BiH - zemlja zamrznutog konflikta

Bilo je riječi o tome šta u ovom trenutku najviše razdvaja narode u Bosni i Hercegovini, zašto se većina građana ne identifikuje sa svojom državom, da li postoji strah od drugog, da li građani Republike Srpske vide svoju budućnost u zajednici sa Srbijom, kao i o tome da li će se nastaviti proces stvaranja etnički kompaktnih teritorija koji je počeo u ratu i traje sve do danas.

Omer Karabeg: Šta je, po vama, ovo što danas imamo u Bosni i Hercegovini, da li je to zajednički ili paralelni život.

Nerzuk Ćurak: Vaše pitanje polazi od toga da je glavna kategorija života u Bosni i Herecgovini narod. To implicira da je individua isključena, da prvo morate reći svoje ime i prezime da bi se iz njega mogao iščitati vaš etnički predznak, pa ćemo onda živjeti jedni pored drugih. Ja unaprijed odbijam takvu vrstu redukcije života na samo jednu dimenziju.

Omer Karabeg: Ali to je tako, tako se danas živi. Pripadnost naciji je glavna odrednica. To je realnost.

Nerzuk Ćurak: Ako ćemo svi pristati na to, ako nećemo vršiti pomake u svom moralnom, duhovnom i svakom drugom obrazovanju, ako svoje vidokruge nećemo širiti, onda pristajemo na zadatu normu i prihvatamo je kao jedinu mogućnost. A to je onda jedno zaleđeno stanje. Ako pristanemo na to, onda smo, rekao bih, pristali na nešto što je u koliziji s ljudskim životom kao takvim.

Željko Mirjanić: Ja bih rekao da građani, bez obzira kom narodu pripadali i u kom su dijelu Bosne i Hercegovine, žive ili zajedno ili jedni pored drugih. Za gradove je više karakterističan zajednički život, dok u ruralnim sredinama preovlađuje paralelni život. Što se tiče kolektiviteta, odnosno naroda, činjenica je da između njih još nisu uspostavljeni oni mostovi koje je trebalo očekivati u periodu poslije rata.

Nerzuk Ćurak: Ja vjerujem da u ovom trenutku u Bosni i Hercegovini, iako se to ne može provjeriti, manje od jedan posto ljudi različitog etničkog predznaka međusobno razgovara. Sve je urađeno da se obični ljudi odvoje i etnički podijele, dok se istovremeno političke elite, čiji je govor zasnovan na podjeli, međusobno dogovaraju, sporazumijevaju, zajedno piju kafu, zajedno idu na ručakove i večere, žive život koji je potpuno odvojen od svakodnevice običnog, pauperiziranog mnoštva, pri čemu je upravo ta politička elita jedan od glavnih generatora te jadne svakodnevice običnih građana.

Željko Mirjanić: Ne postoji samo podjela na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. U Bosni i Hercegovini je u posljednjih dvadesetak godina, od početka tranzicije krajem 80-ih godina, pa nadalje, došlo do velike socijalne podjele, tako da danas paralelno dominiraju dvije podjele: jedna je nacionalna i vjerska, a druga, sve izraženija, ekonomska i socijalna. Bosna i Hercegovina je, na žalost, zemlje bez dijaloga, zemlja u kojoj se malo razgovara, a poseban je problem što intelektualci jako malo razgovaraju između sebe.

Omer Karabeg: Šta je to što u ovom trenutku najviše razdvaja narode u Bosni i Hercegovini?

Nerzuk Ćurak: Dejtonska konstitucija države. Politički poredak koji je ustanovljen Dejtonskim mirovnim sporazumom. Dejtonski mirovni sporazum je tako koncipiran da samim sobom generira nepovjerenje. Ali čim se o tome povede razgovor, odmah se to protumači kao da neko hoće nešto da ukida, da nekome nešto oduzima. Međutim, nijedna politička zajednica na ovome svijetu nije zaleđena u vremenu, ona se istorijski mijenja. Kao što se mijenjala Velika Britanija, Francuska, Belgija, Njemačka, Švicarska, tako i Bosna i Hercegovina, ako želi da se izgrađuje kao politička zajednica, mora da se mijenja. Ako je nepromjenjiva, onda je to patološka situacija koja će stalno izazivati nepovjerenje. Priroda političkog poredka u ovoj zemlji je takva da čak i progresivno orijentirane intelektualce i političare dovodi u situaciju da budu predstavljeni kao reprezenti jedne etničke ideje. To je problem naše dejtonske građevine. Ako je Bosnu i Hercegovinu moguće graditi samo u ravni njene sadašnje egzistencije koja je nepromjenjiva za sva vremena, onda se bojim da ćemo narednih decenija i godina jako, jako loše živjeti u materijalnom, moralnom, duhovnom i svakom drugom smislu.

