto podmeću. A zna se u Crnoj Gori sve, ko je ko, i ko kako i šta radi. Ne mislite valjda da bi me štedjeli kada bi tako nešto zaista bilo tačno. Ja mnogima smetam zbog toga što mogu svima, iz svih političkih opcija, da pogledam u oči i što me ne zanimaju njihovi biznis-aranžmani, niti njihovi ovako ili onako stečeni novci, i što zaista mogu da kažem – popu pop, a bobu bob.
RSE: Svi ti natpisi, optužbe i vaša najava tužbe protiv jednog lista – mada nisam sigurna koliko je to učinkovito – otvaraju pitanje medija i njihove uloge u društvu.
ROĆEN: Šta mi je drugo preostalo nego da tužim “Press” zbog monstruozne izmišljotine da sam, ništa manje, nego švercer oružja, još koje je nama dala Rusija uoči NATO bombardovanja, i to u Moldaviji, koja je, kako se navodi, u stalnom sukobu sa ruskom pokrajinom Transnjestro. Pokrajina sa takvim nazivom ne postoji, ali koga to zanima. Važna je priča po kojoj sam ja u Rusiji postao persona non grata. Tekst se pojavio dan uoči moje oproštajne posijete kod Putinovog diplomatskog pomoćnika Sergeja Prihodka u Kremlju, i oproštajnog prijema na kojem je po prvi put u ambasadu Srbije i Crne Gore došao ruski ministar inostranih poslova Sergej Lavrov, među ostalim visokim zvaničnicima. Sve te nebuloze “Pressa” imaju veze baš kao da su me optužili da sam Bin Laden lično. Sve bi to bilo smiješno da nije istovremeno i opasno. To je klasična smicalica, smišljena u nekim obavještajnim krugovima, koja s jedne strane sugeriše da oko Đukanovića nema poštenih, a s druge strane može biti dio scenarija za pripremu javnosti za moju likvidaciju, po oprobanom receptu, na žalost već viđenom na našim prostorima. To plasira jedan beogradski tabloid. I onda se u Crnoj Gori nađe jedna novina - jedna jedina na prostoru Srbije i Crne Gore, da podgrije tu priču. Nijesam mogao da vjerujem da u Crnoj Gori, svjesno ili nesvjesno, može neko ići do te mjere u svojoj mržnji ili u borbi za tiražom - da bude saučesnik u scenariju za odstrel bilo koga, a ne mene. To rade ljudi kojima sam u životu samo dobro učinio i zbog toga od mnogih trpio kritike.
Ovo je priča koja govori i o ulozi pojedinih medija u društvu. Bojim se da nijedna profesija, osim politike naravno, nije tako nisko pala u našoj sveopštoj jugoslovenskoj nesreći koja nas je zadesila na razmeđi vijekova, kao što je novinarstvo. Dugo smo imali ratnohuškačko, a posljednjih godina imamo i mirnodopskohuškačko novinarstvo, uz totalno odsustvo odgovornosti za javno izgovorenu ili napisanu riječ, koje njeguju pojedini mediji i u Srbiji i Crnoj Gori, ali i na širim balkanskim prostorima. U ratnim uslovima, u tome su prednjačili državni, a danas, na žalost, nezavisni, ili tzv. nezavisni mediji, Ta vrsta novinarstva je agresivna, tako da normalni mediji ostaju u sjenci. A u lošim rukama, mediji mogu uvijek biti opasno oružje, pogubno i za pojedince i za društvo u cjelini. Još u 17. vijeku, jedan francuski oficir je rekao: „Dajte mi štampu, a vi uzmite vojsku i policiju“. Mislim da nama u Crnoj Gori, posebno u ovim prijelomnim trenutcima kada će za dugo biti određena njena sudbina i u medijskoj sferi, treba mnogo više odgovornosti, tolerancije, pameti, uzdržanosti, profesionalizma. Nadam se da će ključni ljudi koji vode medije, znati prepoznati i važnost uloge koju, nesporno, mediji imaju i moraju imati u svakom društvu i u svim vremenima, a posebno u ovom vremenu kada se kreira budućnost Crne Gore.
RSE: Govorite o presudnim trenutcima za Crnu Goru, gdje je tu uloga crnogorskih intelektualaca?
ROĆEN: Očekujem da i crnogorska inteligencija bude na visini tog istorijskog trenutka. Bilo bi zaista daleko bolje za crnogorsko društvo u cijelini ako bi smo sve to pameti što imamo stavili u funkciju opšteg istorijskog konteksta i kada bi se uzdržavali od intelektualnog nadgornjavanja, i kada bi smo manje vodili računa o istorijskom doprinosu, pod navodnicima ili bez navodnika, ovog ili onog pojedinca u realizaciji crnogorskog državnog projekta. Imaćemo kada govoriti o medaljama, jer imamo mnogo važnija i preča posla. Mora se stvarati jedna dobra i pozitivna klima i atmosfera samopoštovanja i poštovanja drugoga, ako svi istinski želimo ostvarenje tog istorijskog cilja. Sada nam je, čini mi se, to potrebnije više nego ikad.
RSE: Sada se vraćate na mjesto glavnog političkog savjetnika crnogorskog premijera. Pojedini novinari kažu da se vraćate na „mjesto zločina“, pojedini pak da ste prilagodljivi svakoj situaciji.
