Most je pokrenut u jeku rata, kada su bile pokidane sve veze među ljudima na prostoru bivše Jugoslavije. Redakcija je došla na ideju da preko svog studija u Minhenu, gde se tada nalazila, a potom i preko studija u Pragu, gde se preselila 1995. godine, uspostavlja telefonski kontakt između značajnih ličnosti političkog, kulturnog i javnog života iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Kosova, a povremeno i iz Makedonije i Slovenije. Cilj nam je bio da proverimo da li se i pored rata i pored ubitačne propagande koja je širila mržnju, i pored satanizacije svega što nije naša nacija, naša vera, naše pleme, može voditi dijalog. Činilo se da je to nemoguć poduhvat. Pitali smo se kako će neko iz opkoljenog Sarajeva, po kome padaju granate i koji je izložen snajperima sa srpskih položaja po okolnim brdima, razgovarati sa nekim iz Beograda, odakle je rat i krenuo, kako je posle Vukovara mogućan dijalog između Beograda i Zagreba, kako uspostaviti komunikaciju između Sarajeva i Zagreba nakon hrvatsko-bošnjačkog sukoba.
Ipak, probali smo i pokazalo se da ima mnogo ljudi koji su spremni na dijalog i da se može razgovarati čak i o najosetljivijim temama o kojima nije postojao ni minimum saglasnosti. Most na izvestan način predstavlja svedočanstvo o tome da su dijalog i tolerancija bili mogućni i u najtežim ratnim vremenima, kao i da mržnja i ksenofobija nisu prirodno stanje na ovim prostorima, kao što su tvrdili ideolozi rata.
U Mostu se vodio dijalog o sudbini Bosne i Kosova, razgovaralo se o sličnostima i razlikama između političke scene u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a ti razgovori su ponekad otkrivali frapantne sličnosti, polemisalo se o ratnim zločinima, ulozi Haškog tribunala, ispitivale su se mogućnosti uspostavljanja pokidanih kulturnih veza između država nastalih na području bivše Jugoslavije, razgovaralo se o odnosima između religijskih zajednica.
Most je septembra 1994. godine uspostavio prvi javni, a verovatno i jedini, dijalog između Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i Rugovinog Demokratskog saveza Kosova. Bio je to Most u kome su učestvovali Mihajlo Marković, ideolog vladajuće partije Srbije, i Fehmi Agani, potpredsednik Demokratskog saveza Kosova, uz Ibrahima Rugovu, glavni pobornik politike nenasilnog otpora Miloševićevom režimu. Aganija su kasnije za vreme rata ubili pripadnici srpskih paravojnih jednica. Most je napravio preko 70 srpsko-albanskih dijaloga. Rekao bih da je Radio Slobodna Evropa bio, i to je još uvek i danas, jedini medij u kome se vodi srpsko-albanski dijalog. On se u Mostu nikada nije prekidao, ni za vreme Miloševićevog terora i NATO intervenicije, ni nakon završetka rata, kada su Srbi na Kosovu bili izloženi represalijama, ni nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, kada je Beograd prekinuo sve veze sa Prištinom.
Do sada je u dijalozima učestovalo preko 1.000 ličnosti. To su bili političari, publicisti, pisci, glumci, sveštenici, teolozi, naučni radnici. Moglo bi se reći da je za ovih petnaest godina kroz Most prošao najveći broj ličnosti koje su nešto značile i danas znače u javnosti država Zapadnog Balkana. Iako je većina razgovora imala karakter oštrih polemika, oni su se odlikovali kulturom dijaloga, tolerancijom i spremnošću da se sasluša tuđe mišljenje.
Kada smo krenuli da pravimo Most pošli smo od devize - bolje je 1.000 dana razgovarati, nego jedan ratovati. Pokazalo se, eto, da se može razgovarati ratu i mržnji uprkos, ali na ovim našim prostorima dijalog, na žalost, ne sprečava rat.
Ipak, probali smo i pokazalo se da ima mnogo ljudi koji su spremni na dijalog i da se može razgovarati čak i o najosetljivijim temama o kojima nije postojao ni minimum saglasnosti. Most na izvestan način predstavlja svedočanstvo o tome da su dijalog i tolerancija bili mogućni i u najtežim ratnim vremenima, kao i da mržnja i ksenofobija nisu prirodno stanje na ovim prostorima, kao što su tvrdili ideolozi rata.
U Mostu se vodio dijalog o sudbini Bosne i Kosova, razgovaralo se o sličnostima i razlikama između političke scene u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a ti razgovori su ponekad otkrivali frapantne sličnosti, polemisalo se o ratnim zločinima, ulozi Haškog tribunala, ispitivale su se mogućnosti uspostavljanja pokidanih kulturnih veza između država nastalih na području bivše Jugoslavije, razgovaralo se o odnosima između religijskih zajednica.
Most je septembra 1994. godine uspostavio prvi javni, a verovatno i jedini, dijalog između Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i Rugovinog Demokratskog saveza Kosova. Bio je to Most u kome su učestvovali Mihajlo Marković, ideolog vladajuće partije Srbije, i Fehmi Agani, potpredsednik Demokratskog saveza Kosova, uz Ibrahima Rugovu, glavni pobornik politike nenasilnog otpora Miloševićevom režimu. Aganija su kasnije za vreme rata ubili pripadnici srpskih paravojnih jednica. Most je napravio preko 70 srpsko-albanskih dijaloga. Rekao bih da je Radio Slobodna Evropa bio, i to je još uvek i danas, jedini medij u kome se vodi srpsko-albanski dijalog. On se u Mostu nikada nije prekidao, ni za vreme Miloševićevog terora i NATO intervenicije, ni nakon završetka rata, kada su Srbi na Kosovu bili izloženi represalijama, ni nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, kada je Beograd prekinuo sve veze sa Prištinom.
Do sada je u dijalozima učestovalo preko 1.000 ličnosti. To su bili političari, publicisti, pisci, glumci, sveštenici, teolozi, naučni radnici. Moglo bi se reći da je za ovih petnaest godina kroz Most prošao najveći broj ličnosti koje su nešto značile i danas znače u javnosti država Zapadnog Balkana. Iako je većina razgovora imala karakter oštrih polemika, oni su se odlikovali kulturom dijaloga, tolerancijom i spremnošću da se sasluša tuđe mišljenje.
Kada smo krenuli da pravimo Most pošli smo od devize - bolje je 1.000 dana razgovarati, nego jedan ratovati. Pokazalo se, eto, da se može razgovarati ratu i mržnji uprkos, ali na ovim našim prostorima dijalog, na žalost, ne sprečava rat.