Omer Karabeg: Gospodine Mirjaniću, da li je Dejtonski sporazum generator nepovjerenja među narodima u Bosni i Hercegovini?

Željko Mirjanić: Mislim da je to pojednostavljeno gledanje. Pokušaću da objasnim zašto. Nepovjerenje i podjele nisu nastali u Dejtonu, naprotiv, oni su bile uvod u rat i potpisivanje Dejtonskog sporazuma. S druge strane, unutrašnje podjele u Bosni i Hercegovini su logičan nastavak podjela i problema u regionu. Raspala se je jedna multietnička država kakva je bila Jugoslavija, a Bosna i Hercegovina, koja je sa tri ravnopravna naroda bila jedina multietnička zajednica u toj državi, sada se, što se tiče njenih unutrašnjih odnosa, nalazi u onoj istoj poziciji u kojoj se svojedobno nalazila Jugoslavija. Uostalom, da li bi se izmijenili odnosi među narodima u Bosni i Hercegovini kada bismo promijenili njeno ustavno uređenje? Ja vjerujem da ne bi. Mislim da je za to potrebno vrijeme, da je potrebno uspostaviti demokratske odnose i pravnu državu u kojoj će domaće snage voditi državu umjesto stranaca. Tek onda ćemo moći smatrati da je Bosna i Hercegovina izašla iz podjela.

Omer Karabeg: Pomenuli ste Jugoslaviju, da li vi smatrate da je tačna ona teza koja kaže - ako se raspala Jugoslavija, mora se raspasti i Bosna i Hercegovina?

Željko Mirjanić: Ja sam samo rekao da postoje isti problemi, ali tu tezu ne smatram tačnom. Naprotiv, smatram da su moguće multietničke države i ne vidim razloga zašto tri naroda, konstitutivna i ravnopravna ne bi mogla živjeti u Bosni i Hercegovini. Uostalom, ne znam žašto različiti narodi nisu mogli živjeti i u Jugoslaviji. Ne može se reći da pripadnici različitih naroda ne mogu živjeti u istoj državi. Mogu, ali to je stvar unutrašnjih odnosa.

Nerzuk Ćurak: Bojim se da političke elite još uvijek računaju sa nekim rješenjima koja ne podrazumijevaju daljnju egzistenciju Bosne i Hercegovine kao zajedničke države. Strah od raspada države i strah od njene unitarizacije su dva pola koja blokiraju razgovor. Razgovor mora biti zasnovan na politici prijateljstva. Politika prijateljstva treba uvažiti samo jedan prethodni uslov, a to je da svaki razgovor podrazumijeva da će Bosna i Hercegovina, u bilo kom obliku uređenja, ostati država. A, ako će već ostati, zar onda nije bolje uložiti energiju da se izgradi stabilna država koja će svojim građanima omogućiti kvalitetan život, a ne da imamo državu koja je nestabilna, isijava probleme, a, dokle god je to tako, međunarodna zajednica će zahtijevati produženje svoga angažmana. Ja naprosto ne mogu prihvatiti da ostanem zarobljen u geometriji jednog političkog dokumenta koji je nastao na prekidu vatre, van granica naše zemlje i treba da bude mjera naših života od sada do vječnosti.

Omer Karabeg: Gospodine Mirjaniću, vi živite u Republici Srpskoj, da li većina stanovništva tog enitete vidi svoju budućnost u zajednici sa Srbijom?

Željko Mirjanić: Ne. Mislim da je to vještačka konstrukcija koja je, možda, bila realna u jednom periodu. Međutim, danas je većina građana zadovoljna dejtonskom konstrukcijom i smatra da, ako postoji Republika Srpska, ako je ona funkcionalna, ako je ona ravnopravni dio Bosne i Hercegovine, onda oni mogu svoje interese ostvariti u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Gospodine Ćurak, da li mislite da dva od tri naroda koja žive u Bosni i Hercegovini danas tu državu doživljaju kao nužno zlo i da bi se rado, kada bi mogli, pripojili svojim maticama - Srbiji i Hrvatskoj?

