Balkan-i-ja

Kosovo je neovisno zahvaljujući – Beogradu

Nije odluka Medjunarodnog suda pravde da o „Kosovo nije prekršilo medjunarodno pravo proglašavanjem neovisnosti¨ niti velika pobjeda Prištine niti veliki poraz Beograda. To je jednostavno realnost, mišljenje medjunarodnog suda.

Nije takodjer toliko važno da li će biti nemira na sjevernom dijelu Kosova. Da li će ih biti ili neće samo će pokazati kuda će ići Srbija u svom djelovanju i razmišljanju.

Kosovo je izgubljeno za Srbiju mnogo ranije nego li je Kosovo proglasilo neovisnost. Srbija je imala pokrajinu u dijelu svoje teritorije i pravno i politički i ekonomski. To je ¨vlasništvo¨ trajalo decenijama. Čitavo to vrijeme Srbija je pokušavala kontrolirati Kosovo silom – najprije u doba Rankoviča, pa u doba Miloševića. Tada su stvari kulminirale nasilnom promjenom Ustava Srbije, nasilnom promjenom rukovodstva u Prištini i nasilnim nametanjem svoje volje. To nije moglo nikako drugačije ni završiti nego otcjepljenjem i logično je nakon svega što se dogodilo i da dominirajuća činjenica bude ta da je Kosovo bilo i dio nekadašnje jugoslavenske federacije.

Albanska strana nije u toj istoriji nasilja nimalo nevina ali je sasvim sigurno manje kriva.

Teorije da je za otcjepljenje kriva takozvana medjunarodna zajednica, nadasve SAD, su tek teorije koje vlasti u Srbiji koriste da sakriju osnovnu činjenicu da krivci za otcjepljenje ne sjede ni u Prištini ni u Vašingtonu ni u Briselu nego u – Beogradu.

Usudio bih se čak i reći da je odluka suda u stvari u korist – Beograda, jer bi pravi problemi tek nastali da je sud odlučio drugačije ili da se nekim čudom Srbija probudi sa Kosovom u svojim njedrima.

Isto kao i prije odluke suda, tako i poslije nje, Beograd je taj koji treba da odluči da li će, konačno, shvatiti da je Kosovo jedna od gorkih posljedica sopstvene pogrešne politike ili će, kao i do sada mazati sebi oči deklaracijama da je Kosovo dio Srbije, da ¨Srbija nikad neće priznati Kosovo¨ i slično.

Najava ministra spoljnih poslova Srbije Vuka Jeremića da će Srbija ići dalje očekujući da Skupština UN-a donese stav u prilog Srbije, govori da Srfbija, za sada, nije spremna za zaokret u svojoj politici. Ona, dakle, na neki način odmahuje rukom na presudu suda, definira je samo ¨tehn ičkom¨ kako kaže njen miknistra spoljnih poslova.

Sonja Biserko

Zato mislim da je u pravu Sonja Biserko koja u intervjuu za radio Slobodna Evropa kaže da će dalji potezi Beograda pokazati njenu zrelost i opredjeljnost za približavanje Evropi.

Dvije su struje u vlastima Srbije, kaže Sonja Biserko, jedna je za radikalizaciju problema druga bi radije ka Evropi.

Očekivati da Skupština UN-a donese neku rezoluciju protivnu odluci suda je posve nerealna. Realnije je očekivati da sama Srbija, makoliko to dugo trajalo, prihvati realnost. Onako kako predsjednik Tadić prihvaća realnost postojanja Crne Gore, kako pokušava sa Hrvatskom uspostaviti prijateljke odnose. Ne može ta politika biti uspješna ako stane na Crnoj Gori i Hrvatskoj, a ne potvrdi se i na primjeru Kosova.

Jer, ako je Kosovska neovisnost uzrokovana, uglavnom, politikom Beograda tada je u Beogradu ključ da se odnosi izmedju dvije zemlje konačno definiraju na principima dobrosusjedstva i ravnopravnosti. Beograd može ponovo ¨dobiti¨ Kosovo ekonomijom, komunikacijom, kulturom iako ga je izgubilo diplomatski.

