Na mezarju Veljaci u Bratuncu biće ukopano šest tijela stradalih Bošnjaka 1992. godine. Ovo je osma kolektivna dženaza Bratunčana čija su tijela pronađena u masovnim grobnicama. Ipak, bez obzira na ogromne razmjere ratnih zločina počinjenih u ovom gradu, Bošnjaci su se velikim dijelom vratili. U razgovoru s njima kažu da im je cilj ipak graditi mir i dijalog, jer jedino tako ovaj podrinjski gradić može imati budućnost.
Jasmina Mašić u Bratuncu je 1992. godine izgubila oca, petoricu braće i nevjestu. Sama s troje djece, svojim sinom i bratovim dvjema djevojčicama, posljednje dvadeset dvije godine gradila je život. I vratila se u Bratunac.
„Vratila sam se tamo. I djeca. Smogla sam snage. Volim hodati onim putem kojim su moji hodali.“, kaže sa setom Jasmina.
Iako zločin u Bratuncu niti jednom presudom nije verificiran kao genocid, preživjeli Bratunčani nadaju se da će presudom Radovanu Karadžiću i tamošnje ratne strahote biti tako označene. Elvir Hodžić:
„Ako vam kažem da je u Bratuncu zvanično 3.058 Bošnjaka nestalo, prema popisu iz 1992. godine od 22.000 koliko je živjelo Bošnjaka, znači da je nekih 15-18 posto ukupne bošnjačke populacije nestalo u genocidu. Genocid je započeo u Bratuncu '92. godine, kao i u Vlasenici i Zvorniku. On je samo doživio svoju kulminaciju '95. godine.“, podvlači Hodžić.
Velik broj Bratunčana se, iako su preživjeli 1992. godinu, vratio, kaže nam Admir Velić. U tom gradu ipak vide svoju budućnost. Kažu - mir, dijalog i suživot nužno je graditi. Bude teških trenutaka, ali naprijed se mora.
„Ta bol koju su ljudi nosili sa sobom, ta energija u ljudima, koja je ponekad možda destruktivna, mi smo je pokušali usmjeriti i kanalisati je u pozitivnom smislu, odnosno, da ljudi nakon prekinutog dijela svojih života, ratnih dešavanja i svega ostalog, shvate da ipak, i poslije rata, treba nastaviti dalje živjeti. Oni su u toj boli ipak našli snagu, taj svoj bol pretvorili u pozitivnu energiju i to je danas urodilo plodom da imamo veliki broj ljudi koji su se vratili, čak i na ona mjesta koja su bila direktno mjesta zločina. To što se desilo '92., desilo se, naš život treba nastaviti dalje. Međutim, oni koji su to počinili, treba da budu svjesni da oni moraju za to odgovarati. Preko toga se ne može preći, u smislu odgovornosti, ali nastaviti život mi moramo, radi ovih budućih generacija koje će poslije nas doći.“, smatra Velić.
Kako je živjeti u Bratuncu, Hiba Ramić, povratnica, za naš program kaže:
„S obzirom da živim u Bratuncu i da su mi tamo djeca, i da gledam svaki dan i nas, povratnike, i domicilno stanovništvo, mislim da mi korak po korak idemo naprijed. Prije svega, trebamo naučiti da se ovakve ili slične stvari ne dešavaju nikome u svijetu, čak ni našem najgorem zločincu da ne kažemo ne doživio i ne dočekao nešto tako da bude.“, kaže nam Hiba Ramić.
Ona očekuje da žrtve Bratunca očekuju da tamošnji zločni budu zvanično okarakterizirani kao genocid
„Ako je trudna žena ubijena, ako vidite dvoipomjesečnu bebu da su trebala dva metka da se ubije, mislim da je to čist dokaz genocida. U toj grobnici bilo je da se fetus u majci vidi, kad se vide dječji kosturi u zagrljaju s majkom, kad vidite čizmice, cuclu, lopticu.“
Admir Velić ističe da još uvijek čekaju reakcije pravosudnih institucija, jer samo je jedna osoba osuđena, i to Najdan Mlađenović za zločine u Bratuncu na tri i pol godine zatvora, dok je Sabu Živkovića Sud BiH oslobodio optužbi. Iako neke od onih koji su činili zločine viđaju svakodevno u Bratuncu, a postoje i svjedočenja žrtava, sudskih procesa niti istraga i dalje nema, kaže Velić.
