U Hrvatskoj su u zadnjih 15-tak godina razotkriveni deseci lažiranih znanstvenih radova. Teško je nešto sakriti u doba Interneta, ali akademska zajednica je još uvijek sklonija šutnji i afere uglavnom razotkrivaju mediji – upozoravaju sveučilišni profesori i novinari.
„Živim u nečasnom društvu i to mi daje mirnoću“. Tako je, bez srama, izjavio i pravdao svoje nečasno postupanje lažni doktor znanosti, Željko Oštarić, kad se 2009. godine utvrdilo da je plagirao i magisterij i doktorat - podsjeća viši predavač na Odjelu za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, magistar Mirko Petrić:
„On se dakle prijavio za izbor u više zvanje i priložio plagirani magisterij, doktorat i radove. Stručno povjerenstvo je reklo da su mu radovi plagirani i da nema pravo izbora. I, tako, kako nije imao pravo izbora, nije napredovao, i njemu je na fakultetu prestao radni odnos. On tamo nije više zaposlen, ali Sveučilište u Zagrebu, koje mu je dodijelilo doktorat, još mu ga, ni danas, nije oduzelo.“
Nije Hrvatska po tome posebna, vara se i prepisuje i u razvijenim zemljama, od Amerike do Europe, ali tamo su, naglašava sociolog Petrić, sankcije i odnos prema znanstvenim prijevarama neusporedivo stroži:
„Tamo se poštuju elementi etičke prirode. Kod nas etika ne igra.”
Među najpoznatijim plagijatorima u Hrvatskoj svakako je bivši predsjednik Hrvatske stranke prava, Anto Đapić. On je 1999., na splitskom Pravnom fakultetu, „uspješno“ obranio magistarski rad, a onda je Feral Tribune razotkrio kako je Đapić, od 176 stranica tog „znanstvenog rada“, 114 doslovce prepisao od svog mentora i stranačkog kolege, doktora Borisa Kandarea. Obojica su završili na sudu, ali ih Općinski sud u Splitu, 2005., oslobađa optužbe za zlouporabu položaja i ovlasti, unatoč dokazima, uz obrazloženje da se time treba baviti fakultetsko Vijeće, koje mu je i dodijelio titulu magistra. Sam Đapić izjavljuje: „Pravda je zadovoljena, doživio sam satisfakciju!“ Naime, unatoč dokazanim činjenicama, on je tvrdio da je to bio „politički obračun“ s njim.
Novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež godinama prati područje znanosti:„U Hrvatskoj se većinom događa da mediji otvaraju takve slučajeve. Sama akademska zajednica nije spremna suočiti se sa tim problemom.”
Među poznatijim plagijatorima je i glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice i bivši pomoćnik Ravnatelja Hrvatske policije, Milijan Vaso Brkić. On je 2010. na prijevaru diplomirao na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu, priloživši diplomski rad identičan radu jednog polaznika iz prethodne generacije. Interna revizija je otkrila više od 20 takvih slučajeva na glavnoj policijskoj školi u državi, ali Povjerenstvo je, prema svim plagijatorima, bilo vrlo blago i pružilo im drugu šansu - da napišu i obrane novi diplomski, inače će ostati bez visoke stručne spreme.
Vani su sankcije za znanstvene falsifikate, naglašava i novinarka Rudež, neusporedivo drastičnije:
„Ukoliko se otkrije plagijat, kazne su velike. Uglavnom im se oduzimaju titule i ostaju bez posla.”
Zbog prijave dvostrukog bodovanja na sudu
Poznat je i slučaj doktora Asima Kurjaka, poznatog hrvatskog ginekologa, kojeg je prije sedam godina britanski znanstveni časopis British medical Journal optužio za plagijat, i to dva znanstvena rada. Nakon toga je i Povjerenstvo zagrebačkog Medicinskog fakulteta zaključilo kako su radovi doktora Kurjaka doista plagijati. Doktor Kurjak je oslobođen optužbi jer se ispričao autorima, uz obrazloženje da ih je samo citirao:
„To se desilo uoči njegove mirovine i on je nakon toga otišao u mirovinu. I sada povremeno radi, ali ti mu radovi nisu oduzeti.”