Nogomet i fudbal

Neki sam dan cuo jednu grubu salu na temu svjetskog nogometnog prvenstva. Naime, na pitanje „koja je razlika izmedju nogometa i fudbala“ odgovor je glasio: „nogomet u Juznu Afriku nije isao, a fudbal bolje da nije“. Sala je gruba, prava balkanska i netacna. Da ne bi bilo zlonamjernih tumacenja – svaka cast reprezentaciji Srbije sto se kvalificirala.

Sjetih se ovog vica kad procitah neki dan da su prilikom posjete predsjednika Hrvatske Srbji, Josipovic i Tadic, podrzali i ideju o regionalnoj nogometnoj ligi. Ali, ne zelim pisati o posjeti. To su vec uradili moje kolege kolumnisti – Ines Saskor i Teofil Pancic. Hocemo li dakle u Beogradu gledati nogomet, a u Zagrebu fudbal?

Najjednostavniji odgovor glasi - DA ako bude odlucivala profesija i NE ako bude odlucivala politika.

Kad odlucuje profesija – rezultati mogu biti vrlo veliki. Neka regionalna takmicenja na prostoru bivse nam drzave su vec to dokazala. Posljednji primjer je vaterpolo. Svjetski kup i prve tri reprezentatcije su iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Kvalitet regionalne lige u kosarci je doprinio uspjesima beogradskog “Partizana” i zagrebacke “Cibone.” S druge strane, u nogometu, klubovi u svim drzavama bivse SFRJ ne mogu dogurati dalje od kvalifikacija, kvalitet koji se igra je slab, posjeta na stadionima jos slabija, i nogomet i fudbal tresu afere korupcije, prodaja i rasprodaja. Po jedan ili dva kluba koji imaju neku potencijalnu kvalitetu je posve nedovoljno za iole intyeresantno takmicenje. Zato, sa stajalista profesije, nema dilemma da bi regionalna liga i u nogometu doprinijela kvaliteti, donijela bolju posjetu, znaci veci prihod, znaci veca ulaganja, i naravno, bolji rezultat. Zato profesija argumentira u tom pravcu dok politika jos uvijek tvrdi “jos nije vrijeme“.

Ako je ti tacno bas je politika ta koja je odgovorna da bude pravo vrijeme. Jer, kad odlucuje politika – sve krene naopako. Evo primjera suprotnog onome sa razgovora Tadic-Josipovic. Vec sedam godina FIFA i UEFA ubjedjuju i pokusavaju da natjeraju Nogometni savez BiH da izabere jednog, a ne tri predsjednika, da imaju jedan, a ne tri nogometna saveza. Ali, sve sto lici na BiH kao drzavu odbija Banjaluka, uz pomoc nekoliko istomisljenika iz hrvatskog dijela bosanskoherecegovackog nogometa. Premijer Dodik ce cak reci da treba istupiti iz fudbalskog saveza BiH i osnovati svoj sopstveni. Cijena ove, jos jedne u nizu BiH gluposti, lako moze biti da iz svih takimicenja budu izbaceni i savez BiH i svi klubovi. Pa ce onda banjalucki Borac moci igrati za finale ne znam ni ja kojeg kupa sa recimo klubom iz Laktasa, a na tribinama ce sjediti vlada RS na celu sa premijerom. Gledalaca nece biti jer ce i Srbima biti dosadne dosadne utakmice, bas kao sto su Hrvatima neinteresantne one izmedju Cibalije i Zapresica, kao sto to i ne bi bila fudbalska utakmica nego obicna politicka manifestacija.

Odluka je odgodjena do listopada pa ce braca politicari moci do mile volje nabacivati jedan drugome loptu i zabijati golove u predizbornoj kampanji. A onda ce, sa novim izbornim legitimitetom, nastaviti po starom ili – klepnuti usima.

Politika bi morala biti POSLJEDNJA, a ne PRVA koja odlucuje o sportu, kulturi i svemu ostalom. Ona bi morala stvarati uvjete da se nogomet, glazba, knjizevnost razvijaju, da postanu bolji, da postanu dio svijeta, a ne da stvaraju prepreke i tamo gdje prepreka nema. E da, ali tada bi politika bilauvazena profesija, a ne nacin da se neko obogati.