Nerzuk Ćurak: Ja nisam vidovit, ne znam šta misle dva od tri čovjeka, a kamo li dva od tri naroda. Uostalom, stvari se mijenjaju. Kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, 21. novembra 1995. godine, srpsko političko rukovodstvo je rezolutno bilo protiv njega, dok su predstavnici hrvatske zajednice Herceg-Bosne i predstavnici vlasti Bosne i Hercegovine - poslije je to reducirano na bošnjačko, srpsko i hrvatsko političko rukovodstvo - bili za taj sporazum. Vrlo je zanimljivo da trinaest godina poslije imamo promijenjenu situaciju: srpsko političko rukovodstvo je za Dejtonski sporazum, a predstavnici bošnjačkog i hrvatskog političkog vođstva, uz različite varijacije, su protiv njega. Protok vremena je učinio da je jedna politika proglasila svojim krucijalnim nacionalnim interesom ono protiv čega je bila, a da su druge dvije to maksimalno relativizirale. To nešto kazuje. Međutim, ono što se meni čini beskrajno važnim je da se mi prestanemo baviti lažnim pitanjima. Nama međunarodna zajednica stalo poručuje - nije upitan suverenitet Bosne i Hercegovine. Naravno da nije upitan suverenitet međunarodno priznate države. To je lažno pitanje kojim se odvlači pažnja sa krucijalnog pitanja - kako izgraditi samoodrživu političku zajednicu koja ima šta ponuditi svojim građanima i s kojom se njeni građani mogu identificirati, svi građani Bosne i Hercegovine, i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i oni koji se ne prepoznaju ni u jednoj nacionalnoj nominaciji.

Omer Karabeg: Ali problem je u tome što se dobar dio građana ne identifikuje sa Bosnom i Hercegovinom kao državom. Evo pogledajmo šta se dešava na fudbalskim utakmicama: kada Bosna i Hercegovina igra protiv Srbije ili Hrvatske, Srbi i Hrvati najvijaju sa Srbiju odnosno Hrvatsku, a kada Hrvatska igra protiv Turske, Bošnjaci navijaju za Tursku.

Željko Mirjanić: Shvatam vaše pitanje, ali mislim da ne treba imati takav pristup da je nužno da svi građani navijaju za reprezentaciju Bosne i Hercegovine kad ona igra protiv bilo koga. Činjenica je da se dobar ili veći dio građana ne identifikuje sa Bosnom i Hercegovinom. To, međutim, ne znači da su oni za secesiju, za izdvajanje iz Bosne i Hercegovine, odnosno da su za njen raspad. To bi bilo suviše pojednostavljeno tumačenje.

Nerzuk Ćurak: Ne treba utjeravati ljude u to da za nekoga navijaju, pa da se na taj način vrši neka identifikacija. To naprosto nije u redu. To bi samo bila daljnja proizvodnja straha, daljnja iracionalnost od koje nema koristi. Bit problema je u izgradnji bosanskohercegovačkih institucija koje će omogućiti minimum ustavnog patriotizma. Šta je ustavni patriotizam? To je identifikacija sa državom u kojoj živiš, ali ne na osnovu nekakvih mitova i historijskih poniranja, već na osnovi toga da je država lojalna prema svojim građanima, a i oni prema njoj, Te lojalnosti nema u ovoj iracionalnoj konstituciji države. Ova država iz godine u godinu generira novi krug nepovjerenja, novi krug neprijateljstva, a zbog svoje stravične birokratske arhitekture je izvorište korupcije. Ako ne izgradimo državu koja će u sebi imati potencijal da se svi njeni građani s njom mogu identificirati, mi ćemo i dalje živjeti u jednom državnom improvizoriju, u zemlji koja se ne može niti sastaviti, niti raspasti. Imaćemo nešto što već imamo 15 godina, a što ja kolokvijalno nazivam “mirovanje u lažnom kretanju“. Mi faktički 15 godina stojimo kao jedan zamrznuti entitet u povijesti, od kojega na duže staze niko nema koristi, a najmanje one politike koje misle da upravo od toga imaju koristi.

Omer Karabeg: Gospodine Mirjaniću, slažete li se da je Bosni i Hercegovini potreban ustavni patriotizam?

