Svaka druga žena u Crnoj Gori je žrtva muškog nasilja, pokazalo je istraživanje UNDP–a, dok je u zemljama Evropske unije to svaka treća žena. Kako je živjeti u braku sa mužem nasilnikom, priča žena koja je za Radio Slobodna Evropa otkrila da je trpjela nasilnog muža šest godina. Ko je u Crnoj Gori spreman da pomogne ženi žrtvi, kako reaguju institucije sistema, a kako žrtvini roditelji?
Batine koje je od muža dobila u trenutku kada je njihova beba imala samo 40 dana bile su okidač da ga zauvijek napusti, priča 28-godišnjakinja koja je je šest godina trpjela nasilje. Od tada je prošlo tri godine i ona je danas uspješna mlada žena i majka koja ima svoj stan, automobil, dobru platu i kako kaže, konačno natrag svoj život. A sve je počelo bezazleno. Prvo joj je, sada bivši muž, kontrolisao telefon i fejzbuk nalog, potom tražio pare jer je jedino ona zarađivala, da bi sve kulminiralo kada ne bi imala da mu da novca.
„Dolazio je da prijeti, tada sam prvi put vidjela da je moj brak zapao u jednu veliku krizu. Nasilje se nastavilo onog trenutka kada smo dobili dijete, tada sam prvi put pretrpjela i fizičko nasilje, kada sam odlučila da odem iz takvog braka. Do tada sam sve to praštala, smatrala da postoji mogućnost da se nešto promjeni, ali nakon fizičkog nasilja, to je bila prekretnica. Odlučila sam da odem, spakovala sam se, izašla iz stana sa djetetom koje je imalo 40 dana. Jednostavno sam ga napustila“, priča naša sagovornica.
- Crna Gora: Prava žena naročito ugrožena
- Posljedice selektivnih abortusa u CG: Nedostaje hiljade žena u reproduktivnoj dobi
Izlaskom iz braka nije prestala ni kontrola ni nasilje njenog bivšeg muža, pa ga je 11 puta prijavljivala a institucije sistema, kaže, nijesu imale adekvatan odgovor. Prisjeća se noći odlaska, bila je pretučena i sama sa jednomjesečnom bebom u rukama, ali riješena da se više nikada ne vrati i da nikada više ne bude pretučena. Ta odluka joj je dala snagu da pozove SOS telefona za žene žrtve nasilja i Centra za ženska prava, i pored ove dvije nevladine organizacije malo je bilo onih koji su joj se našli pri ruci.
„Mogu vam reći da mi se malo osoba našlo pri ruci. Čak ni mojim roditeljima nisam rekla, bilo me je sramota da im kažem, nisam ni željela da potražim takvu vrstu pomoći. Jednostavno kad ne želiš da to trpi tvoje dijete moraš da se uzdaš samo u sebe. Ja jesam bila ekonomski nezavisna i to jeste kod mene bila olakšavajuća okolnost. I znala sam da više ne želim, kao obrazovana osoba koja se bavi tim nekim socijalnim pitanjima u svom poslovnom životu, da trpim čitav život ono što drugima govorima da ne treba da trpe. Bila sam u Sigurnoj ženskoj kući dok se nisam snašla, došlo je do razgovora sa mojom porodicom, znala sam da ne želim da zavisim ni od mojih ni od njegovih. Danas sa tačke gledišta kada imam svoj stan, automobil i kada sam nekako uredila život, znam da se može. To znači da ćete puno raditi, da ćete dosta raditi, da ćete imati dosta neprospavanih i uplakanih noći. Ja ću vam reći da čak u tom trenutku nisam imala podršku mojih roditelja. Majka mi je rekla: 'Sama si ga birala pa ti ga eto sad'“, objašnjava ona.
Agresivnost kao sveprisutna ljudska pojava je najviše i uvijek pogađala žene
Univerzitetska profesorica i psihološkinja Jelena Mašnić kaže da je nasilje nad ženama u Crnoj Gori pojava koje do dana današnjeg nije iskorijenjena jer zapravo ona i nije samo dio patrijahlnog crnogorskog društva i ustaljenog muškog obrasca ponašanja već problem pojedinca koga društvo nije naučilo da se na human način riješi svoje frustracije. Agresivnost kao sveprisutna ljudska pojava je tako najviše i uvijek pogađala žene zbog njihovog položaja u društvu.
„Potrebno je u našem društvu i kulturi graditi takve programe koji će pospješiti vjeru u sebe i zdravo samopouzdanje kod pojedinca. Jedan prosocijalan obrazac ponašanja koji negdje, ako opažamo, kroz kulturološke obrasce nije bio prisutan kao takav i apostrofiran u obrazovnom sistemu. Odnosno, žene su stavljane u potčinjen položaj, pa je to uslovno bio opis njene bespomoćne pozicije u kojoj se ostavljao prostor da svaki nasilnik učini svoje nedjelo“, zaključuje profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću Jelena Mašnić.
A direktorica Centra za ženska prava (CZP) Maja Raičević objašnjava da i poslednje istraživanje UNDP-a, ali i njihovi podaci pokazuju da je nasilje nad ženama u Crnoj Gori veoma vidljivo i rasprostranjeno. Ona tvrdi da je u prevenciji muškog nasilja nad ženama važno da institucije prestanu sa tolerisanjem tog nasilja. Raičević ove tvrdnje potkrepljuje podacima koji govore o kaznenoj politici crnogorskih sudova.
„U 2015/16. godini imali smo u 65 posto slučajeva osuđujuće presude za nasilnika, ali je jedna trećina završila zatvorskim kaznama. To govori da se u okviru institucija zapravo nasilje nad ženama u značajnoj mjeri toleriše. Zapravo se ne zauzima vrlo oštar stav u pogledu kaznene politike, koja je ključna za prevenciju nasilja“, zaključuje Maja Raičević.
Facebook Forum