ROĆEN: Da, vraćam se sad u Crnu Goru. Premijer Đukanović i crnogorsko rukovodstvo su procijenili da je u ovom periodu potrebno da budem angažovan u Crnoj Gori. Ne bih mogao sebi oprostiti da u ovo vrijeme budem bilo gdje drugo. Mogao sam da ostanem na funkciji ambasadora i da, po potrebi, odlazim u Podgoricu, ali sam prije svega pošten prema sebi, prema Crnoj Gori i Srbiji i prema zemlji u kojoj sam ambasador. Nijesam mogao sebi dozvoliti da idem u Podgoricu, da radim dvije nedjelje na osamostaljivanju Crne Gore, a da sljedeće dvije budem ambasador Srbije i Crne Gore u Rusiji. Zamislite ozbiljnost novinara jednog crnogorskog nedeljnika, koji, da ne trepne, kaže da se vraćam na „mjesto zločina“. Nije izgleda slučajno taj nekada časni nedeljnik, spao na grane na kojima je sada. Taj novinar je posljednjih godina dodijelio sebi ulogu mog ličnog biografa. Ne propusti priliku da vrijeđa. Čak se nije libio da brlja i moju porodicu. On time, ustvari, najbolje slika svoj ljudski i novinarski portret. Nekada smo se dobro poznavali. On bi htio, pišući o meni, da potisne svoju komunističku prošlost. Ja se svoje zaista ne stidim. Znao sam ga kao dobrog čovjeka, u vrijeme kad smo bili mladi, kad smo se družili. Sjetio sam se povodom njega jednog antičkog filozofa, koji kaže: „Kad se dobar čovjek pokvari, postaje najgori“. A što se tile malicioznih kvaifikacija o prilagodljivosti – to plasiraju oni koji polaze od sebe. Odgovorio bih parafrazom jednog znamenitog Amerikanca iz njene novije istorije, na sličnu temu – osjećam se kao most koji profesionalno i ljudski časno kroz teško vrijeme premošćuje administracije i generacije.
RSE: Pokazali ste da nijeste osvetoljubivi.
ROĆEN: Zaista nijesam nimalo osvetoljubiv. Mnogima sam u životu pomogao, mnogi za to ne znaju, čak i onima koji to nijesu zaslužili. Rijetko reagujem na uvrede na moj račun, koje i nijesu baš rijetke. Ali to je cijena posla kojim se bavim. Ljudi u Crnoj Gori znaju ko je Milan Roćen, a ko su oni. Davno sam usvojio životnu filozofiju Milovana Janičina Brskućanina, iz „Primjera čojstva i junaštva“, kako je svakoga mogao na megdan dobiti. Kada su ga pitali – kako, čika Milovane? Odgovorio je: „Lasno duše mi. On se naijedi, pa me psuje, skačući i drhteći od ijeda. Jja ne govorim ništa. Kad sutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojih riječi. Eto, ja dobio, a on izgubio“. Istina, ovi se danas ne kaju i ne stide, ali ja taj princip ne mijenjam.
RSE: Gospodine Roćen, volite li da se kladite?
ROĆEN: Ne, ne volim. Uvijek igram na sigurno.
RSE: Pitam Vas to zbog referenduma. Najaktuelnija priča u Crnoj Gori je referendum. Sada smo dobili i referendumski paket pravila. Kako gledate na paket pravila Evropske Unije i kako gledate na ishod referenduma?
ROĆEN: Ta priča je aktuelna godinama, samo što je intenzivirana sada uoči referenduma. Nažalost, nemam detaljne podatke o ovom paketu pravila. A što se tiče ishoda, kakvi god bili uslovi, crnogorska opcija sigurno pobjeđuje. Na to se možete kladiti.
RSE: Vaš mandat ambasadora Srbije i Crne Gore u Rusiji mi daje mogućnost da vas pitam i o zvaničnoj politici Moskve kada je Balkan u pitanju, posebno prema crnogorskoj nezavisnost i Kosovu?
ROĆEN: Stavovi su manje-više poznati, i našoj i široj javnosti. Mislim da su jasni i vrlo principijelni. Počeću od Kosova. Kada je ono u pitanju, Rusija je veoma aktivna, i u Kontakt grupi i u Ujedinjenim nacijama i u svim međunarodnim strukturama. Nedavno je jasnu poruku svjetskoj javnosti uputio i predsjednik Putin – da Kosovo ne može biti presedan u međunarodnoj praksi, već da i taj problem treba rješavati u okviru opštih međunarodnih principa. Rusija je za dogovorno rešenje, za dijalog svih strana, bez nametanja rokova i rešenja, za primjenu standarda i za proces u okviru sistema Ujedinjenih nacija. Što se tiče sudbine državne zajednice, i tu je pozicija Moskve jasna. Preferira se njeno očuvanje, odnosno bilo koji aranžman koji je dogovor Beograda i Podgorice, s tim što će Moskva poštovati volju građana Crne Gore iskazanu na demokratskom referendumu. Za Rusiju su i Srbija i Crna Gora prijateljske zemlje i ona želi da gradi najbolje odnose s njima, bilo da nastave zajedno ili da svaka krene samostalnim državnim putem. Uostalom, to pokazuje i dosadašnja praksa.
RSE: Vraćate se u Crnu Goru. Što će vam rusko najviše nedostajati?
ROĆEN: Moskva je danas jedan od najvećih i najzanimljivijih svjetskih centara. Kada me to pitaju u Crnoj Gori, obično odgovorim da danas sve što ima u svijetu, ima u Moskvi. Međutim, to što Moskva ima, to više niko u svijetu nema. Zaista će mi nedostajati taj veliki otvoreni grad, kulturni i svjetski centar. Rusija je zemlja i Moskva je grad koji nas Crnogorce i Srbe prihvata raširenih ruku. Ovdje se niko od naših ljudi nikada ne osjeća strancem.