Javio nam se i doktor Dinko Sinčić, autor knjige „Biodizel, svojstva i tehnologija proizvodnje“ (2008). Kaže da je slučajno na Internetu naletio na doktorsku disertaciju sličnog naslova, koju je 2011., na riječkom Sveučilištu, obranio doktor Zlatko Jurac, s karlovačkog Veleučilišta. Sinčić je uočio da ga je karlovački profesor u više navrata prepisao, a nijednom nije naveo da se služi njegovom knjigom. Zatražili smo komentar i u Rektoratu Sveučilišta u Rijeci, ali nismo dobili odgovor. Sinčić kaže da je slučaj prijavio Etičkom povjerenstvu, a sam doktor Jurac mu se ispričao da je bilo nenamjerno:
„Još je tragičnije da Etičko povjerenstvo zaključuje da je sve točno što ja kažem, ali nalazi opravdanja da on to nije namjerno uradio ili da je to lako naći na Internetu, što je uvreda. Ja sam im napisao da to onda znači da svaki uvod u doktorsku disertaciju imate ako kliknete na Googleu. To je smiješno.”
Znanstvenici koji upozore na akademsku nečestitost često doživljavaju prijezir svoje okoline. Potvrđuje to i istraživanje iz 2012., koje je u sklopu IPA projekta provedeno na zagrebačkom Sveučilištu. Čak 28 posto ispitanih potvrđuje da se susrelo sa znanstvenim radom za koji se sumnja da je dijelom ili u cijelosti plagiran. Najveći broj njih (78 posto) nije poduzelo ništa, a 22 posto njih, koji su to učinili, bili su ignorirani, pa čak i izloženi kritici. I u slučajevima kada su sudionici upozorili na kršenje etičkih načela, počinitelji, u pravilu, nisu snosili nikakve posljedice.
Četvorica profesora sa zagrebačkog Sveučilišta završili su, prije dvije godine, čak i na sudu jer su, prilikom izbora jednog kolege u zvanje redovnog profesora, upozorili na dvostruko bodovanje jednih te istih znanstvenih rezultata. Jedan od njih je i doktor Pavel Gregorić, izvanredni profesor na odsijeku Filozofije na Hrvatskim studijima:
„Činilo nam se da o tome treba obavijestiti sve instance. Onda smo završili na Kaznenom sudu sa prijavom za klevetu pred većim brojem ljudi.”
Neophodno osnovati ured za otkrivanje prijevara
Hrvatski znanstvenici najviše objavljuju u domaćim časopisima -ističe profesorica na Zadarskom sveučilištu i dugogodišnja voditeljica Knjižnice Instituta Ruđer Bošković, doktorica Jadranka Stojanovski, te upozorava na neprihvatljivu praksu da upravo urednici časopisa objavljuju i najviše radova u vlastitom časopisu:
„Naravno da se prilikom vrednovanja ne gleda da sam ja sama u svom časopisu objavila rad, ali nikako ne možete imati nepristranu recenziju ako ste glavni urednik časopisa, u kojem sami objavljujete svoje radove.”
Tanja Rudež pojašnjava: „Na Filozofskom fakultetu na primjer profesor Ante Čović i članovi njegovog uredništva uređuju časopis 'Filozofska istraživanja' i sami sebi objavljuju radove. Na osnovu toga napreduju. Imate takve slučajeve i na drugim fakultetima – fakultet izdaje časopis, neki profesor je urednik tog časopisa, objavljuje sam sebi radove i tako napreduje”,.
