Žrtve silovanja u ratu u BiH: Stigma, osuda i nebriga

Više od dvije decenije od prvih sistematskih silovanja za koje će kasnije Haški tribunal utvrditi da su bili metoda ostvarivanja ratnih ciljeva, prava žrtava ostala su na minimalnoj razini. Stigma, osuda, nebriga - sve su to teškoće koje žene moraju prevazići ako odluče da se bore za svoja prava. Zbog toga radije šute i pate, na šta iz godine u godinu upozoravaju i međunarodne institucije koje se bave ovim pitanjem. Ovaj put na probleme je ukazala i specijalna izaslanica generalnog sekretara UN-a za pitanja nasilja tokom rata Zeina Hava Bangura.

Kultura poricanja zločina i seksualnog nasilja nad ženama tokom rata u BiH je tolika da je skoro legalna. Žrtva nisu prepoznate kao takve čak i kada priznaju šta im se dogodilo. Stoga će većina zauvijek ostati da pati u tišini i nosi se s posljedicama kako najbolje može:

„Cijelo vrijeme poslije rata sam u baraci, opštinskoj jer nije mi riješeno stambeno piatnje. Trebam da kad dođem u dom zdravlja ili negdje slobodno mogu reći da sam žena žrtva rata, da oni znaju šta je to.“

Pravo na liječenje oboljena nastalih kao posljedica silovanja i trauma također je teško ostvariti. Još je teže natjerati vlasti da ih prepoznaju kao žrtve, a njihove silovatelje kao zločince. U prilog tome ide i porazan podatak da je do sada procesuirano svega 40-ak slučajeva silovanja u BiH.

„Broj optužnica je neprihvatljivo nizak, što se u zemlji u srcu Evrope ne bi smjelo dešavati. Ozbiljan je nedostatak podrške preživjelima širom zemlje i na svim nivoima. Zbog fragmentiranosti teško je dobiti pomoć čak i tamo gdje je ona omogućena. Nedostaje i zaštte preživjelima, naročito na nižim sudovima koji nemaju kapacitet da obezbijede pravdu, zaštite svjedoke i žrtve", kaže specijalna izaslanica generalnog sekretara UN-a za pitanja nasilja tokom rata Zeina Hava Bangura.

Jedina satisfakcija žrtvama u BiH mogu biti presude Haškog tribunala koji, čini se, jedini iznova i nakon donesenih presuda ukazuje na stravična stradanja kroz koje je prema procjenama prošlo između 20 i 50 hiljada žena.

Izvinjenje Radojice Mlađenovića

Foča je jedan od takvih tužnih primjera. Grad u kome su organizovano u kućama, školama i sportskim dvoranama žene i djevojčice bile surovo zlostavljane. Radojica Mlađenović, načelnik ratnog Kriznog štaba Foča, nedavno se na suđenju haškom optuženiku Radovanu Karadžiću, kojem se uz genocid sudi i za ove zločine, izvinio žrtvama silovanja:

„Iskreno žalim zbog tih dešavanja. Mislim da svi čestiti ljudi u Foči takođe žale zbog te mrlje koja je nanasena Foči", rekao je Mladenović.

Žrtve su svjesne da domaće pravosuđe njihovoj sudbini ne posvećuje pažnju, te da zločinci na slobodi žive normalno:

„Proće godina i godina dok sve to uđe u svoj nekakav red, dok se ne pohvataju ratni zločinci. Samo valja nama žrtvama to dočekati.“

Teufika Ibrahimefendić, iz centra Vive žene koja godinama radi na rehabilitaciji žrtava, svjesna je činjenice da su žrtve u svakom, pa i sudskom pogledu zapostavljene:

„Žena je dobila od Suda BiH da će u narednih 15 godina biti procesuiran slučaj - iako se zna ime počinioca i ako je ona voljna da svjedoči u sudu bez ikakve zaštite, ali oni su rekli da nemaju vremena za individualne slučajeve", kaže Teufika Ibrahimefendić.

Nema ni ravnopravnosti među žrtvama, što je izaslanica Bangura potcrtala kao jedan od prvih koraka koji se mora riješiti:

„Treba ohrabriti donošenje državnog zakona o reparaciji žrtvama konflikta i omogućiti njegovu provedbu na način da je žrtva u jednom dijelu zemlje jednaka i u drugom", rekla je Bangura.

Prema podacima Amnesty internationala pitanje priznanja da su se dogodili zločini seksualnog nasilja od krucijalnog je značaja. Tim su povodom u nekoliko navrata kritikovali RS koja nema adekvatnih podataka o ovoj kategoriji žrtava, među kojima ima i povratnika u opštine na kojima su prošle torturu.

„Ima žena koje žive možda među nama, možda su se one već vratile, a da su žrtve silovanja. Ali ako vas ne priznaje, ako ćete se vi osjećati opet žrtvom, onda je bolje da ćutite. O tome svi ćute. I to je najmučnija situcija - kad svi ćute. Osumnjičeni za ratne zločine su bitni – jer oni nama zauzimaju medijski prostor. Moraju žrtve doći u mediji, mora se o njima pričati. Na taj način se razvija empatija i saosjećanje zajednice", kaže Stanojka Tešić, predsjednica Foruma žena Bratunac.

Priznanje bi pomoglo da se stvori potrebna atmosfera za javnu raspravu o ovoj temi što bi omogućilo žrtvama da ispričaju svoja iskustva i da potom traže pravdu. Zločin nad ženom je i zločin nad porodicom i u konačnici društvom. Mnoge žive u tišini i strahu da nikada ne ispričaju kroz šta su prošle čak ni svojim muževima. Oni muževi koji znaju svjesni su i teškoća kroz koje prolaze:

„Taj zločin njima pada kao sramota na porodicu. Kome to treba? Probudite svi vi muškarci koji niste u stanju shvatiti svoje silovane žene, okreni se svaki gospodine koji imaš takvu ženu i pogledaj joj u oči – je li ona kriva zato što se tako dogodilo? Je li ona kriva? Ona se mora vratiti u taj grad jer drugdje nema egzistenciju i mora gledati u oči svim tim zločincima.“

Bez reparacije žrtvama koja neće biti puka socijalna pomoć, nema ni razumijevanja za neke od najstrašnijih zločina koji su mračnu ratnu historiju učinili još mračnijom. Samo kad žrtva budu u stanju da progovore i da se osjećaju jednakima na bilo kom dijelu BiH i budu u stanju da to podijele sa drugim ženama koje su prošle istu patnju doći će do stvarnog pomirenja.

***************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.