Uništene fabrike i firme, radnici na ulici i ogromni dugovi ostavljeni u amanet poreskim obveznicima - uglavnom čine sliku procesa privatizacije u Bosni i Hercegovini. Jedan takav primjer je i Fabrika glinice Birač iz Zvornika. To je jedna od rijetkih fabrika u oba bh. entiteta u kojoj rukovodstvo i radnici nisu dozvolili propadanje pogona u ratu i poslije rata. Čak je proizvodnja nakon godina stagnacija počela i da raste neposredno prije privatizacije 2001. godine. Litvanska UKIO grupa postaje tada vlasnikom fabrike, iz koje je raznim malverzacijama do prošlogodišnjeg odlaska u stečaj u inostranstvo izvučeno gotovo milijardu KM.
Kakav je zapravo bio značaj Fabrike glinice Birač dovoljno je reći da je to bila fabrika sa najvećim izvozom u doba bivše Jugoslavije. Kako poslovanje i izvoz zavise od cijene glinice na svjetskom tržištu, Birač je 1987., zbog naglog pada cijene glinice, bio najveći jugoslovenski gubitnik sa 30 miliona dolara minusa.
No pomoć države i vizija uprave, odnosno uvođenje u proizvodnju i zeolita, učinio je da Birač samo u naredne dvije godine ostvari izvoz veći od 700 miliona tadašnjih njemačkih maraka. U ratu se tržište izgubilo. Neobjašnjivo je prodata Birčova fabrika zeolita u Italiji i izgubljena fabrika u Estoniji u koju je uloženo 10 miliona dolara.
Nastupile su godine krize, prisjeća se Slavoljub Tomašević, posljednji direktor Birča pred privatizaciju, a koji je u farbici proveo i niz prijeratnih godina:
„U 2000. godini smo uspjeli za 45 posto da podignemo proizvodnju, da to sve izvezemo, da dug od 94 miliona maraka, koji smo naslijedili iz prethodne godine, svedemo na šest miliona maraka, da vratimo kredit UKIO banci, koja se kasnije pojavila sa UKIO grupom kao kupac, od četiri miliona dolara i da vratimo masu drugih obaveza.“
Već sam proces privatizacije desio se na vrlo čudan način. Na tenderu, raspisanom početkom 2001. godine, bile su tri ponude. Najpovoljniji ponuđač bila je litvanska UKIO grupacija. Ostala dva ponuđača nisu ispunila ni minimum uslova, pa je već tada postojala sumnja da su se pojavili na tenderu samo kao maska.
Nepunih desetak dana nakon preuzimanja fabrike, Litvanci zaustavljaju proizvodnju, koja nije pokrenuta naredne dvije godine. 700 radnika poslato je kućama. Tomašević kaže da je uprava uporno upozoravala da se ne ide u potpisivanje ugovora sa UKIO grupom, dok su sindikalci tražili pošto-poto prodaju:
„Vlada je podlegla pritisku sindikata, a smatram da sindikat nije bio dovoljno stručan da sve sagleda. Bojim se da su neki bili i lobirani od strane Litvanaca.“
Vlada platila pola miliona dugova
Sporazum o kupoprodaji se mijenjao tri puta. Kupac je, umjesto 10,250.000 KM, uplatio samo 6,000.000. Vlada je za kupca uplatila skoro 5,000.000 dugova Birča prema BH Gasu, Rudniku Boksita Nikšić i NIS GAS-u Novi sad.
Za sve vrijeme nerada trpili su i radnici, kaže današnji predsjednik sindikata u Birču Radenko Smiljanić:
„Bukvalno su se odnosili prema nama ono radi šta ti se kaže, napravi to i to i tu se priča završava", naglašava Smiljanić.
Konačno je proizvodnja i krenula 2003. godine. No radnička prava su ostala umanjena, a pare od zarade su su nestajale, priča Tomašević:
„Oni nisu podizali radnicima platu, nego su ekstra profit iznosili preko firmi koje su imali u inostranstvu, a i preko domaćih firmi - formirali su četiri, pet domaćih firmi, i tako su isisivali novac. I plus, 154 miliona maraka su zadužili fabriku Birač stavljajući pod hipoteku sve vitalne objekte, pa čak i zemljište.“
Birač je 2013. godine otišao u stečaj, nakon čega je Vlada RS ponovo postala vlasnikom. Prvi rezultati istrage pokazuju da su Litvanci mutnim radnjama u inostranstvo iznijeli iz Birča preko 800 miliona maraka. Ostali su kreditni dugovi u iznosu većem od 150 miliona maraka.
Urednik portala capital.ba Siniša Vukelić kaže da je očito postojala sprega vlasti sa Litvancima koja je omogućila takvo lihvarenje:
„Vlada je ispočetka bila vrlo popustljiva prema njima. Oni su dobili sjajne sulove da bi tamo poslovali. Ispočetka su dobili i pravo upravljanja iako nisu imali pravo vlasništva u samom Birču. Dobili su desetine miliona maraka subvencija od RS - kroz elektroprivredu, popust na željeznice itd..“, navodi Vukelić.
