U Hrvatskoj je kao vrlo tajno označena i nabavka vojnih cipela. No, bez obzira na to, zemlja je suočena s „inflacijom tajnosti“ , ali i s „inflacijom curenja“ tajnih podataka.
Za razliku od Wikileaksa, u Hrvatskoj povjerljivi podaci „cure“ uglavnom kad ih, iz političkog vrha ili državnih institucija, namjerno puste – ocjenjuju analitičari, novinari i predstavnici nevladinih organizacija.
„Imali smo hrpu dokumenata koji su dolazili iz državnih institucija. Imali smo pregršt Tuđmanovih transkripata, koji su dolazili iz Ureda predsjednika. Niti su ti mediji bili progonjeni, niti je bio progonjen netko tko ih je dostavio u javnost. Vlast je pokrenula kampanju borbe protiv korupcije i točno znamo kako se ona odvija. Svaki dan su izjave osumnjičenih ili uhićenih u novinama. Kampanja se napinje i ide se na Sanadera, pa se onda stane. To su zaštićene istrage i ne bi smjelo ništa iz njih dolaziti u javnost“, kaže novinar i bloger, Željko Peratović.
Izvorni „zviždači“, nastavlja slobodni novinar i bloger, Željko Peratović, u koje i sam spada, brzo se u Hrvatskoj ušutkaju i procesuiraju.
Zbog optužbi da je odavao državne tajne i obrazloženjem da će to štetiti hrvatskom putu u Europsku uniju i NATO, Peratović je prije tri godine prespavao u zatvorskom pritvoru.
Danas je pod novom optužnicom zbog odavanja tajne iz sudske istrage, prije toga zbog tvrdnji o nepotizmu u Sigurnosno obavještajnoj agenciji, te otkrivanju „tajne“ o dodjeljivanju vojnog čina.
„To je bio prijedlog za čin uhićenog šefa Carine, Mladena Barišića, gdje sam otkrio da je nezakonito dobio čin i da ima status u Hrvatskoj vojsci. To se trebalo prikriti time da je na tom dokumentu stajala službena tajna – povjerljivo“, kaže Peratović.
MesićLeaks i JadrankaLeaks
Kaznenu prijavu protiv Peratovića podigao je bivši ravnatelj Sigurnosno-obavještajne službe (SOA) i današnji ministar unutarnjih poslova, Tomislav Karamarko, vezano uz Peratovićevo pisanja o ulozi Hrvatske tajne službe u uhićenju Hrvoja Petrača, svojedobno označenog glavnim pomagačem odbjeglog generala Ante Gotovine.
Željko Peratović„Onda Protuobavještajna agencija (POA) navodi da znaju da je Hrvoje Petrač u Izraelu, iz čega sam zaključio da je dokument iscurio iz samog čelništva POA-e, kako bi se Hrvoju Petraču sugeriralo da se makne iz Izraela. On je pobjegao u Grčku, gdje je kasnije i uhićen“, tvrdi Peratović.
Kolumnist Jutarnjeg lista, Zlatko Šimić, piše ovih dana kako hrvatskoj Vladi i ne trebaju politički disidenti, nepoćudni novinari ili hakeri da razotkriju državne tajne jer ona to uspješno radi sama sebi i ima svoj MesićLeaks, JadrankaLeaks, USKOKLeaks i slične „liksove“ kojima, tvrde naši sugovornici, vlast smišljeno kontrolira ono o čemu ne želi da javnost raspravlja, kao, podsjeća Peratović, o tajnom popisu hrvatskih branitelja.
„Registar je objavljen da se ne bi objavio pravi registar branitelja. Danas nema nikakve priče o registru branitelja, niti je tko to objavio, niti znamo tko je stvarni branitelj. Postignut je efekt da se to pitanje više ne pokreće“, kaže Peratović.
U 20 godina hrvatske neovisnosti bilo je različitih faza objavljivanja tajnih podataka iz državnih struktura - ističe i doktor Vlatko Cvrtila, profesor i donedavni dekan zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, do ljeta 2008. godine savjetnik za obranu bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, a danas savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost hrvatske premijerke Jadranke Kosor.
„Naravno da je najveći problem bio curenje informacija iz sigurnosno obavještajnog sustava. Taj dio informacija je sada manje prisutan u javnosti. Vrlo često dobivamo informacije koje se pojavljuju u javnom prostoru iz dijela koji je trenutno najzanimljiviji, a to je dio koji se bavi istragom korupcije. Tiče se Državnog odvjetništva, USKOK-a, Policije i slično. Određeni podaci vrlo često ugledaju svjetlo dana i prije samog spisa, što može ugroziti neke procese, ali stvara i napetu situaciju u javnom prostoru“, navodi Cvrtila.
Četiri stupnja tajnosti
Nakon 2000. godine, kaže profesor Cvrtila, Hrvatska to područje nastoji što bolje zakonski regulirati, ali zakoni se ne primjenjuju i interes javnosti još uvijek se teško nosi s više desetljetnom praksom tajnosti.
