Balkan-i-ja

Izbori u BiH - sve je isto

Kad su se u BiH dešavali prvi poslijeratni višestranački izbori veliki je broj gradjana govorio da će glasati za reformiste, za stranku Ante Markovića. Za mene je to tada bilo očekivano jer je tadašnja vlada SFRJ već u praksi dokazala da umije izvući zemlju iz ekonomske krize. Mislio sam da će gradjani prepoznati šta je njihov osnovni interes, da će se suprostaviti nacionalističkim politikama i da će prepoznati da vodjstva Srbije, Slovenije i Hrvatske stalno podmeću noge vladi koja je zemlju mogla izvući iz krize.

Ali, bio sam u krivu.

Velika većina je glasala za nacionalne stranke i rezultat toga su ratovi, raspad i sve ono što uz to ide – kriminal, korupcija, bijeda i tako dalje.

Ako je tada, 1991-e i bilo nekih nepoznanica, danas, gotovo 20 godina kasnije nepoznanica nema. Pobjednici izbora se već znaju.

I dalje dominira samouništavajuća logika da se glasa za ¨svoje¨, makar mi sa njima bilo gore, nego za ¨njihove¨makar bi mi sa njima možda moglo biti bolje.

Mediji pod kontrolom vlasti već rutinski kriju ono što se treba sakriti, rutinski optužuju one koje treba optužiti. Političari obećavaju, a narod izgleda vjeruje. Milorad Dodik obećava, još jednom, autoput Doboj-Banjaluka, a firma koja treba put da gradi će tek za dva mjeseca, dakle poslije izbora, uopće i dokazivati da li ima novaca za gradnju!!

U Sarajevu niče nova televizija TV1 koja objavljuje kad je vrijeme iftara, ali me zanima hoće li objaviti i kad budu uskršnje katoličke i pravoslavne mise! Kad čovjek gleda taj televizijski informativni program ima utisak da se rat još nije završio!

Kad Udruženje gradjana ¨Zašto ne¨ objavi analizu o neipunjenim predizbornim obećanjima stranaka sa proteklih izbora, onda stranke, SDA naprimjer, etiketiraju udruženje umjesto da se zamisle nad analizom i prezentiranim činjenicama. Te su činjenice toliko poražavajuće za pobjednike prošlogodišnjih i buduće pobjednike ovogodišnjih izbora da ako iko bude o tome uopće razmišljao za prognozirane pobjednike neće ni glasati.

Ali neće čitati, a i ako budu, vjerovaće ¨svojim¨ predstavnicima da je to neka zavjera protiv njihovog naroda. Tako će sve tri glavne nacionalne grupe prihvatati da je zavjera samo protiv njih, orkestrirana negdje u svijetu ili od onih drugih, pa će se na kraju pokazati da je to u stvari biti zavjera protiv njih svih, ali od strane tih istih političkih stranaka.

Tih pet pobjedničkih stranaka (SDA, SNSD, HDZBiH, Stranka za BiH i HDZ 1990) je ukupno objavilo 367 obećanja tokom izbora 2006-e, od kojih su, svi zajedno, ostvarili 18 ili tek 5%. (Detalji na portalu istonomjer.ba).

Photo: Midhat Poturovic

Obećanja padaju ponovo – opet će BiH biti u NATO-u za godinu ili dvije, opet se gradi autoput Banjaluka-Doboj i još dalje, opet se obećava treći entitet.....

Sve je isto – iste su stranke, ista su obećanja, ista je mržnja, isti broj obrazovanih bježi iz zemlje, isti ljudi pljačkaju, zemlja nastavlja da propada na isti način i isti ljudi glasaju – za njih.

Zato se pobjednici već znaju.

Jadranka i Suzana

Jednom davno, tadašnji hrvatski predsjednik Stipe Mesić nazvao je današnju premijerku Hrvatske – Suzanom. Ova, politički nekorektna, izjava trebala je naznačiti da je Jadranka Kosor tek ¨mali od kužine¨ bivšeg premijera te da će kratko trajati u stolici premijera.

Tako je Jadranka postala Suzana.

Jadranka Kosor je, nasuprot očekivanjima, dobro grabila. Obećala je reforme i program oporavka, nije spriječavala istrage za korupciju, zvaničnici su ¨padali¨ jedan za drugim, ona je gtovorila da "niko nije nedodirljiv" , potpisala je sporazum sa Slovenijom i nastavila pregovore o pristupu Evropskoj uniji, iskazivala je hrabrost svojim postupcima, jednom rječju - dobila je podršku gradjana.

Tako je Suzana postala Jadranka.

Ubrzo se, medjutim, pokazalo da od reformi nema ništa. Najnoviji rebalans budžeta Hrvatske je umjesto da reže administraciju, smanjuje troškove, donio nove kredite. Vlada danas tvrdi da je pokušala uspostaviti konsesus sa svima koji odlučuju u Hrvatskoj, da je predlagala oštre mjere ali nije naišla na podršku bilo kojeg dijela političke Hrvatske. Sindikati nisu htjeli priohvatati rezanje plaća, seljaci nisu htjeli odustajati od svojih nadoknada, državna uprava nije prihvaćala smanjivanje zaposlenih, opozicija je bila protiv, guverner se suprostavio porezima na banke.....

Ali, vlada ne može definirati svoju ulogu na nivou dogovora sa svima i voditi promjene samo ako se svi o promjenama slažu! Vlada je ta koja je odgovorna i obrazloženje da nema rezova ako se svi ne slažu je posve besmisleno. Ne postoji društvo ni država u kojoj se velike promjene dočekuju aplauzom svih. Postoje samo političari koji imaju snage da tim putem krenu i oni koji tu snagu nemaju, postopje uspješne i neuspješne promjene.

Nedavno sam u Hercegovini pričao sa jednim gradjevinarom koji je trljao ruke jer je dobio posao na autocesti prema Dubrovniku. Zarada je bila odlična ali me šokirala njegova rečenica da je dobio posao od četvrtog posrednika u lancu korupcije. Dakle, četvorica prije njega su zaradjivala, a da nisu ni lopatu u ruke uzeli. U jednom slovenačkom listu je napisano da je šteta od korupcije u Hrvatskoj veća od ukupne ratne štete!!

Vlada gubi povjerenje, odustajanje od reformi ide u korist ostajanja na vlastu, komentatori u Hrvatskoj pišu da je odustajanjem od reformi vlada dokazhala da joj je stranka važnija od države, bajka o hrabroj premijerki se pokazala tek – bajkom.

Jadranka je tako opet postala – Suzana.