Balkan-i-ja

Nogomet je politika, a navijači njen instrument

Sinoć je u Beogradu održana sjednica Nacionalnog savjeta za sigurnost koji ocjenjuje da je sigurnosna situacija u Srbiji stabilna "uprkos pokušajima ovih grupacija da upotrebom nasilja proizvedu nemire i nestabilnost."

Misli se, naravno na nerede u Beogradu i Djenovi. 19 navijača je uhapšeno čim su stiglu u Srbiju i odmah odvedeno u zatvor u Sremsku Mitrovicu. Takodje je saopćeno da je akciju vodila služba sigurnosti pod kontrolom Savjeta za nacionalnu bezbjednost.

Srbijom i na internet portalima van nje teku stotine pitanja od onih političkih do onih vrlo jednostavnih. Politička pitanja idu u pravcu da su neredu bili politički motivirani i politički organizirani.

Državni sekretar Ministarstva pravde Slobodan Homen kaže " da su ti huligani deo organizovanih grupa koje imaju finansijsku podršku". Očekujemo da će veliki broj tih takozvanih navijačkih grupa biti zabranjen“, kaže Potpredsednik Vlade Srbije Božidar Đelić.

Ona jednostavnija pitanja su direktna: ¨Ko će da odgovara što ovi ljudi imaju pasoše? Ko će da odgovara što ove skupine nisu zabranjene! Šta se čekalo!!!¨ pita jedan korisnik interneta.
Sva ova pitanja, medjutim, traže u stvari jedan jedini, ali veliki, odgovor: ko su politički pokrovitelji nereda u Beogradu i nereda u Djenovi? Mnogi pominju i nerede na protestima oko Kosova i sve se svodi na političke ambicije dijela Srbije da se spriječi odlazak u EU i Srbija ostane izolovana.

Reč je o dobro organizovanim parapolitičkim skupinama koje prete da ugroze funkcionisanje države, ocenjuje za naš program profesor Fakulteta za bezbednost Zoran Dragišić: Poruka koju su poslali iz Đenove je takođe politička poruka, dakle možemo uraditi šta god hoćemo, možemo to da uradimo i u Italiji, jaki smo, ne možete nam ništa. To je ono iz čega se vidi da je i Đenova i Beograd praktično vođen iz jednog centra”, ocenjuje Dragišić.

Američka agencija za strateška istraživanja, Stratfor, upozorava da grupe nasilnika imaju bolje organizacione sposobnosti nego što je očekivano i da bi mogle da predstavljaju pretnju za vladu u Srbiji a i šire za stabilnost na Balkanu.

Ako je to tako, ako dakle protesti imaju politički cilj, a svi kažu da imaju, i oni koji protestiraju i oni koji su na suprotnoj strani - ako je to tako zašto Srbija to tolerira?

Zato što hoće ili zato što mora?

I možda se predsjednik Tadić i vlada Srbije upravo sada nalazi na rakrsnici koja sadrži ta dva pravca. Ako Tadić odabere ¨zato što mora¨ sve će završiti malim hapšenjima, sitne ribe će stradati i Srbija ćekati val novog nasilja. Ako Tadić odabere ¨zato što hoće¨ tada je realno očekivati suočavanje sa prošlošću i sa ljudima koji su za to odgovorni.

Na mnoga se pitanja može odgovoriti ako se želi jer istraga ne bi trebala biti teška. Državni tužilac je, naprimjer, zahtjev za zabranom neonacističkih grupa podnio još prošle godine, Ustavni sud Srbije održava tek pripremnu sjednicu! Da li je neko rekao da se pričeka? To nije tako teško saznati, zar ne?

Ko je omogućio neonacistima da slušaju komunikaciju sa policijom za vrijeme nasilja u povodu Parade ponosa? Neko im je dao frekvenciju, neko iz policije.

Ko su ljudi koji su to vodili? Odakle na računima tih grupa pristiže novac? Nije tako teško definirati pošaljioce, pretpostavljam.

Da li je tačno da je sjedište bilo u crkvi Svetog Marka? Svjedoci kažu da jeste, možda ih već neko ispituje.