„Dvije osobe su bile procesuirane. Zbog nedostatka dokaza, a činjenica je da su mnogi svjedoci umrli, dvojica su dobila minimalne kazne, odnosno jedan je oslobođen. Za Bratunac samo su dva čovjeka procesuirana i možemo reći da s tim zaista nismo zadovoljni i da to nije poruka koja treba da se pošalje ljudima koji su se vratili, odnosno žrtvama.“, naglašava Velić.
Bratunčani kažu da nemaju drugog izbora osim izbora budućnosti, a njihova budućnost je suživot s njihovim susjedima srpske nacionalnosti. Meša Pargan, publicist i novinar:
„Prije nekoliko dana u Podrinju je boravio aktualni reis u'lema Husein ef. Kavazović, samo sa jednom porukom: 'Dragi moji Bošnjaci, nama je od sudbinske važnosti da čuvamo Bosnu i Hercegovinu, od sudbinske važnosti je da imamo suživot u Bosni i Hercegovini. A vaše komšije Srbi sa kojima sarađujete, oni su vam sudbinski važni. Čuvajte svoje komšije.'.“, podsetio je na Kavazovićeve riječi Meša Pargan.
On ističe da na fonu ove poruke Bošnjaci u Podrinju, pa i u Bratuncu, žive već godinama.
„Oni žele širiti jedan multietnički život, život povjerenja i život saradnje. Nažalost, još uvijek nemamo tamo dovoljno pruženih ruku sa druge strane, da prihvate takvu želju, takvu intenciju. Nadamo se da će se to uskoro desiti. Sve se ovo dešava upravo da bi taj suživot trajao i da bismo mi mogli na tom dijelu Bosne i Hercegovine zapravo postaviti princip kako BiH može funkcionisati.“, zaključuje Pargan.
Jasmina Mašić u Bratuncu je 1992. godine izgubila oca, petoricu braće i nevjestu. Sama s troje djece, svojim sinom i bratovim dvjema djevojčicama, posljednje dvadeset dvije godine gradila je život. I vratila se u Bratunac.
„Vratila sam se tamo. I djeca. Smogla sam snage. Volim hodati onim putem kojim su moji hodali.“, kaže sa setom Jasmina.
Iako zločin u Bratuncu niti jednom presudom nije verificiran kao genocid, preživjeli Bratunčani nadaju se da će presudom Radovanu Karadžiću i tamošnje ratne strahote biti tako označene. Elvir Hodžić:
„Ako vam kažem da je u Bratuncu zvanično 3.058 Bošnjaka nestalo, prema popisu iz 1992. godine od 22.000 koliko je živjelo Bošnjaka, znači da je nekih 15-18 posto ukupne bošnjačke populacije nestalo u genocidu. Genocid je započeo u Bratuncu '92. godine, kao i u Vlasenici i Zvorniku. On je samo doživio svoju kulminaciju '95. godine.“, podvlači Hodžić.
Velik broj Bratunčana se, iako su preživjeli 1992. godinu, vratio, kaže nam Admir Velić. U tom gradu ipak vide svoju budućnost. Kažu - mir, dijalog i suživot nužno je graditi. Bude teških trenutaka, ali naprijed se mora.
