U BiH preovladava dugotrajna atmosfera etničke separacije i straha, i 16 godina nakon kraja rata. Ponovno uspostavljanje povjerenja među ljudima i trajnog mira moguće je jedino uz uvažavanje svih žrtava i osuđivanje svih zločina.
Nakon što su pravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine četvorica bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane osuđeni na ukupno 69 godina zatvora, te proglašeni krivim za zločine nad Bošnjacima zatočenima u logoru Vojno kod Mostara tokom rata u BiH, Saja Ćorić je, kako kaže, završila 18 godišnju bitku za pravdu. Ćorićeva je bila jedna od zarobljenica u logoru Vojno. Maltretirana i zlostavljana. O tome kaže ne želi više pričati.
„Ja bih željela živjeti. Željela bih da tvoje dijete i sva djeca koja će sutra doći da žive jednim lijepim životom, a ne s onim bremenom i teretom koji sam ja imala. Željela bih da mi na osnovu ove naše prošlosti gradimo mir vama, djeco, i vašoj djeci“, kazala je Ćorić.
Ponovno uspostavljanje povjerenja među ljudima, ali i trajnog mira moguće je jedino uz uvažavanje svih žrtava i osuđivanje svih zločina.
Ćorićeva smatra da je, prije svega, potreban iskren dijalog među ljudima, kako se stradanja iz proteklog rata ne bi ponovila u budućnosti.
„Moramo biti iskreni: ako je to sudbina jedna koja će nas voditi miru, boljem životu ove djece, ovin budućih generacija. Mi smo podstanari djece. Oni su nam posudili malo ovo ovdje, a mi se onda razbaškarili pa pravimo nered, pa je vrijednija i moja žrtva i moja težina tuge ili bola je veća nego Marina ili nego Mirina. Isto je to, sve isto, samo što ne znamo se uvažavati. Ja se bojim neiskrenog nastupa“, rekla je ona.
Žrtvama ne treba sažaljenje
Žrtve nedavnog rata, ali i nekadašnji direktni učesnici u ratu danas, nakon 16 godina, najglasniji su zagovarači ponovne izgradnje mira i povjerenja. Većina njih smatra da se ne može govoriti o miru dok se pravda ne zadovolji. Žrtve smatraju kako bi pronalazak nestalih osoba ili bar njihovih posmrtnih ostataka donekle smirilo duševnu bol većine porodica. Bitno je i da svi počinioci zločina budu procesuirani i osuđeni, smatra predstavnica Udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa Kada Hotić.
Kada Hotić pokazuje fotografije u znak sjećanja na genocid u Srebrenici - iz arhive
„Svi ljudi koji su žrtve imaju pravo na istinu, da zločinci odgovaraju, da bar tu satisfakciju riješimo. A ljudi koji su učestvovali na neki način ili su bili gurnuti u rat, ili su bili natjerani da počnu govoriti istinu. Oni koji su krivi, odgovorni za zločine neka idu pred sudove. A ljudi koji nemaju karakter zločinaca da se zajedno bore sa žrtvama protiv zločina bilo koje vrste u budućnosti da bismo mogli imati u ovoj zemlji neki normalan život, zajednički život“, rekla je Hotić.
Za razliku od političara koji uvijek nađu načine kako da dodatno dijele ljude na nacionalne torove, žrtve, obični ljudi lako mogu naći zajednički jezik, smatra Dragiša Andrić, predsjednik Regionalnog udruženja logoraša iz Višegrada.
„A mi jesmo normalni ljudi i nije problem među nama ostvariti ovakve kontakte. Problem je što bi drugi, koji su na pozicijama, trebalo to da prepoznaju i da pomognu i nama i sebi i državi da ostvarimo ciljeve koje mi imamo u glavi. A šta je njima u glavi, ja ne znam“, rekao je Andrić.
I 16 godina nakon nasilnog konflita BiH se suočava sa dugotrajnom atmosferom etničke separacije i straha.
Pitanje ratnih trauma pojedinaca i grupa u BiH i regionu nije u potpunosti priznato, niti adresirano na odgovorne institucije.
Radeći direktno sa žrtvama, koje su više od ostalog stanovništva pogođene ratom i koje otkako je rat završen nisu same uspjele naći načina da prebrode ratne traume, doprinosi se ozdravljenju kompletnog društva, kaže članica tima u projektu “Izaberimo mir zajedno” iz američke humanitarne organizacije Catholic Relief Services Edita Čolo.
„Neminovno je da je mnogo ljudi u BiH prošlo grozne stvari, ali ipak na našim seminarima se pokazalo da bez obzira na nacionalnost, na etničku pripadnost, pa čak i na neke stavove od toga šta se sve desilo u ratu, ljudi mogu sjediti zajedno, pričati, smijati se, plesati, pjevati na nekim neformalnim druženjima i slično“, kaže Čolo.
Prema podacima UN-a, tokom rata u BiH silovano je i seksualno zlostavljano oko 50.000 žena i 100 muškaraca. Međunarodna komisija za nestale osobe procjenjuje da se u BiH 12.500 osoba još uvijek vode kao nestali. Žrtvama ne treba sažaljenje.