Željko Mirjanić: Ja bih to drukčije nazvao. Za mene je bitmo poštovanje ustava i zakona države u kojoj živiš. Mislim da je nerelano govoriti o tome da bi se određenim ustavnim rješenjima mogao podstaknuti patriotizam. Odnos građana prema Bosni i Hercegovini ne zavisi samo od toga kom narodu pripadaju, već i od toga da li mogu da, pored političkih, realizuju i svoje ekonomske i socijalne ciljeve, da li im ta država omogućava bolji život, da li imaju zaposlenje i sigurne penzije, da li imaju viši standard. Niz pitanja utiče na to kakav će biti odnos pojedinca prema državi u kojoj živi.

Omer Karabeg: Kakvi su kontakti među običnim ljudima, recimo, Srbima i Bošnjacima? Putuju li Srbi iz Banjaluke u Sarajevo, a Bošnjaci u Banjaluku?

Nerzuk Ćurak: Ja sam jedan sasvim običan čovjek i djelujem u okviru civilnog društva. Prisutan sam na različite načine na svim bosanskohercegovačkim stranama. Ja moram putovati. Bez putovanja, bez upoznavanja drugog, bez razgovora sa drugim, svako je osuđen na sopstveni neuspijeh. Da biste znali gdje ste, morate razgovarati s drugima, morate se s njima komparirati. Nažalost, mi živimo u zemlji u kojoj mnogi ne žele razgovarati s drugima niti se komparirati s njima i na taj način skrivaju ili svoje negativne emocije ili svoje neznanje. Bosna i Hercegovina je zemlja u čiju su historijsku, političku i kulturnu suštinu ugrađene razlike. Svako poništavanje tih razlika ili njihovo silovanje dovodi do onoga što imamo danas i što je nastalo Dejtonskim mirovnim sporazumom, a to je silovanje razlika. Ako politička elita Republike Srpske, koju sada predvodi Milorad Dodik, smatra da je jedini izraz moguće povijesne egzistencije ove države samo ova i ovakva Bosna i Hercegovina, to će na duže staze proizvoditi nove nemire i probleme. Kao što svaki zahtjev za promjenom ovakve Bosne i Hercegovine bez konsenzusa proizvodi nemire na drugoj strani. Ako ne možemo izaći iz te matrice, Bosnu i Hercegovinu će narednih decenija naprosto rangirati kao zemlja zamrznutoga konflikta, a kada ste tako rangirani, to znači da nema zbiljskih investicija, nema zbiljskoga razvoja, da na vas gledaju kao na prostor koji treba držati pod kontrolom da ne bi izbilo nasilje.

Željko Mirjanić: Razlike koje danas postoje nisu nastale formiranjem sadašnje vlasti. To su razlike koje su naslijeđene iz Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Podsjećam vas da su izbori 1990. godine pokazali duboku nacionalnu podijeljenost Bosne i Hercegovine i da je sve ono što se događalo nakon toga na neki način ponavljanje tih izbora. To je problem koji traje već blizu 20 godina, ali ne treba biti zbog toga pesimista. A kad je riječ o kontaktima među ljudima, činjenica je da građani danas mogu slobodno putovati. Ja sam jedan od tih koji mnogo putuju po Bosni i Hercegovini. Nigdje nisam imao problema, ni u jednom gradu. Ljudi se slobodno kreću, došlo je do povrata imovine, mnogi su se vratili svojim kućama, ne u onom broju koji bi bio realan i normalan, ali ljudi se ne vraćaju uglavnom zbog ekonomskih i socijalnih razloga. S druge strane, veliki je broj ljudi otišao iz Bosne i Hercegovine. Mlada generacija danas odlazi iz ove države, ne zato što je njeno ustavno uređenje ovakvo ili onakvo ili zato što vladaju ovi ili oni političari, već zato što ne vidi svoju perspektivu, svoju egzistenciju u toj državi. Moglo bi se reći da je kod nas prisutna “bijela kuga“. To je ključni problem Bosne i Hercegovine danas.

Omer Karabeg: Gospodine Ćurak, mislite li da su ove sadašnje razlike, koje razdvajaju ljude, naslijeđene iz one bivše Bosne i Hercegovine?

