Balkan-i-ja

Čitam danas u ¨Wall Street Journal¨-u tekst književnog kritičara iz Osla, Bruce Bawera koji iznosi tezu da su ekstremisti posljedica neuspjeha političara da se uspješno nose sa izazovima rasta Islama u Evropi. Ta me teza potakla na razmišljanje na temu ko u stvari proizvodi monstrume?

Plavokosi i plavooki ubica iz Osla sa fašističkim stavovima u svom manifestu od 1300 stranica priznaje zločine ali se ne osjeća krivim!? Moguće je, dakle, ubiti i ubijati i ne osjećati se krivim?

General Ratko Mladić se, takodjer, ne osjeća krivim za zločine koje je počinila vojska pod njegovom komandom. Moguće je, dakle, biti izvršitelj genocida ali se ne osjećati krivim!

Nijedan od generala Hrvatske vojske se ne osjeća krivim, niti djelimično, nad činjenicom da je velika većina gradjana srpske nacionalnosti napustila Hrvatsku. Moguće je, dakle, bitno uticati da se čitav jedan narod izbaci iz sopstvene zemlje i ne osjećati krivicu!

Niko u Sarajevu od političara na vlasti ne osjeća krivicu što nebošnjačko stanovništvo napušta glavni grad BiH. Moguće je, dakle, učiniti sve da se jedan grad etnički očisti i ne osjećati krivicu.

Ako niste zaboravili mi živimo u XXI stoljeću, vremenu koje je najslobodnije od svih dosadašnjih i najtolerantnije od svih dosadašnjih.

Lako bi se moglo reći da svako ima svoje monstrume ali šta radimo da ih ne bude?

Da li ovih dana vrlo česti intervjui sa osudjenim ratnim zločincima u Srbiji doprinose da se netolerancija koje su oni simbol proširi i postane jača? Da li ti intervjui stvaraju neke nove monstrume koji će se svetiti srpskom narodu?

Ili, ne samo radi balansa, da li ćutnja bošnjačkih lidera o etničkom čišćenju Sarajeva opradava etnička čišćenja nad Bošnjacima na drugim mjestima? Da li mirenje sa iseljavanjem Srba iz Hrvatske podstiče u stvari netoleranciju nad Hrvatima u BiH?

Bojim se da je odgovor na gore postavljena pitanja potvrdan te da ilustrira stepen različitih aršina za iste stvari koje smo skloni prihvatiti. Ako ¨MI¨ nešto radimo to nije tako loše kao što jeste loše kad to isto drugi rade ¨nama¨.

Bojim se da iako smo najslobodniji i najtolerantniji nego ikad da smo istovremeno prevrtljiviji i sebičniji nego ikad. Mi nismo ni izdaleka tako humani niti izdaleka tako tolerantni kao što mislimo.

Naša tolerancija prema netolerantnom stvara nove monstrume. I to počinje sa toleriranjem malih kradja, a završava sa monstuoznim zločinima, počinje sa tolerancijom prema malim lažima da bi završilo sa najgorom mogućom propagandom.

Počinje sa popovima i lopovima, završava sa topovima.

Četiri monstruoznosti Srebrenice

Čitam i gledam video koji je naša redakcija jučer snimila u Potočarima kada su ukopani ostaci još 613 žrtava genocida u Srebrenici koji su počinile srpske snage.

Ovo organizirano, masovno ubistvo 8.000 ljudi svakog normalnog čovjeka ostavlja u šoku i svaki put kad o tome razmišljam mislim da još nismo ni dokučili strahovite posljedice ovog genocida.

Ali, jedan detalj iz ove video priče naveo me da pokušam razmišljati hladne glave. Kažu u toj video priči dvije dame slijedeće.

Teufika Bećirović kaže za brata: ¨Nasli su mu glavu, lijevu ruku, dio potkoljenice.....¨ . Majka, Zenita Bećirović dodaje: ¨Kad se (tijelo) pronašlo u osam različitih grobnica, znači, možete zamisliti koliko su sve to pomicali tamo, vamo....¨

Hajde sada da ohladimo glavu i da poredamo šta je sve moralo biti uradjeno da bi se bratu i sinu iz njihove obitelji, kao i mnogim drugima, to dogodilo.

1. Oko 8.000 Srebreničani su morali biti odvedeni autobusima i kamionima na mjesto streljanja. Autobusi su došli iz Srbije. Na tu temu je kolegica iz Beograda, Branka Mihajlović pisala i u toj priči Munira Subasic brenice potvrdjuje: ¨„Bila je Raketa Uzice, bio je Beograd-trans, Strela Valjevo, gotovo svi autobusi su bili iz Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. To odgovorno tvrdim, to se i na snimku moze videti.¨

2. Zatim je moralo biti organizirano streljanje onih koji nisu bježali i lov na one koji su bježali

3. Onda su žrtve morale biti pokopane u masovne grobnice.

4. Onda su grobnice morale biti sakrivane, poravnjavane.

5. Onda je nekome palo na pamet da je počinjen zločin pa ga se pokušalo prikriti time što su grobnice otkopavane, a tijela ponovo zakopavana na drugim mjestima. To nije moglo biti radjeno drugačije nego gradjevinskim mašinama.

5. Kako su dijelovi tijela nadjeni u različitim grobnicama to mora da je neko naredio da se i dijelovi tijela zatrapavaju u različite jame.

To je dakle hladna logika. U svakoj od tih operacija moralo je učestvovati na desetine vojnika, vozača, gradjevinara.

Monstruozan je, prije svega, sam zločin.

Druga je monstruoznost u tome što je nakon zločina radjeno sa tijelima.

Treća je monstruoznost slušati čak i danas raznorazne monstrume, koji čak obavljaju političke funkcije, koji zločin negiraju ili opradavaju.

Najnovija, četvrta, monstruoznost je ¨balansiranje¨ Srebrenice.

Kako možeš balansirati genocid u Srebrenici? Ne možeš, naravno, ali zato možeš balansirati obilježavanje tog zločina time što ćeš i ti sam organizirati slično obilježavanja na dan nakon što ¨oni¨obilježavaju ¨njihove.¨ Ali, kako ¨nas¨ niko nije ubijao na takav način, kako nad ¨nama¨ niko nije vršio genocide u najnovijem ratu, kako ćemo kad nemamo tako masovnih zločina?

Hladne činjenice kažu da su se vlasti u RS dosjetile da sakupe sve mrtve pravoslavne vjere na jednom mjestu, i one koji su umrli prirodnom smrću i one koji su poginuli u borbi i one koji su ubijeni kao civili. Oni koji su odlučili da sve te ljude sahrane na jednom mjestu – umanjuju zločin koji je počinjen nad gradjanima srpske nacionalnosti. Pa je tako sakupljeno više od 3.000 duša. Ima medju njima i žrtava ratnih zločina nad Srbima, naravno.

Tako se ¨njihovo¨ obilježavanje zločina u Srebrenici, balansira sa ¨našim¨žrtvama.

Ako već neko nema ni snage ni hrabrosti ni poštenja da prizna zločin možda bi bolje bilo – da ćuti.