Ima li kompromisa u BiH?

Bilo je riječi o tome da li Bosni i Hercegovini prijeti kolaps zbog blokade državnih organa, da li strah od drugog karakteriše odnose između Srba, Bošnjaka i Hrvata, mogu li se domaći politički lideri dogovoriti bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice, kao i o tome da li bi polazna osnova za kompromis mogla biti da politički lideri iz Federacije priznaju neupitnost Republike Srpske, a oni iz Republike Srpske da se obavežu da će prestati da prijete otcjepljenjem.

Omer Karabeg: Bosna i Hercegovina, kao država, je već duže vremena u potpunoj blokadi. Richard Holbrooke (Ričard Holbruk), tvorac Dejtonskog sporazuma, i Paddy Ashdown (Pedi Ešdaun), bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, nedavno su u zajedničkom tekstu ocijenili da se Bosna i Hercegovina suočava sa opasnošću od kolapsa. Da li bi se moglo reći da je ovo najdublja kriza od završetka rata?

Rajko Vasić: Ja nisam pristalica tako katastrofičnih ocijena bilo da dolaze iz domaćih, bilo iz stranih izvora. Prije nekoliko mjeseci bilo je i priče da Bosna i Hercegovina broji svoje zadnje dane, ali ja mislim da sve to nema mnogo veze s realnošću. I u drugim zemljama se ljudi spore oko koncepcije uređenja zemlje ili oko međunacionalnih odnosa. Toga ima i ovdje u Bosni i Hercegovini, ali to ne znači da je na pragu krvoproliće, raspad zemlje, potop.

Halid Genjac: Ni ja nisam sklon katastrofičnim ocjenama, ali mislim da se možemo složiti da postoji problem sa ustavom ove zemlje koji u sebi sadrži određene protivurječnosti, nefunkcionalnosti, nedorečenosti, pa i nepravde što generira ovu krizu.

Omer Karabeg: Pojedini analitičari bosanskohercegovačku krizu svode na sukob dvije nepomirljive opcije. Jedna zagovora ukidanje Republike Srpske, a druga otcjepljenje tog eniteta. Koliko ima istine u tome?

Rajko Vasić: Mislim da te dvije koncepcije, koje jesu na sceni, ne mogu biti podjednako krive za ovo sadašnje stanje. Zalaganje za ukidanje Republike Srpske je protivdejtonska djelatnost, dok mi u Republici Srpskoj ne govorimo o otcjepljenju i prisajedinjenju Srbiji. Za to se ne zalaže ni Stranka nezavisnih socijaldemokrata, ni premijer Milorad Dodik.

Mi samo govorimo o pravu na referendum, koji će uslijediti, ako se neprestano bude insistiralo na ukidanju Republike Srpske. Dakle, to su dvije potpuno različite koncepcije, jedna je rušilačka, a druga je za poštovanje Dejtonskog sporazuma.

Halid Genjac: Ja mislim da bi ukidanja Republike Srpske, koje bi bilo izvedeno nelegitimnim i nelegalnim sredstvima, bilo protivustavno i protivdejtonsko. Mislim, međutim, da incijativa za promjenu ustava, koja bi u sebi sadržavala ovakvo ili onakvo uređenje, nije protivdejtonska, ako se to radi na način kako je to propisano Dejtonskim sporazumom.

Međutim, u Dejtonskom sporazumu se nigdje ne pominje referendum o statusu Republike Srpske, a pogotovo ne ono što se često najavljuje, a to je samostalnost Republike Srpske. Bilo je pretencioznih izjava nekih političara, velikih, mada lažnih obećanja, od kojih je poslije bilo teško odustati, pa smo se sada našli u pat poziciji.

Omer Karabeg: Na koje izjave mislite?

Halid Genjac: Pretenciozna je izjava o 100 posto Bosne i Hercegovine koja se može razumijeti kao zalaganje za ukidanje entiteta, kao što je pretenciozno govoriti da će se Republika Srpska otcijepiti ili da će vratiti neke nadležnosti koje su već prenijete na nivo Bosne i Hercegovine.