U posljednje vrijeme je Srbija povukla nekoliko dobrih i ohrabrujućih poteza: pristala je na kompromisnu rezoluciju o Kosovu sa EU, izražava spremnost na tehničke pregovore sa Prištinom, zaštitila je učesnike Parade ponosa i omogućila održavanje te manifestacije, uhapsila je vodje huligana iz Djenove, sjednicom Savjeta za nacionalnu sigurnost problem je podigla na državnu razinu i nije ga svela na nivo huliganskih grupica.

Sve su to potezi koji ohrabruju, ali nisu dovoljni. Ako Srbija želi da izbjegne slijedeći val nasilja ona se mora ponašati drugačije nego do sada. Jedan čitalac je u svom komentaru na dogadjaje to lijepo rekao, bolji kraj ove kolumne ne bih našao.

¨...mi se onda pogubimo u relativizacijama.Tipično za stare socijaliste koje su pobedile NATO-pakt pre deset godina. Niti lome navijači Zvezde, niti su Srbi činili zločine...malo morgen, kako reče neumrli vodja. Većina gradjana ove jadne Srbije želi promene na bolje, želi malo uredjeniju državu, sa manje korupcije i tajnosti u radu, što se ne nalazi na istoku nego u EU, ali moćna i bučna manjina može da opstane da vlada našim dušama i životima isključivo forsiranjem stalnih bitaka za Kosovo, srpstvo, za porodicu, za Zvezdu...a protiv celog sveta i po mogućnosti pod sankcijama u kojima će ta lažna elita da se bogati, putuje, školuje svoju decu, a mi ćemo biti i ostati stoka. Žao mi je što malo ko od onih nesrećnih razbijača od nedelje, pa i od juče ne shvata da su se vežbali da budu topovsko meso u budućim bitkama koje sanjaju ti nemoćni, odrhtaveli monstrumi. Manje nevolja bi bilo da imamo efikasnu finansijsku policiju, da su transparentniji tokovi novca, da znamo da naši lažni filantropi ulažu za svoje dublje džepove, a ne za bolje sutra ove jadne dece.¨

Bilo je to 2001-e. Na beogradskom Trgu Republike grupa mladih ljudi, kratko ošišane kose, u akciji protiv najavljene ¨Parade ponosa.¨ Istukli su, usput, jednog dugokosog vršnjaka. Sa huliganima je bio pravoslavni svećenik sa kandilom izgovarajući prolaznicima slijedeću rečenicu: ¨Ne mrzimo mi njih nego njihov grijeh!¨ Dvojica gradjana su gotovo na smrt pretučena, ¨Parada ponosa¨ je otkazana.

Osma godina kasnije, 2009-e, policija je procjenila da je rizik preveliki pa je skup ponovo otkazan. Konačno, 10-10-2010 parada je održana.

Povrijedjeno je 140 gradjana, medju njima najviše policajaca, napadnuta sjedišta DS-a i SPS-a, zgrada RTV Srbije, nizozemska, austrijska i francuska ambasada, unistena pokretna jedinica (kamion) za mamografiju dok su pacijentice bile unutra, 200 ljudi privedeno u policiju, a oko 100 zadržano.Desničarske grupe su bile odlično organizovane i sinhronizovane, sve su vrijeme pratile komunikaciju policije.

Njihovi koordinatori su koristili crkvu Svetog Marka što govori da dio sveštenstva SPC ima veze sa ekstremistima.

¨Smrt pederima¨ vikali su! Protivnici izražavanja slobode homoseksualizma su našem reporteru za učesnike parade rekli da ih “treba tući ko konje¨, i da ¨njih sve na jedno ostrvo treba povesti pa neka uživaju u toj njihovoj prirodi.¨

Vlasti su najavile da će se obračunati sa huliganima, insistirajući na pravu slobode okupljanja i na pravu svakoga na svoja opredjeljenja. Predsjednik Boris Tadić najoštrije je osudio rušilačko nasilje, potvrdio odlučnost države u zaštiti prava svih građana Srbije – ali se nije oglašavao prije parade. Bilo je upadljivo odsustvo predstavnika vlasti na paradi. Predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić-Dejanović u intervjuu za RSE kaže da se zalaže za ukidanje krajnje desničarskih organizacija. Ali, već odavno se traži zabrana neonacističkih i desničarskih organizacija, Ustavni sud uporno ćuti.