Ilustrativna fotografija„Mi sada imamo jednu krhku ravnotežu koja u nekom trenutku može otići i u smjeru pretjerane tajnosti ili može otići u smjeru pretjerane javnosti“, ocjenjuje Cvrtila.
Novim Zakonom o tajnosti podataka iz 2007. godine, cijelo područje tajnosti u Hrvatskoj klasificirano je u četiri stupnja - vrlo tajno, tajno, povjerljivo i ograničeno, a dva najbitnija zakona kojima se regulira postupanje s tajnim podacima su Zakon o obavještajnom sustavu i Zakon o informacijskoj sigurnosti - pojašnjava predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, SDP-ovac, Ranko Ostojić.
„Suočeni smo sa inflacijom visoke visine tajnosti. U zemljama NATO, čiji smo i mi član, puno je manji postotak dokumenata koji se označe sa vrlo tajno. Mislim da je toga kod nas previše. U zemljama NATO je oko tri posto takvih dokumenata, a kod nas je taj postotak značajno viši“, kaže Ostojić.
I Ostojić upozorava da se pod velom tajnosti, a u ime nacionalnih interesa, često skrivaju nepotrebne i apsurdne stvari, pogotovo u području javne nabave.
„Nabavka vojnih cipela je označena sa vrlo povjerljivo. To onda sprečava mogućnost da možete doći do podatka iz takve vrste javne nabave. To nema potrebe da bude na taj način čuvano. U tom slučaju niste u mogućnosti da dobijete pravu sliku o onome što ljude najviše interesira, a to je kako se troše proračunski novci“, kaže Ostojić.
Pravo na pristup tajnim podacima u Hrvatskoj ima svaki građanin, ukoliko dobije uvjerenje (certifikat) o sigurnosnoj provjeri, dok saborski zastupnici, ministri, državni tajnici Središnjeg državnog ureda, suci i glavni državni odvjetnik nacionalnim tajnim podacima mogu pristupati bez sigurnosne provjere, ali moraju potpisati izjavu da su upoznati sa Zakonom i propisima kojima se uređuje zaštita tajnih podataka.
Od sigurnosne provjere izuzeti su jedino predsjednici države, Sabora i Vlade.
Irena Pereša iz nevladine udruge GONG upozorava, međutim, da je procedura pristupa takvim informacijama toliko komplicirana i mnogi unaprijed odustaju.
„Postojeća situacija nama daje za pravo misliti da veliki broj ovlaštenika s visokim stupnjem tajnosti označuje podatke za koje apsolutno nemaju razloga, samo da ne budu dostupni javnosti, kao što su odluke nadzornih ili upravnih odbora“, kaže Pereša.
Iskustvo nevladine Udruge „Partnerstvo za razvoj“, koja istražuje korupciju prenosi Munir Podumljak:
„Iz naših istraživanja proizlazi da su tajni upravo oni podaci koji bi mogli biti problematični za cijelu vlast, a koji se tiču sukoba interesa, korupcije i drugih nečasnih radnji.“
Za razliku od Wikileaksa, u Hrvatskoj povjerljivi podaci „cure“ uglavnom kad ih, iz političkog vrha ili državnih institucija, namjerno puste – ocjenjuju analitičari, novinari i predstavnici nevladinih organizacija.
„Imali smo hrpu dokumenata koji su dolazili iz državnih institucija. Imali smo pregršt Tuđmanovih transkripata, koji su dolazili iz Ureda predsjednika. Niti su ti mediji bili progonjeni, niti je bio progonjen netko tko ih je dostavio u javnost. Vlast je pokrenula kampanju borbe protiv korupcije i točno znamo kako se ona odvija. Svaki dan su izjave osumnjičenih ili uhićenih u novinama. Kampanja se napinje i ide se na Sanadera, pa se onda stane. To su zaštićene istrage i ne bi smjelo ništa iz njih dolaziti u javnost“, kaže novinar i bloger, Željko Peratović.
Izvorni „zviždači“, nastavlja slobodni novinar i bloger, Željko Peratović, u koje i sam spada, brzo se u Hrvatskoj ušutkaju i procesuiraju.
Zbog optužbi da je odavao državne tajne i obrazloženjem da će to štetiti hrvatskom putu u Europsku uniju i NATO, Peratović je prije tri godine prespavao u zatvorskom pritvoru.
Danas je pod novom optužnicom zbog odavanja tajne iz sudske istrage, prije toga zbog tvrdnji o nepotizmu u Sigurnosno obavještajnoj agenciji, te otkrivanju „tajne“ o dodjeljivanju vojnog čina.
„To je bio prijedlog za čin uhićenog šefa Carine, Mladena Barišića, gdje sam otkrio da je nezakonito dobio čin i da ima status u Hrvatskoj vojsci. To se trebalo prikriti time da je na tom dokumentu stajala službena tajna – povjerljivo“, kaže Peratović.