Rajko Vasić: Za mene je opasnija izjava Sulejmana Tihića da “mi svaki dan radimo na ukidanju Republike Srpske“ od nebuloze Harisa Silajdžića o 100 posto Bosne i Hercegovine. Ali ostavimo izjave, Bosnu i Hercegovinu može spasiti samo prihvatanje realnosti. Jer, da nije bilo Dejtonskog sporazuma i da su se narodi izjašnjavali slobodnom voljom Bosna i Hercegovina ne bi danas postojala. Treba uvažiti tu realnost i od nje poći, a ne na toj natjeranosti u Bosnu i Hercegovinu graditi nerealne koncepcije.

Stvar sa multietničkom Bosnom i Hercegovinom, kakva je bila za vrijeme Tita, Jugoslavije, JNA, Moše Pijade i tako dalje, je završena onog trenutka kada su Evropa i svijet priznali Hrvatsku, jer su u Hrvatskoj živjela dva od tri naroda koji su aketri u Bosni i Hercegovini. Ponovo pričati o nekoj multietničnosti, nastojati da se ožive mrtvi iz prošlog stoljeća, a ne uvažavati današnje realnosti - postojanje Republike Srpske, problem Hrvata, potrebu da Federacija funkcioniše i ekonomski i politički, može samo voditi ka raspadu Bosne i Hercegovine.

Halid Genjac: Ne znam šta gospodin Vasić podrazumijeva pod terminom “natjeranost u Bosnu i Hercegovinu“. Dejtonski mirovni sporazum potpisali su predstavnici sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, potpisali su ga i šefovi susjednih država i predstavnici međunarodne zajednice. Čovjek se malo naježi kada čuje tu riječ “natjeranost“, jer šta je bila alternativa.

A kad je riječ o uvažavanju realnosti nju treba poimati u njenom cjelokupnom obimu. Bez obzira što su narodi elementi koji konstituišu Bosnu i Hercegovinu, ne postoji država u svijetu u kojoj čovjek kao pojedinac nije postavljen u središte ustavnog sistema i mislim da mi moramo naći balans između etničkog, koje je danas u svakom smislu zaštićeno, i građanskog što bi doprinijelo stabilnosti Bosne i Hercegovine jer ovaj sadašnji sistem, koji preferira etiničko, stalno proizvodi konflikte.

Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, mislite li vi da je bitno da se nađe balans između etničkog i građanskog?

Rajko Vasić: Ne, to je nerealna stvar. Prije će se istopiti Grenland nego što ćemo mi ovdje govoriti o građaninu pojedincu kao temelju države i društva. U Bosni i Hercegovini Hrvati još nisu riješili svoj teritorijalno-politički okvir i zbog toga se boje da će biti svedeni na manjinu ili potpuno nestati, Srbi se, poučeni istorijom i Jasenovcem, boje da će biti ugroženi ako im se oduzme Republika Srpska, dok kod Bošnjaka postoji strah da će ostati bez mogućnosti da formiraju svoju državu ako se sve razdvoji i podijeli na tri dijela.

Sve dok je to na sceni teško je govoriti o nekoj građanskoj viziji. Moramo uvažiti realnost da je kolektivitet još uvijek na prvom mjestu.

Halid Genjac: Mislim da je ovo što smo čuli u priličnom nesuglasju sa Dejtonskim sporazumom koji prihvata konvencije o ljudskim i građanskim pravima koje su, da tako kažem, nadustavne. Neće biti ugroženi entiteti i konstitutivni narodi ako se u oba eniteteta poradi na zaštiti prava građanina kao elementa multikulturne i multireligijske zajednice kakva je Bosna već stoljećima. Mislim da ćemo bez toga teško postati dio Evropske unije.