Ali, ako vlasti Srbije private tezu da je huliganizam tek sporedna pojava biće to vjetar u ledja još ozbiljnijim oblicima nasilja. Nasilje nije bilo slučajno.

Srbija je, naime, iznjedrila čitavu jednu poslijeratnu generaciju koja je odrasla u atmosferi bacanja cvijeća na tenkove koji su uništavali Vukovar, u školama koje friziraju istoriju, na udžbenicima koji ćute o započetim i izgubljenim ratovima. Laže se o Srebrenici, Vukovaru, granatiranju Sarajeva, kriju se zločini na Kosovu. Godinama su, za mnoge, srpski heroji ljudi poput Mladića, Karadžića, Arkana. Godinama se osvajačka politika Miloševića i njegovih nasljednika tretira kao odbrana srpskog interesa, godinama Srpska pravoslavna crkva blagosilja parking prostore izgradjene na zgarištima džamija (naprimjer u Banjaluci), godinama su politički heroji ljudi koji poput Dodika psuju, galame, vrijedjaju – kako druge tako i pripadnike svog naroda.

Takvim ponašanjem agresivnost jedne generacije negdje mora eksplodirati. Istraživanja kažu da su mladi u Srbiji konzervativniji od svojih roditelja. Obično je obratno.


Kada su u prethodna dva pokušaja organiziranja ¨Parade ponosa¨ huligani zaprijetili, vlasti su se povukle i manifestaciju otkazale!

Kada se general Mladić tretira kao heroj iako je organizirao ubijanje 8000 ljudi u Srebrenici zašto se onda čuditi onima kojima je normalno premlatiti nekoga samo zato što ima dugu kosu?

Ambasada SAD u Beogradu nakon napada 22-02-2008

Ako možeš naoružati vojsku, dati joj sve od oružja do plaća, zatim je jednostavno preimenovati iz JNA u Vojska RS, ako ti ta prevara uspije kod sopstvenog naroda, zašto se onda čuditi kad neki mladi ljudi nasilje tretiraju kao legitiman izraz ponašanja?

Ako konzulat Srbije u New Yorku na brzinu izda još jedan pasoš Miladin Kovačeviću, jer je svoj morao predati policiji, pa ga odmah pošalje kući da ne bi odgovarao za kriminal, zašto onda ne očekivati da huligani ubiju francuskog navijača u Beogradu? Ako je huliganima dozvoljeno, i ako su čak i ohrabreni, da jurišaju na ambasadu SAD za vrijeme protesta o Kosovu, zašto oni ne bi napali francusku ili nizozemsku u nedjelju?

Ako ti isti mladi ljudi pretuku Teofila Pančića i dobiju kaznu manju od minimalne, zašto bi se suzdržavali od fizičkog obračuna sa neistomišljenicima?

Zato mislim da uzrok najnovijem nasilju u Beogradu nije u nevaspitanoj mladosti nego u politici koju Srbija vodi još od devedesetih i koja se još nije obračunala sa svojim promašajima. Za vrijeme Miloševića u Srbiji nije bilo neonacističkih skupina, danas su one u Srbiji i legalne i utjecajne i povezane sa crkvenim i političkim krugovima!

Srbija legitimizira nasilje već godinama, od nasilnika svake vrste pravi heroje i posve logično da se nasilje vratilo na njene ulice.

Srbija svojom popustljivošću prema nasilnicima i svojom nespremnošću da se obračuna sa njegovim uzrocima pravu najveću štetu - samoj sebi. Jedna od organizatorki “Parade ponosa” Majda Puača, koja je pre dvije godine i sama bila žrtva fizičkog napada, poručila je u nedjelju, desetog dana desetog mjeseca desete godine slijedeće: ¨Država nas brani od produkata njihove politike nekažnjavanja nasilnika. Nekažnjavanja fašista.”

Zato želim osobno sve najbolje predsjedniku Tadiću i vladi Srbije da urade ono što obećavaju – da nasilje dobije svoje ime i prezime. Ali, ako na kraju priče nastrada nekoliko N.N. osamnaestogodišnjaka sa beogradskih ulica - bojim se da će Srbija ostati tamo gdje je sada: čekajući novi val nasilja.

Sa ili bez blagoslova crkve, sa ili bez blagoslova politike.