MesićLeaks i JadrankaLeaks
Kaznenu prijavu protiv Peratovića podigao je bivši ravnatelj Sigurnosno-obavještajne službe (SOA) i današnji ministar unutarnjih poslova, Tomislav Karamarko, vezano uz Peratovićevo pisanja o ulozi Hrvatske tajne službe u uhićenju Hrvoja Petrača, svojedobno označenog glavnim pomagačem odbjeglog generala Ante Gotovine.
Kolumnist Jutarnjeg lista, Zlatko Šimić, piše ovih dana kako hrvatskoj Vladi i ne trebaju politički disidenti, nepoćudni novinari ili hakeri da razotkriju državne tajne jer ona to uspješno radi sama sebi i ima svoj MesićLeaks, JadrankaLeaks, USKOKLeaks i slične „liksove“ kojima, tvrde naši sugovornici, vlast smišljeno kontrolira ono o čemu ne želi da javnost raspravlja, kao, podsjeća Peratović, o tajnom popisu hrvatskih branitelja.
„Registar je objavljen da se ne bi objavio pravi registar branitelja. Danas nema nikakve priče o registru branitelja, niti je tko to objavio, niti znamo tko je stvarni branitelj. Postignut je efekt da se to pitanje više ne pokreće“, kaže Peratović.
U 20 godina hrvatske neovisnosti bilo je različitih faza objavljivanja tajnih podataka iz državnih struktura - ističe i doktor Vlatko Cvrtila, profesor i donedavni dekan zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, do ljeta 2008. godine savjetnik za obranu bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, a danas savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost hrvatske premijerke Jadranke Kosor.
„Naravno da je najveći problem bio curenje informacija iz sigurnosno obavještajnog sustava. Taj dio informacija je sada manje prisutan u javnosti. Vrlo često dobivamo informacije koje se pojavljuju u javnom prostoru iz dijela koji je trenutno najzanimljiviji, a to je dio koji se bavi istragom korupcije. Tiče se Državnog odvjetništva, USKOK-a, Policije i slično. Određeni podaci vrlo često ugledaju svjetlo dana i prije samog spisa, što može ugroziti neke procese, ali stvara i napetu situaciju u javnom prostoru“, navodi Cvrtila.
Četiri stupnja tajnosti
Nakon 2000. godine, kaže profesor Cvrtila, Hrvatska to područje nastoji što bolje zakonski regulirati, ali zakoni se ne primjenjuju i interes javnosti još uvijek se teško nosi s više desetljetnom praksom tajnosti.
Novim Zakonom o tajnosti podataka iz 2007. godine, cijelo područje tajnosti u Hrvatskoj klasificirano je u četiri stupnja - vrlo tajno, tajno, povjerljivo i ograničeno, a dva najbitnija zakona kojima se regulira postupanje s tajnim podacima su Zakon o obavještajnom sustavu i Zakon o informacijskoj sigurnosti - pojašnjava predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, SDP-ovac, Ranko Ostojić.
„Suočeni smo sa inflacijom visoke visine tajnosti. U zemljama NATO, čiji smo i mi član, puno je manji postotak dokumenata koji se označe sa vrlo tajno. Mislim da je toga kod nas previše. U zemljama NATO je oko tri posto takvih dokumenata, a kod nas je taj postotak značajno viši“, kaže Ostojić.
I Ostojić upozorava da se pod velom tajnosti, a u ime nacionalnih interesa, često skrivaju nepotrebne i apsurdne stvari, pogotovo u području javne nabave.
„Nabavka vojnih cipela je označena sa vrlo povjerljivo. To onda sprečava mogućnost da možete doći do podatka iz takve vrste javne nabave. To nema potrebe da bude na taj način čuvano. U tom slučaju niste u mogućnosti da dobijete pravu sliku o onome što ljude najviše interesira, a to je kako se troše proračunski novci“, kaže Ostojić.
Pravo na pristup tajnim podacima u Hrvatskoj ima svaki građanin, ukoliko dobije uvjerenje (certifikat) o sigurnosnoj provjeri, dok saborski zastupnici, ministri, državni tajnici Središnjeg državnog ureda, suci i glavni državni odvjetnik nacionalnim tajnim podacima mogu pristupati bez sigurnosne provjere, ali moraju potpisati izjavu da su upoznati sa Zakonom i propisima kojima se uređuje zaštita tajnih podataka.
Od sigurnosne provjere izuzeti su jedino predsjednici države, Sabora i Vlade.
Irena Pereša iz nevladine udruge GONG upozorava, međutim, da je procedura pristupa takvim informacijama toliko komplicirana i mnogi unaprijed odustaju.
„Postojeća situacija nama daje za pravo misliti da veliki broj ovlaštenika s visokim stupnjem tajnosti označuje podatke za koje apsolutno nemaju razloga, samo da ne budu dostupni javnosti, kao što su odluke nadzornih ili upravnih odbora“, kaže Pereša.
Iskustvo nevladine Udruge „Partnerstvo za razvoj“, koja istražuje korupciju prenosi Munir Podumljak:
„Iz naših istraživanja proizlazi da su tajni upravo oni podaci koji bi mogli biti problematični za cijelu vlast, a koji se tiču sukoba interesa, korupcije i drugih nečasnih radnji.“