Rajko Vasić: Kao što postoji individualna podsvijest, postoji i kolektivna podsvijest. Hajka na treći televizijski kanal sa hrvatskim jezikom stvara u kolektivnoj podsvijesti Hrvata veliki strah, insistiranje na popisu u kome se nećemo izjašnjavati o naciji i vjeri izaziva kolektivni strah kod Srba, strah od Bosne i Hercegovine. To stvara nepremostive prepreke pogotovo ako se takve stvari sistematski događaju godinama i decenijama. One onemogućavaju da se ostvari ovo o čemu gospodin Genjac govori - nekakva multikulturna, multivjerska i multinacionalna rajska tvorevina.

Omer Karabeg: Gospodin Vasić kaže da kod Srba u Bosni i Hercegovini postoji strah od Bosne i Hercegovine. Gospodine Genjac, kako razbiti taj strah?

Halid Genjac: Ja taj strah respektiram i razumijem. Ja shvatam da, kada mi insistiramo da se ovom prilikom popis uradi bez pitanja o naciji i vjeri, izazivamo sumnju da hoćemo da preferiramo apstraktnu naciju, nekakvo bosanstvo.

Međutim, treba respektirati i strah Bošnjaka da bi se rezultati takvog popisa mogli iskoristiti za legitimiranje i legaliziranje jednog procesa koji je na ovim prostorima izvršen, a koji nije bio nimalo ni legalan, ni legitiman, mislim na na etnička čišćenja, progone i protjerivanja stanovništva.

Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, kako odagnati strah Bošnjaka od legalizacije etničkog čišćenja?

Rajko Vasić: Nikada se poslije rata stvari ne vraćaju na pređašnje stanje. To su pokazali svi ratovi u istoriji. Ja nisam sretan zbog toga, ali nemoguće je očekivati da se Bošnjaci vrate u nerazvijene opštine Republike Srpske, Srbi u Sarajevo, Hrvati tamo gdje su nekada živjeli. Takvo je stanje. Nedavno sam sreo jednog svoga prijatelja čija je porodica decenijama živjela u Banjoj Luci. Dobro smo živjeli, ali danas taj čovjek nema nikakvu realnu potrebu da se ovdje vrati. Niti on krivi mene zbog toga, niti ja njega, stvari su se jednostavno promijenile.

Očekivati da se ostvari nešto što se ne može ostvariti može samo produžavati sadašnji status quo, a to je antagonizam. A što se tiče popisa, nejasna je argumentacija gospodina Genjca. Čak je i totalitarni drug Tito popisivao Srbe, Hrvate i Bošnjake. U Bosni i Hercegovini niko ne zna koliki je bruto nacionalni proizvod, ali svako zna ko je Srbin, ko je Hrvat, ko je Bošnjak. Mi ne možemo pobjeći od toga.

Halid Genjac: Ja se slažem da nakon rata stopostotni povratak nigdje u svijetu nije zabilježen. Manji ili veći procenat ljudi zauvjek ostane tamo gdje su otišli, ali se jedan dio ipak vrati. Mislim da nije dobro što se toliko insistira na nacionalnoj homogenizaciji i etničkoj teritorijalizaciji jer je to dodatni razlog da se ljudi ne vraćaju. Osim toga, rezultati takvog popisa bi mogli biti upotrebljeni za razne dnevno-političke ciljeve što bi još više zaoštrilo konfrontacije na ovom prostoru.

Omer Karabeg: Nakon rata nijedan dogovor u Bosni i Hercegoni nije postignut bez direktnog angažovanja i pritiska međunarodne zajednice. Njeni predstavnici su vrlo često bili i autori predloga. Mogu li se ovoga puta politički predstavnici konstitutivnih naroda dogovoriti o tome kako treba da izgleda zajednička država bez posredovanja predstavnika međunarodne zajednice?