Poštivanje ljudskih prava, brže hapšenje ratnih zločinaca, usvajanje zakona o zaštiti žrtava rata na nivou BiH - jedini su zahtjevi žrtava iz BiH.
Nakon što su pravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine četvorica bivših pripadnika Hrvatskog vijeća obrane osuđeni na ukupno 69 godina zatvora, te proglašeni krivim za zločine nad Bošnjacima zatočenima u logoru Vojno kod Mostara tokom rata u BiH, Saja Ćorić je, kako kaže, završila 18 godišnju bitku za pravdu. Ćorićeva je bila jedna od zarobljenica u logoru Vojno. Maltretirana i zlostavljana. O tome kaže ne želi više pričati.
Ćorić: Željela bih da mi na osnovu ove naše prošlosti gradimo mir vama, djeco, i vašoj djeci.
„Ja bih željela živjeti. Željela bih da tvoje dijete i sva djeca koja će sutra doći da žive jednim lijepim životom, a ne s onim bremenom i teretom koji sam ja imala. Željela bih da mi na osnovu ove naše prošlosti gradimo mir vama, djeco, i vašoj djeci“, kazala je Ćorić.
Ponovno uspostavljanje povjerenja među ljudima, ali i trajnog mira moguće je jedino uz uvažavanje svih žrtava i osuđivanje svih zločina.
Ćorićeva smatra da je, prije svega, potreban iskren dijalog među ljudima, kako se stradanja iz proteklog rata ne bi ponovila u budućnosti.
„Moramo biti iskreni: ako je to sudbina jedna koja će nas voditi miru, boljem životu ove djece, ovin budućih generacija. Mi smo podstanari djece. Oni su nam posudili malo ovo ovdje, a mi se onda razbaškarili pa pravimo nered, pa je vrijednija i moja žrtva i moja težina tuge ili bola je veća nego Marina ili nego Mirina. Isto je to, sve isto, samo što ne znamo se uvažavati. Ja se bojim neiskrenog nastupa“, rekla je ona.
Žrtvama ne treba sažaljenje
Žrtve nedavnog rata, ali i nekadašnji direktni učesnici u ratu danas, nakon 16 godina, najglasniji su zagovarači ponovne izgradnje mira i povjerenja. Većina njih smatra da se ne može govoriti o miru dok se pravda ne zadovolji. Žrtve smatraju kako bi pronalazak nestalih osoba ili bar njihovih posmrtnih ostataka donekle smirilo duševnu bol većine porodica. Bitno je i da svi počinioci zločina budu procesuirani i osuđeni, smatra predstavnica Udruženja Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa Kada Hotić.
„Svi ljudi koji su žrtve imaju pravo na istinu, da zločinci odgovaraju, da bar tu satisfakciju riješimo. A ljudi koji su učestvovali na neki način ili su bili gurnuti u rat, ili su bili natjerani da počnu govoriti istinu. Oni koji su krivi, odgovorni za zločine neka idu pred sudove. A ljudi koji nemaju karakter zločinaca da se zajedno bore sa žrtvama protiv zločina bilo koje vrste u budućnosti da bismo mogli imati u ovoj zemlji neki normalan život, zajednički život“, rekla je Hotić.
Za razliku od političara koji uvijek nađu načine kako da dodatno dijele ljude na nacionalne torove, žrtve, obični ljudi lako mogu naći zajednički jezik, smatra Dragiša Andrić, predsjednik Regionalnog udruženja logoraša iz Višegrada.
„A mi jesmo normalni ljudi i nije problem među nama ostvariti ovakve kontakte. Problem je što bi drugi, koji su na pozicijama, trebalo to da prepoznaju i da pomognu i nama i sebi i državi da ostvarimo ciljeve koje mi imamo u glavi. A šta je njima u glavi, ja ne znam“, rekao je Andrić.
I 16 godina nakon nasilnog konflita BiH se suočava sa dugotrajnom atmosferom etničke separacije i straha.
Pitanje ratnih trauma pojedinaca i grupa u BiH i regionu nije u potpunosti priznato, niti adresirano na odgovorne institucije.
Radeći direktno sa žrtvama, koje su više od ostalog stanovništva pogođene ratom i koje otkako je rat završen nisu same uspjele naći načina da prebrode ratne traume, doprinosi se ozdravljenju kompletnog društva, kaže članica tima u projektu “Izaberimo mir zajedno” iz američke humanitarne organizacije Catholic Relief Services Edita Čolo.
„Neminovno je da je mnogo ljudi u BiH prošlo grozne stvari, ali ipak na našim seminarima se pokazalo da bez obzira na nacionalnost, na etničku pripadnost, pa čak i na neke stavove od toga šta se sve desilo u ratu, ljudi mogu sjediti zajedno, pričati, smijati se, plesati, pjevati na nekim neformalnim druženjima i slično“, kaže Čolo.
Prema podacima UN-a, tokom rata u BiH silovano je i seksualno zlostavljano oko 50.000 žena i 100 muškaraca. Međunarodna komisija za nestale osobe procjenjuje da se u BiH 12.500 osoba još uvijek vode kao nestali. Žrtvama ne treba sažaljenje.
Poštivanje ljudskih prava, brže hapšenje ratnih zločinaca, usvajanje zakona o zaštiti žrtava rata na nivou BiH - jedini su zahtjevi žrtava iz BiH.