Docent na Katedri za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu i urednik za znanstveno-istraživačku čestitost u časopisu Croatian Medical Journal, doktor Vedran Katavić, zalaže se za osnivanje europskog Ureda koji bi pomagao u razotkrivanju znanstvenih prijevara i upitnih postupaka u znanosti jer su same akademske zajednice, pogotovo u „korumpiranim i umreženim društvima“, očito preslabe:
„Mi ne gledamo i ne istražujemo dovoljno prijevare, a za napredovanje je dovoljna i neka administrativna razina. Postoji točno utvrđen broj članaka ili radova koje znanstvenik mora objaviti i ako se zadovolji ta forma, ako se pobroji broj objavljenih članaka, može se napredovati. Dakle, važna je nekakva administrativna razina, bez obzira kakav je sadržaj objavljenih radova. Pa su, zahvaljujući takvim kriterijima, ljudi i skloniji napraviti neku pogrešku, pogotovo ako znaju da neće biti otkriveni.“
„Živim u nečasnom društvu i to mi daje mirnoću“. Tako je, bez srama, izjavio i pravdao svoje nečasno postupanje lažni doktor znanosti, Željko Oštarić, kad se 2009. godine utvrdilo da je plagirao i magisterij i doktorat - podsjeća viši predavač na Odjelu za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, magistar Mirko Petrić:
„On se dakle prijavio za izbor u više zvanje i priložio plagirani magisterij, doktorat i radove. Stručno povjerenstvo je reklo da su mu radovi plagirani i da nema pravo izbora. I, tako, kako nije imao pravo izbora, nije napredovao, i njemu je na fakultetu prestao radni odnos. On tamo nije više zaposlen, ali Sveučilište u Zagrebu, koje mu je dodijelilo doktorat, još mu ga, ni danas, nije oduzelo.“
Nije Hrvatska po tome posebna, vara se i prepisuje i u razvijenim zemljama, od Amerike do Europe, ali tamo su, naglašava sociolog Petrić, sankcije i odnos prema znanstvenim prijevarama neusporedivo stroži:
„Tamo se poštuju elementi etičke prirode. Kod nas etika ne igra.”
Među najpoznatijim plagijatorima u Hrvatskoj svakako je bivši predsjednik Hrvatske stranke prava, Anto Đapić. On je 1999., na splitskom Pravnom fakultetu, „uspješno“ obranio magistarski rad, a onda je Feral Tribune razotkrio kako je Đapić, od 176 stranica tog „znanstvenog rada“, 114 doslovce prepisao od svog mentora i stranačkog kolege, doktora Borisa Kandarea. Obojica su završili na sudu, ali ih Općinski sud u Splitu, 2005., oslobađa optužbe za zlouporabu položaja i ovlasti, unatoč dokazima, uz obrazloženje da se time treba baviti fakultetsko Vijeće, koje mu je i dodijelio titulu magistra. Sam Đapić izjavljuje: „Pravda je zadovoljena, doživio sam satisfakciju!“ Naime, unatoč dokazanim činjenicama, on je tvrdio da je to bio „politički obračun“ s njim.
Novinarka Jutarnjeg lista Tanja Rudež godinama prati područje znanosti:„U Hrvatskoj se većinom događa da mediji otvaraju takve slučajeve. Sama akademska zajednica nije spremna suočiti se sa tim problemom.”
Među poznatijim plagijatorima je i glavni tajnik Hrvatske demokratske zajednice i bivši pomoćnik Ravnatelja Hrvatske policije, Milijan Vaso Brkić. On je 2010. na prijevaru diplomirao na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu, priloživši diplomski rad identičan radu jednog polaznika iz prethodne generacije. Interna revizija je otkrila više od 20 takvih slučajeva na glavnoj policijskoj školi u državi, ali Povjerenstvo je, prema svim plagijatorima, bilo vrlo blago i pružilo im drugu šansu - da napišu i obrane novi diplomski, inače će ostati bez visoke stručne spreme.
Vani su sankcije za znanstvene falsifikate, naglašava i novinarka Rudež, neusporedivo drastičnije:
„Ukoliko se otkrije plagijat, kazne su velike. Uglavnom im se oduzimaju titule i ostaju bez posla.”
Zbog prijave dvostrukog bodovanja na sudu
Poznat je i slučaj doktora Asima Kurjaka, poznatog hrvatskog ginekologa, kojeg je prije sedam godina britanski znanstveni časopis British medical Journal optužio za plagijat, i to dva znanstvena rada. Nakon toga je i Povjerenstvo zagrebačkog Medicinskog fakulteta zaključilo kako su radovi doktora Kurjaka doista plagijati. Doktor Kurjak je oslobođen optužbi jer se ispričao autorima, uz obrazloženje da ih je samo citirao:
„To se desilo uoči njegove mirovine i on je nakon toga otišao u mirovinu. I sada povremeno radi, ali ti mu radovi nisu oduzeti.”