Nerzuk Ćurak: Slažem se da su politički problemi, s kojima se Bosna i Hercegovina danas susreće, bili prisutni u različitim povijesnim egzistencijama ove zemlje, ali te probleme treba riješavati na principima politike prijateljstva, a ne relativizirati ih tako što ćemo rečhi da naši problemi nisu nastali 1995. godine. Ništa se, naravno, ne može posmatrati van historijskog konteksta. Međutim, ljudi kreiraju povijesne događaje. Kako bi izgledala naša zajednička historija da je, recimo, došlo do blage suspenzije demokracije, pa da u Bosni i Hercegovini nisu formirane stranke na etničkoj osnovi? Znate, nekad se demokracija može pojaviti kao protivnik države. U našem slučaju formiranje etničkih stranaka bilo je jedan od okidača etničkog nasilja. U nekim uređenim, demokratskim zemljama, neke političke stranke ili ideje koje proizvode nasilje se vrlo demokratski zabrane. Historija je, dakle, mogla imati i neku drugu putanju. Ali to je samo jedna predpostavka. Sada smo tu gdje smo. Kolega Mirjanić je govorio o težini ekonomskih i socijalnih problema. Zamislimo da sada narod, to jeste ono što se nekada nazivalo radničkom klasom, nezadovoljan svojim životom krene u proteste i štrajkove u Foči, Rudom, Prijedoru, Sarajevu, u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Šta bi se moglo dogoditi? Moglo bi doći do spajanja nacionalnog i socijalnog pitanja, upravo zbog sadašnje konstitucije države koja zahtijeva da se svako sindikalno, klasno ili socijalno pitanje podvede pod nacionalnu ravan. A, kad se spoje nacija i socijalno pitanje, zna se kakave pogubne posljedice to može imati.

Omer Karabeg: Tokom rata u Bosni i Hercegovini je počeo proces stvaranja etnički kompaktnih teritorija koji traje sve do danas. Preovladala je logika - svako sa svojima. Mislite li da će se taj proces i nastaviti sve dok Bosna i Hercegovina ne bude podijeljena na etnički čiste teritorije?

Željko Mirjanić: Takve teritorije su uspostavljene u ratu, a da li je poslije rata taj proces nastavljen na to pitanje može dati odgovor samo popis stanovništva. Tek kada bismo rezultate tog popisa uporedili sa rezultatima popisa iz 1991. godine mogli bismo znati obim tog procesa. Čini mi se da se on nastavlja, ali to je moje subjektivno mišljenje, pošto nema objektivnih pokazatelja.

Nerzuk Ćurak: Taj proces je intenzivno prisutan u Bosni i Hercegovini. To ne znači da svaki dan imate pomjeranje stanovništva, ali je dominatna politička filozofija koja to reprezentuje i koja generira osjećaj etničke izdvojenosti i podstiče stvaranje etnički homogenih teritorija. Ako će Bosna i Hercegovina preživjeti kao povijesni entitet, onda nema razloga da dalje insistiramo i istrajavamo na etničkim podjelama. Ako, međutim, i u Banjaluci, i u Sarajevu i u Mostaru, postoje razmišljanja na duže staze da je Bosna i Hercegovina teret, onda je pitanje konačne etničke podjele krajnje realno. Međutim, imajući u vidu geopolitičke procese u Evropi, ja nisam siguran da bi dugotrajno istrajavanje na podjeli zemlje donijelo koristi. Ako nismo u stanju da se izdignemo iznad postojećeg nefunkcionalnog poretka, mi faktički prizivamo stalni ostanak međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koja nam svake godine šalje sve slabije i nekompetentnije ljude.

Željko Mirjanić: Ja bih rekao da su važniji odnosi između naroda, nego kakvo je ustavno uređenje. Ne treba nam nekakvo idealno ustavno uređenje koje ne bi bilo prihvaćeno u javnosti. Država počiva na građanima, a ne na političarima i političkim strankama.

Ponavljam, podjele koje postoje u Bosni i Hercegovini su dvojake: s jedne strane postoji podjela među njenim narodima, dakle nacionalna i vjerska, a s druge strane ekonomska i socijalna podjela između pripadnika različitih društvenih grupa. Te razlike nisu prevaziđene, one se možda i pojačavaju i to je jeste razlog za brigu, ali ne i za za pesimizam. Mislim da Bosna i Hercegovina ima svoju poziciju u Evropskoj uniji i da je to ključni razlog za optimizam.