Litvanci osumnjičeni za malverzacije su u bjekstvu. UKIO grupu je takođe preuzela Vlada Litvanije i trenutno je u toku sudski proces oko kreditnih dugova. U opticaju su i nezvanične informacije da bi neko od domaćih privrednika mogao da otkupi dug od UKIO grupe i da tako preuzme vlasništvo nad Birčom.
Kakav je zapravo bio značaj Fabrike glinice Birač dovoljno je reći da je to bila fabrika sa najvećim izvozom u doba bivše Jugoslavije. Kako poslovanje i izvoz zavise od cijene glinice na svjetskom tržištu, Birač je 1987., zbog naglog pada cijene glinice, bio najveći jugoslovenski gubitnik sa 30 miliona dolara minusa.
No pomoć države i vizija uprave, odnosno uvođenje u proizvodnju i zeolita, učinio je da Birač samo u naredne dvije godine ostvari izvoz veći od 700 miliona tadašnjih njemačkih maraka. U ratu se tržište izgubilo. Neobjašnjivo je prodata Birčova fabrika zeolita u Italiji i izgubljena fabrika u Estoniji u koju je uloženo 10 miliona dolara.
Nastupile su godine krize, prisjeća se Slavoljub Tomašević, posljednji direktor Birča pred privatizaciju, a koji je u farbici proveo i niz prijeratnih godina:
„U 2000. godini smo uspjeli za 45 posto da podignemo proizvodnju, da to sve izvezemo, da dug od 94 miliona maraka, koji smo naslijedili iz prethodne godine, svedemo na šest miliona maraka, da vratimo kredit UKIO banci, koja se kasnije pojavila sa UKIO grupom kao kupac, od četiri miliona dolara i da vratimo masu drugih obaveza.“
Već sam proces privatizacije desio se na vrlo čudan način. Na tenderu, raspisanom početkom 2001. godine, bile su tri ponude. Najpovoljniji ponuđač bila je litvanska UKIO grupacija. Ostala dva ponuđača nisu ispunila ni minimum uslova, pa je već tada postojala sumnja da su se pojavili na tenderu samo kao maska.
Nepunih desetak dana nakon preuzimanja fabrike, Litvanci zaustavljaju proizvodnju, koja nije pokrenuta naredne dvije godine. 700 radnika poslato je kućama. Tomašević kaže da je uprava uporno upozoravala da se ne ide u potpisivanje ugovora sa UKIO grupom, dok su sindikalci tražili pošto-poto prodaju:
„Vlada je podlegla pritisku sindikata, a smatram da sindikat nije bio dovoljno stručan da sve sagleda. Bojim se da su neki bili i lobirani od strane Litvanaca.“
Vlada platila pola miliona dugova
Sporazum o kupoprodaji se mijenjao tri puta. Kupac je, umjesto 10,250.000 KM, uplatio samo 6,000.000. Vlada je za kupca uplatila skoro 5,000.000 dugova Birča prema BH Gasu, Rudniku Boksita Nikšić i NIS GAS-u Novi sad.
Za sve vrijeme nerada trpili su i radnici, kaže današnji predsjednik sindikata u Birču Radenko Smiljanić:
„Bukvalno su se odnosili prema nama ono radi šta ti se kaže, napravi to i to i tu se priča završava", naglašava Smiljanić.
Konačno je proizvodnja i krenula 2003. godine. No radnička prava su ostala umanjena, a pare od zarade su su nestajale, priča Tomašević:
„Oni nisu podizali radnicima platu, nego su ekstra profit iznosili preko firmi koje su imali u inostranstvu, a i preko domaćih firmi - formirali su četiri, pet domaćih firmi, i tako su isisivali novac. I plus, 154 miliona maraka su zadužili fabriku Birač stavljajući pod hipoteku sve vitalne objekte, pa čak i zemljište.“
Birač je 2013. godine otišao u stečaj, nakon čega je Vlada RS ponovo postala vlasnikom. Prvi rezultati istrage pokazuju da su Litvanci mutnim radnjama u inostranstvo iznijeli iz Birča preko 800 miliona maraka. Ostali su kreditni dugovi u iznosu većem od 150 miliona maraka.
Urednik portala capital.ba Siniša Vukelić kaže da je očito postojala sprega vlasti sa Litvancima koja je omogućila takvo lihvarenje:
„Vlada je ispočetka bila vrlo popustljiva prema njima. Oni su dobili sjajne sulove da bi tamo poslovali. Ispočetka su dobili i pravo upravljanja iako nisu imali pravo vlasništva u samom Birču. Dobili su desetine miliona maraka subvencija od RS - kroz elektroprivredu, popust na željeznice itd..“, navodi Vukelić.
Litvanci osumnjičeni za malverzacije su u bjekstvu. UKIO grupu je takođe preuzela Vlada Litvanije i trenutno je u toku sudski proces oko kreditnih dugova. U opticaju su i nezvanične informacije da bi neko od domaćih privrednika mogao da otkupi dug od UKIO grupe i da tako preuzme vlasništvo nad Birčom.