Javio nam se i doktor Dinko Sinčić, autor knjige „Biodizel, svojstva i tehnologija proizvodnje“ (2008). Kaže da je slučajno na Internetu naletio na doktorsku disertaciju sličnog naslova, koju je 2011., na riječkom Sveučilištu, obranio doktor Zlatko Jurac, s karlovačkog Veleučilišta. Sinčić je uočio da ga je karlovački profesor u više navrata prepisao, a nijednom nije naveo da se služi njegovom knjigom. Zatražili smo komentar i u Rektoratu Sveučilišta u Rijeci, ali nismo dobili odgovor. Sinčić kaže da je slučaj prijavio Etičkom povjerenstvu, a sam doktor Jurac mu se ispričao da je bilo nenamjerno:
„Još je tragičnije da Etičko povjerenstvo zaključuje da je sve točno što ja kažem, ali nalazi opravdanja da on to nije namjerno uradio ili da je to lako naći na Internetu, što je uvreda. Ja sam im napisao da to onda znači da svaki uvod u doktorsku disertaciju imate ako kliknete na Googleu. To je smiješno.”
Znanstvenici koji upozore na akademsku nečestitost često doživljavaju prijezir svoje okoline. Potvrđuje to i istraživanje iz 2012., koje je u sklopu IPA projekta provedeno na zagrebačkom Sveučilištu. Čak 28 posto ispitanih potvrđuje da se susrelo sa znanstvenim radom za koji se sumnja da je dijelom ili u cijelosti plagiran. Najveći broj njih (78 posto) nije poduzelo ništa, a 22 posto njih, koji su to učinili, bili su ignorirani, pa čak i izloženi kritici. I u slučajevima kada su sudionici upozorili na kršenje etičkih načela, počinitelji, u pravilu, nisu snosili nikakve posljedice.
Četvorica profesora sa zagrebačkog Sveučilišta završili su, prije dvije godine, čak i na sudu jer su, prilikom izbora jednog kolege u zvanje redovnog profesora, upozorili na dvostruko bodovanje jednih te istih znanstvenih rezultata. Jedan od njih je i doktor Pavel Gregorić, izvanredni profesor na odsijeku Filozofije na Hrvatskim studijima:
„Činilo nam se da o tome treba obavijestiti sve instance. Onda smo završili na Kaznenom sudu sa prijavom za klevetu pred većim brojem ljudi.”
Neophodno osnovati ured za otkrivanje prijevara
Hrvatski znanstvenici najviše objavljuju u domaćim časopisima -ističe profesorica na Zadarskom sveučilištu i dugogodišnja voditeljica Knjižnice Instituta Ruđer Bošković, doktorica Jadranka Stojanovski, te upozorava na neprihvatljivu praksu da upravo urednici časopisa objavljuju i najviše radova u vlastitom časopisu:
„Naravno da se prilikom vrednovanja ne gleda da sam ja sama u svom časopisu objavila rad, ali nikako ne možete imati nepristranu recenziju ako ste glavni urednik časopisa, u kojem sami objavljujete svoje radove.”
Tanja Rudež pojašnjava: „Na Filozofskom fakultetu na primjer profesor Ante Čović i članovi njegovog uredništva uređuju časopis 'Filozofska istraživanja' i sami sebi objavljuju radove. Na osnovu toga napreduju. Imate takve slučajeve i na drugim fakultetima – fakultet izdaje časopis, neki profesor je urednik tog časopisa, objavljuje sam sebi radove i tako napreduje”,.
Docent na Katedri za anatomiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu i urednik za znanstveno-istraživačku čestitost u časopisu Croatian Medical Journal, doktor Vedran Katavić, zalaže se za osnivanje europskog Ureda koji bi pomagao u razotkrivanju znanstvenih prijevara i upitnih postupaka u znanosti jer su same akademske zajednice, pogotovo u „korumpiranim i umreženim društvima“, očito preslabe:
„Mi ne gledamo i ne istražujemo dovoljno prijevare, a za napredovanje je dovoljna i neka administrativna razina. Postoji točno utvrđen broj članaka ili radova koje znanstvenik mora objaviti i ako se zadovolji ta forma, ako se pobroji broj objavljenih članaka, može se napredovati. Dakle, važna je nekakva administrativna razina, bez obzira kakav je sadržaj objavljenih radova. Pa su, zahvaljujući takvim kriterijima, ljudi i skloniji napraviti neku pogrešku, pogotovo ako znaju da neće biti otkriveni.“