„Ta bol koju su ljudi nosili sa sobom, ta energija u ljudima, koja je ponekad možda destruktivna, mi smo je pokušali usmjeriti i kanalisati je u pozitivnom smislu, odnosno, da ljudi nakon prekinutog dijela svojih života, ratnih dešavanja i svega ostalog, shvate da ipak, i poslije rata, treba nastaviti dalje živjeti. Oni su u toj boli ipak našli snagu, taj svoj bol pretvorili u pozitivnu energiju i to je danas urodilo plodom da imamo veliki broj ljudi koji su se vratili, čak i na ona mjesta koja su bila direktno mjesta zločina. To što se desilo '92., desilo se, naš život treba nastaviti dalje. Međutim, oni koji su to počinili, treba da budu svjesni da oni moraju za to odgovarati. Preko toga se ne može preći, u smislu odgovornosti, ali nastaviti život mi moramo, radi ovih budućih generacija koje će poslije nas doći.“, smatra Velić.
Kako je živjeti u Bratuncu, Hiba Ramić, povratnica, za naš program kaže:
„S obzirom da živim u Bratuncu i da su mi tamo djeca, i da gledam svaki dan i nas, povratnike, i domicilno stanovništvo, mislim da mi korak po korak idemo naprijed. Prije svega, trebamo naučiti da se ovakve ili slične stvari ne dešavaju nikome u svijetu, čak ni našem najgorem zločincu da ne kažemo ne doživio i ne dočekao nešto tako da bude.“, kaže nam Hiba Ramić.
Ona očekuje da žrtve Bratunca očekuju da tamošnji zločni budu zvanično okarakterizirani kao genocid
„Ako je trudna žena ubijena, ako vidite dvoipomjesečnu bebu da su trebala dva metka da se ubije, mislim da je to čist dokaz genocida. U toj grobnici bilo je da se fetus u majci vidi, kad se vide dječji kosturi u zagrljaju s majkom, kad vidite čizmice, cuclu, lopticu.“
Admir Velić ističe da još uvijek čekaju reakcije pravosudnih institucija, jer samo je jedna osoba osuđena, i to Najdan Mlađenović za zločine u Bratuncu na tri i pol godine zatvora, dok je Sabu Živkovića Sud BiH oslobodio optužbi. Iako neke od onih koji su činili zločine viđaju svakodevno u Bratuncu, a postoje i svjedočenja žrtava, sudskih procesa niti istraga i dalje nema, kaže Velić.
„Dvije osobe su bile procesuirane. Zbog nedostatka dokaza, a činjenica je da su mnogi svjedoci umrli, dvojica su dobila minimalne kazne, odnosno jedan je oslobođen. Za Bratunac samo su dva čovjeka procesuirana i možemo reći da s tim zaista nismo zadovoljni i da to nije poruka koja treba da se pošalje ljudima koji su se vratili, odnosno žrtvama.“, naglašava Velić.
Bratunčani kažu da nemaju drugog izbora osim izbora budućnosti, a njihova budućnost je suživot s njihovim susjedima srpske nacionalnosti. Meša Pargan, publicist i novinar:
„Prije nekoliko dana u Podrinju je boravio aktualni reis u'lema Husein ef. Kavazović, samo sa jednom porukom: 'Dragi moji Bošnjaci, nama je od sudbinske važnosti da čuvamo Bosnu i Hercegovinu, od sudbinske važnosti je da imamo suživot u Bosni i Hercegovini. A vaše komšije Srbi sa kojima sarađujete, oni su vam sudbinski važni. Čuvajte svoje komšije.'.“, podsetio je na Kavazovićeve riječi Meša Pargan.
On ističe da na fonu ove poruke Bošnjaci u Podrinju, pa i u Bratuncu, žive već godinama.
„Oni žele širiti jedan multietnički život, život povjerenja i život saradnje. Nažalost, još uvijek nemamo tamo dovoljno pruženih ruku sa druge strane, da prihvate takvu želju, takvu intenciju. Nadamo se da će se to uskoro desiti. Sve se ovo dešava upravo da bi taj suživot trajao i da bismo mi mogli na tom dijelu Bosne i Hercegovine zapravo postaviti princip kako BiH može funkcionisati.“, zaključuje Pargan.