Rajko Vasić: Čitavo vrijeme nakon Dejtonskog sporazuma, koji je bio urađen briljantno za uslove u kojima se tada nalazila Bosna i Hercegovina, u ovoj zemlji su kao predstavnici međunarodne zajednice sjedili politički amateri, ja bih rekao nerealni ljudi i egzibicionisti. Zamislite da gospodin Genjac i ja odemo u Zimbabve, ili ne znam gdje, i da im počnemo da propisujemo kako da organizuje školstvo, sudstvo i ne znam šta. Ja nikada ne bih imao tu hrabrost. Njihove improvizacije su dobrim dijelom nepovratno uništila jedan dio budućnosti Bosne i Hercegovine. Umjesto da se međusobno dogovaraju, političke snage su se uzdale u strance da će za njih nešto riješiti - neki Bošnjaci da će biti ukinuta Republika Srpska, a opet neki Srbi, SDS-ovci, da će neki Slobo ili Rusi, Crvena armija i Bog otac riješiti njihov problem - i, naravno, vrijeme je izgubljeno. Što se prije riješimo stranaca, prije ćemo sjesti jedni s drugima i početi se dogovarati. U suprotnom, neće biti nikakve budućnosti.

Ako Ured visokog predstavnika, pretpostavimo, što je, naravno, nemoguće, ostane još 10 godina sa svojim bonskim ovlašćenjima, možemo se pozdraviti sa Bosnom i Hercegovinom. Sva visoka predstavništva su završila katastrofalno po Bosnu i Hercegovinu, pri tome mislim na Benjamina Kalaja (austrougarski državnik, upravljao Bosnom i Hercegovinom od 1882. do 1903. godine, prim. red.), na NDH, pa čak i na avnojevsku Bosnu i Hercegovinu, odnosno komunističku Jugoslaviju, koja očito nije mogla izdržati istorijske provjere. Nemojmo se uzdati u nekog drugog, nego sjednimo sami sa sobom i suočuimo se sa realnošću.

Halid Genjac: Mi imamo pat poziciju iz koje je vrlo teško krenuti u neohodnu reformu ustavno-pravnog sistema. S druge strane, posao međunarodne zajednice, koju predstavlja visoki predstavnik, nije završen, prije svega njen osnovni zadatak da otkloni smetnje civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma. To još nije urađeno, pogotovo nisu napravljeni mehanizmi za otklanjanje tih smetnji. Sa ovakvim ustavom Bosna i Hercegovina nema mehanizme odbrane od prijetnji iznutrra i spolja.

Donošnje nekog zakona, koji je izuzetno potreban Bosni i Hercegovini, može se bezbroj puta spriječiti u parlamentu. Dovoljno ja da, recimo, poslanici iz Republike Srpske taj zakon neće - i tačka. Ne moraju čak ni objašnjavati zašto ga neće. To se mora riješiti prije nego što se završi uloga Visokog predstavnika. Slažem se, međutim, da domaći politički akteri treba da sjednu i pokušaju da pronađu rješenja.

Trebalo bi pri tome poći od nekih elementarnih principa - da Bosna i Hercegovina ima svoj teritorijalni integritet i suverenitet, da posjeduje međunarodni subjektivitet, što znači da samo Bosna i Hercegovina može u Evropsku uniju i NATO pakt, a ne i entiteti, i da zbog toga Bosna i Hercegovina mora imati sve ono što je potrebno da bi bila funkcionalna i kredibilna država. Ništa više i ništa manje. To bi trebalo da budu polazne osnove za dogovor.

Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, da li se slažete s ovim polaznim osnovama koje je iznio gospodin Genjac?

Rajko Vasić: Potrebna je samo jedna sitnica. Priznajte Republiku Srpsku u trajnom i neokrnjenom smislu, na dejtonskim osnovama, i Bosna i Hercegovina će trajati hiljadu godina i biće moćnija nego za Kulina bana i kralja Tvrtka.

U svakom drugom slučaju Bosna i Hercegovina će se raspasti sama od sebe. Devastacijom Republike Srpske Hrvati će se osjećati sve ugroženiji, a Bošnjaci sve moćniji, to je dovoljno humusa za tenzije svake vrste. A što se tiče Evropske unije, mislim da Bosna i Hercegovina može da uđe u Evropsku uniju sa svojim unutrašnjim mozaikom koji vuče korijene iz Dejtonskog sporazuma.

Omer Karabeg: Gospodine Vasiću, shvatio sam da je za vas minimum za postizanje kompromisa to da političke stranke i politički lideri iz Federacije priznaju Republiku Srpsku kao neupitnu. Da li bi to onda značilo da će se vodeće stranke iz Republike Srpske obavezati da neće pominjati referendum o osamostaljenju?

Rajko Vasić: Ma, nema ni potrebe da ga pominju. Nama je dovoljna i ovakva samostalnost u Bosni i Hercegovini. Mi ne možemo pobjeći iz Bosne i Hercegovine. Nema mjesta na nekoj drugoj planeti.

Omer Karabeg: Gospodine Genjac, da li postoji spremnost vodećih snaga u Federaciji da se prizna Republika Srpska kao neupitna tvorevina?

Halid Genjac: Ja nemam problema u smislu prostora koji se zove Republika Srpska. Međutim, imam strašnih problema sa sadržajem toga što se zove Republika Srpska. Mislim da se ne može osporiti potreba da se o cijelom prostoru Bosne i Hercegovine i oba njena entiteta govori kako sa pozicije ustavnih principa kojima se štiti konstitutivnost naroda, tako i sa pozicije konvencija o ljudskim i građanskim pravima koje su u Dejtonskom mirovnom sporazumu prihvaćene kao nadustavni principi.

Dakle, treba da vidimo šta je sa sadržajem oba entiteta poštujući činjenicu da se Bosnom ne može vladati iz Sarajeva, da u Bosni niko ne može vladati onim drugim, ali i da niko ne smije biti ugrožavan i ugnjetavan od onog drugog. Dakle, trebalo bi razgovarati o tome kako entitete učiniti dobrim mjestom življenja za svakog građanina Bosne i Hercegovine.

Rajko Vasić: Kamo sreće da se svi koji su živjeli u Republici Srpskoj i u Federaciji vrate svojim kućama, da dođu čak i oni koji nikada nisu živjeli u Republici Srpskoj. Međutim, to se neće nikada dogoditi. Ali ja bih i tada zagovarao dejtonske granice Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.

Halid Genjac: Vratiće se oni koji se žele vratiti. Naše je da napravimo pretpostavke za taj povratak, pa ćemo onda vidjeti koliko će ih se vratiti.

Omer Karabeg: I na kraju, šta ako svi pokušaji da se postigne dogovor propadnu, šta će biti sa Bosnom i Hercegovinom?

Rajko Vasić: Neće biti ništa, neće biti rata, neće biti pomjeranja stanovništva. Biće, naravno, usporenog ekonomskog razvoja, biće zaostajanja, ali će Bosna i Hercegovina i dalje biti na okupu, sastavljena iz svih svojih dijelova.

Halid Genjac: Nakon rata dobili smo jedan ustav koji je donesen iz nužde da bi se zaustavili dalja stradanja, progoni i uništavanje. Ako ovo sadašnje stanje potraje, i ako se domaći akteri ne potrude da se dogovore, mislim da je obaveza međunarodne zajednice da opet iz nužde, da bi spriječila konflikte, pomogne da se nađe primjereno rješenje. Ja se nadam da do toga neće doći i vjerujem da će se naši akteri, lideri političkih stranaka, potruditi da postignu dogovor. Dogovora, međutim, neće biti, ako pozicije budu isključive i zakovane, kao što je to sada slučaj, ako i jedna druga strane postave dogme od kojih nisu spremne odstupiti, ako se budu razgovaralo u stilu “ovo i ovo mora biti ovako i tačka“. Taj pristup samo garantuje dalje konflikte. Mislim da mora biti spremnosti na kompromis uz puno poštivanje činjenice da je Bosna i Hercegovina država u kojoj žive tri konstitutivna naroda i ostali.